Blogov kolac
subota, 11.11.2006.
Slaba učenica
I da, još jedan reprint iz FUTURE ... Mozak ne želi paralelno razmišljati o štandu na Interliberu i pročitanim knjigama koje bi trebalo uobličiti u riječi...:) Ništa, vidimo se na Liberu, ako nismo dosad, a bit će neka friška knjigorazmišljanja idućeg tjedna. (Snježana Babić Višnjić: UPOMOĆ, MAMA SE SMANJILA; Znanje, 2003.) Među izlizanim holivudskim premisama, meni je valjda najdraža ona o zamjeni mjesta, ona u kojoj, ma znate, siromah postane bogataš, a bogataš završi na ulici, u kojoj muško i žensko moraju zbog nekog razloga zamijeniti uloge, ili to učine staro i mlado. U filmu se često za taj motiv koristi rubni SF pa dobijemo macho tipa koji se posmrtno probudi u tijelu žene (Switch Blakea Edwardsa), curu koja je u virtualu pokušala složiti svog idealnog frajera te koja nakon kratkog spoja u stroju iz dima izlazi kao baš taj frajer (Virtual Sexuality) ili zamjenu umova u tijelima roditelja i djece (ponovo snimljeni Freaky Friday je najsvježiji primjer). I rezultat je uvijek neka laganini komedija, u najboljim trenutcima s gorkoslatkom poantom, na kraju koje svatko nešto nauči, a mi sretno gasimo video, s malo potrebnog sladila u blijedom čaju našega dana. Ništa više od toga nisam očekivao ni od knjiškog prvijenca Snježane Babić Višnjić, utemeljenog na premisi kako djevojčica Luna jedne noći otkrije da joj je majka postala dijete, nakon što je pojela neki proizvod namijenjen isključivo djeci. Ništa manje nisam vjerovao da mogu dobiti. A dobio sam UPOMOĆ, MAMA SE SMANJILA. Problemi s UPOMOĆ ... su višestruki, ali svi proizlaze iz jednoga: autorica, naime, nema kontrolu nad tekstom; niti zna zašto knjigu piše niti zna kako da to izvede. Čega je rezultat da se likovi ponašaju ishitreno, da svršetci ne slijede iz premisa, te da već prije polovice knjige počinjemo s većim uzbuđenjem promatrati snijeg koji pada s one strane prozora, no okretati stranice koje bi nas, kao, trebale zanimati. Gledajte, te priče o zamjeni uloga funkcioniraju zapravo vrlo jednostavno: naš glavni junak/junakinja imaju niz problema u životu, od kojih je najveći s nekim s druge strane generacijskog/spolnog/imovinskog jaza. Nakon čarobne zamjene mjesta (koja slobodno može biti nategnuta poput Višnjićkina "samo za djecu" jogurta), naša junakinja/junak shvati a) da problemi koje je prije imala i nisu tako veliki kao ovi novi, b) da i osoba s druge strane jaza ima svoje probleme, o kojima na ovoj strani nikad nismo razmišljali te c) kako ta osoba, kad se sve dobro razmotri, i nije tako loša, iz čega se rađa suradnja kojom se rješava nategnuta zamjena s početka. Sve što je Višnjićka trebala učiniti, a na početku se i činilo da tim putem kreće, jest slijediti recept da bismo na kraju dobili jestivu smjesu. Pitanja umjetnosti i nadahnuća na stranu - jer i tako u UPOMOĆ ... vrlo rijetko dolaze do izražaja - recepti u pisanju, kao i u kuhanju, postoje iz jednostavnog razloga: jer dokazano rade. Višnjićka dobro počinje: postavi problem mamina vegetarijanstva i manjeg raskola kojeg to uzrokuje u obitelji; postavi problem mamine opsesivne potrebe da isproba svaki novi proizvod; postavi problem očeve hipohondrije i dugogodišnjeg sukoba sa susjedima ... A dok mi čekamo da se očekivana zamjena mjesta - najavljena naslovom i ilustracijom na koricama - već jednom dogodi, autorica ne staje pa uvodi i probleme zvrkaste učiteljice, tatinog šefa, razrednih ljubavi i tajanstvenih poruka. Iskusnom čitatelju u tom se trenutku, dok se nalazi već na petini knjige a priča nikako da počne, na čelu pojavljuje krupna graška znoja. S pravom, kako će se pokazati. Od mamina smanjenja, od trenutka kada su stvari trebale postati zanimljivima, knjiga se jednostavno raspada u niz nepovezanih epizoda. Odlazak u bolnicu, jer ništa ne komplicira niti rješava, je nepotreban. Nesporazum kad učiteljica pomisli da je Luna naglo stasala u genijalku, zato što ova pokušava doznati kako joj se majka mogla smanjiti, trebao je valjda biti komičan, ali je gotovo tragično nesmiješan. Jedina validna nit cijelog pripovjedanja su susjedi koji, vidjevši smanjenu mamu, zaključe kako je Lunin otac doveo kući svoju nezakonitu kćer te da mu je žena zbog toga pobjegla. Ali, svaki put kad se ponadamo da će tu krenuti neka stvarna komedija situacije, autorica se prebaci na nategnute i neuspješne pokušaje humora poput prijespomenute učiteljice i njezinih ambicija ili preduge i naporne epizode s akvarijem, ribicama i nesretnom ljubavi. Cijeli taj ljubavni podzaplet, koji na momente otima čitavu knjigu, u biti je višak: ako je poanta mamina smanjivanja, po receptu, da i mama i Luna nešto nauče, onda Luna ništa ne uči dokle joj god pažnju okupira sve drugo samo ne njezina mala mama. No, ne čudi me da je tako, jer ni autorica - koja ni sama svoj posao nije najbolje naučila - jednom kad je smanjila mamu više ne zna što bi s njome. Višnjićka se ne može - dovraga i bestraga! - ni odlučiti je li mama u svakom pogledu dijete (kako je izgledalo na početku, pa da to razvije u komediju Lune koja naglo mora glumiti mamu svojoj mami, čega u knjizi ima tek u tragovima) ili je mama duhom ostala mama, a smanjila se - to nam sugerira činjenica da pred kraj knjige naglo pametno progovori - samo tijelom (što bi bila bolja premisa za ispade nadobudne učiteljice od Lunine nazovi genijalnosti). Neodlučnost je, sve u svemu, korijen propasti ove knjige koja je htjela biti tri knjige odjednom. U jednoj od tih nenapisanih knjiga, a mogla je to biti dobra knjiga, Luna bi se nadmetala sa svojom najboljom prijateljicom oko dečka koji im se sviđa, a tajanstvene poruke i akvarij bi imali svoj smisao. U drugoj od tih knjiga, a mogla je to biti dobra knjiga, tatin bi šef kinjio tatu i Luna bi to riješila kako je, na kraju, i riješila u ovoj knjizi (mama je tu kao nešto pomogla, ali moglo je komotno i bez nje). U trećoj od tih knjiga Lunina bi se mama smanjila i Luna bi morala o njoj brinuti, iznova je zavoljeti i sve joj oprostiti te tako vratiti mamin život u normalu. I to je mogla biti dobra knjiga, mogla je to štoviše biti sjajna knjiga, ali Snježana Babić Višnjić bila je jednostavno previše neodlučna da je napiše pa je sebe uvjerila da ovako napisana knjiga može stajati. No, mene nije. (mcn) Podsjetimo: Blogoreja i ovaj blog obilježavaju Interliber dnevnim postovima do subote! Kritike tu, priče tamo - hop! |
- 09:56 - Komentari (4) - Isprintaj - #
petak, 10.11.2006.
Razumljivost u drugom planu
Uh, skoro deset sati ... Dobro jutro i brzo još jednu reprizu pa odoh ja na posao. A vi: čitanje pa na Interliber...:) (Goran Delač: MOZAIK SJEĆANJA; naklada autora, 2002.) Pokojni strip-kritičar Karim Zaimović jednom je napisao vrlo zanimljivu recenziju tada recentnog broja časopisa Patak. U njoj je, naime, spojio dvije recenzije: jednu napisanu onako kako bi je sročio Patku nesklon kritičar, a drugu uobličenu u panegirik. Ta se kritika, kad razmislim, više čitala kao kritika kritike - o samom Patku iz nje smo malo doznali - kao blago podsmjehivanje onima što unaprijed odluče hoće li knjigu kuditi ili joj kaditi pa ovisno o tome ili bez pardona po njoj pljuju ili je preko svake mjere hvale. Primijenimo li takve priproste metode, i o Mozaiku sjećanja mogli bismo napisati dvije recenzije. Prvu bi od njih napisao kritičar iznerviran što mora trošiti svoje dragocjeno vrijeme na knjige kod kojih je na prvi pogled očito da ništa neće valjati. "Samizdat!", ocrnio bi takav kritičar ovo izdanje jednom jedinom rječju, strpao bi ga njome u pakao onih knjiga u koje nitko osim autora ne vjeruje niti ih želi izdati. A tek kad bi kritičar shvatio da su i ilustracije (ne bez duha, ali ne ni posve profesionalne) autorove, tada bi zasigurno eksplodirao: "Tko on misli da je? Leonardo?! Da mu pisanje išta valja, valjda bi se pisanja i držao!" Pa bi se čitanja knjige taj kritičar primio ljutito, čitajući napreskokce, tražeći u rečenicama samo i jedino potvrde svog unaprijed formirana stava o autorovoj bezvrijednosti. I našao bi ih, jer Mozaik sjećanja nije savršena knjiga, neka koja bi se od a priori malicioznog napada znala obraniti urođenom izvrsnošću. Mozaik sjećanja je, štoviše, knjiga čija je struktura pred takvim napadima vrlo, vrlo ranjiva. "Mozaik" iz naslova najvidljiviji je baš u strukturi: dvije slabo povezane i nedorečene legende, zatim dug esej o kozmogoniji knjige, kojemu je namjera razjasniti ono što je u legendama bilo samo natuknuto, te na kraju "Filmske priče", dio u kojem se kroz razgovor dvojice besmrtnika/ratnika/filmskih stvaralaca prepričavaju i istovremeno komentiraju mileniji proteklih zbivanja bez imalo milosti prema čitatelju. Kao da ste se upalili televizor nakon desetljeća boravka na vrhu Velebita i sad gledate neki talk show u kojem osobe koje vam ništa ne znače raspravljaju o problemima koji nisu vaši. Mozaiku sjećanja vrlo je malo stalo do čitatelja - "tko me ne prati, nek se doma vrati", kao da poručuje i, sudeći po reakcijama ljudi za koje znam da su knjigu pokušali čitati, gotovo svi su se izabrali vratiti. Što bi se, međutim, desilo kada bi se prikaza knjige prihvatio kakav dobrohotan recenzent, nesklon tome da ga se lako odbije. Bi li on uspio štogod pohvalnog reći o knjizi? Kako da ne! Ta, pogledajte samo maločas spomenute likove besmrtnika/ratnika/filmaša i pokušajte razmisliti o njima, prije no što se posprdno nasmijete. Zamislite rasu boraca koja se reinkarnira i svoje prošle živote pokušava objasniti, a možda i opravdati snimajući bolje ili slabije primljene spektakle (u kojima i sami glume). Kako je to moćna ideja! Izgubila se, doduše, u gomili detalja u kojima se samo autor, Goran Delač, snalazi, ali ideja je sama po sebi veličanstvena. I nije jedina takva: u prvoj legendi, iz ropstva spašena djevojka Malami se ne uspijeva uživjeti u svoju sudbonosnu misiju, na koju je vodi njezin predskazani ljubavnik, već za sebe veći cilj pronalazi u stvaranju obitelji otkupljujući dvoje malih ropčića. Taj trenutak - kojeg se Delač, na žalost, tek usputno dotiče jer hrli sebi dražim temama - jedan je od najljudskijih u suvremenoj hrvatskoj fantastici. Dileme s kojima se njegovi likovi susreću: prihvatiti ili ne ulogu boga kad se ima samo dvojicu sljedbenika - o, kako bih volio da im je Delač posvetio više pažnje! Žurba je osnovna mana ovoga romana, koji i nije roman već građa za seriju dugih i složenih priča. Delač je možda ponajbolji kozmotvorac hrvatskog SF-a pa Mozaik sjećanja pršti konceptima, razmišljanjem i slikama koje čeznu da ih se dostojno uobliči. Ponekad je njegova znanost sumnjiva ("Kad je planeta Arjana eksplodirala, Zemlja se nakosila i tresla danima (...) Mars je tada (...) ostao bez atmosfere, a Venera se zaustavila, zapalila, pa se počela okretati unatrag oko Sunca.", str. 58.), ponekad klizne u new-age propovijedanje (str. 60), ali mu svako malo uspijeva probuditi moj okoštali smisao za začudnost dobro izabranom rječju, fino uobličenom misli ili jakom slikom. Šteta je samo što sve to ne stoji na kosturu koji bi nam održao interes, što se izgubimo u tisućljećima i likovima s kojima provodimo premalo vremena da bi nam doista postali dragi, što je prepričano sve ono što bih volio da nam je lijepo, polako i na užitak ispričano. Ali, možda je sve to namjerno? Konačno, na jednom mjestu (str. 74-5.) i sami likovi vode ovakav razgovor: "Mitraja: Gledatelji općenito više vole jednostavne tipizirane obrasce iako i oni i stručna kritika tada gunđaju i govore: 'Pa to je već viđeno'. (...) Saili: Možda bi razumljivost (tako) bila veća? Mitraja: Ako je negativan stav toliko duboko ukorijenjen, razumljivost dolazi u drugi ili treći plan." Progovara li tu autor? S pravom ogorčen lošom literaturom, nije li upao u zamku sadržaja nauštrb forme? Želi li, programatski, samo one čitatelje koji će se uvelike potruditi da od razbacanih komadića Mozaika stvore sliku jednaku njegovoj? Otpisuje li s onim prvim kritičarima čak i nas, dobrohotne, koji smo samo htjeli da nam se ispriča priča, da nam njezin ljepak na okupu zadrži komadiće mozaika i ne dopusti im da se, ovako nepovezani, pogube i izblijede u zakutcima sjećanja? (mcn) Podsjetimo: Blogoreja i ovaj blog obilježavaju Interliber dnevnim postovima do subote! Kritike tu, priče tamo - hop! |
- 09:49 - Komentari (2) - Isprintaj - #
četvrtak, 09.11.2006.
Horor i demižon
Pa, namjera jest bila ne objavljivati samo reprinte, ali vrijeme mi je, uz Interliber (na kojeg vas i dalje pozivam da na SFerinom štandu potrošite pare) deficitarno te i danas idemo s kritikom već ranije objavljenom u FUTURI ... Meni je, ako nikome, zanimljivo kako su zabavno bijesne bile te kritike. Em zato što mi je do SF-a stvarno stalo, em zato što su knjige bile stvarno loše pa je razočaranje fermentiralo u šarmantan otrov. Ove koje pišem u zadnje vrijeme nisu sadržajno slabije, ali nisu ni toliko zabavne jer fali to razočaranje koje tekstu daje gnjev i polet. Kao da sam se pomirio sa činjenicom da je 90% svega srajne, što mi nije drago, što možda i nije dobro. Ah, nema veze, ide repriza i dođite na Velesajam (paviljon 6, štand 15a). (Saša Papac i Damir Škarpa: Vremeplov; naklada autora, 2002.) Hajde da vam pokušam prepričati što sam upravo pročitao ... Horacije, Hrvat, na putu za Šibenik u vlaku upozna ženu čija ga kovrčava smeđa kosa očara. To na ostatak romana nema nikakvog utjecaja jerbo Horacije ubrzo zaspi i probudi se tek u Šibeniku. Tamo pak živi Demetrius, Hrvat, svjetski poznat po tome što je lani izumio stroj za kišu, a sada je, nakon tri i pol mjeseca mukotrpna rada, osmislio i vremeplov kojim naši junaci odluče poći u Stubicu šesnaestog stoljeća, točno pred odsudnu bitku Seljačke bune. Od tehničkih detalja putovanja kroz vrijeme saznajemo samo da putnike procedura svaki put uspava - za što se Horacije dobro pripremio u vlaku - te da u odabranom vremenskom periodu mogu izvan vremeplova ostati samo dva sata. Ta dva sata su tu da bi bilo drame, jerbo rok poslije bez problema produže dodajući šaku čipova iz dućana. Nego, stignu nam Hori i Demi (tako ih autor od milja zivka) u Stubicu gdje svoje zimske jakne pobunjenim seljacima objasne činjenicom da su iz Slavonije gdje se bolje živi, gdje upoznaju Matiju Gupca (prepoznaju ga po slici iz knjige o Seljačkoj buni), seljacima ostave dvije ručne bombe i par savjeta te se vrate kući likujući kako će "bivšim profesorima očitati lekciju". Do vremeplova stignu u zadnjem trenutku i nađu zaglavljenu bravu koju Hori otvori tako što umjesto lijevo pa naprijed - kako mu izumitelj sugerira - ključ okrene desno pa natrag i tako ih spasi. Jesu li dvije ručne bombe i savjeti pomogli seljacima u bitci kod Stubice ili su se isti raznijeli njima nakon onoliko vina popijena u dva sata (autorski uvid o Zagorcima jest da "piju vino kao mi vodu")? Da li je tok povijesti zauvijek promijenjen? Da li je Hori očitao lekciju? Ne znam, jer autore u sljedećem poglavlju to više ne zanima, već svoje junake smjesta (nakon što su se naspavali) šalju za Babilon. Prije toga dva dana (s pauzama za objed) naporno ugrađuju prijespomenute čipove, nakon čega u danoj eri mogu ostati pet sati, ali ih posao toliko iscrpi da moraju malo odspavati. Na putu u Babilon im se pridruži Sinan, koji govori židovski, što će se pokazati korisnim jerbo u Babilonu svi naizgled govore židovski, iako su Židovi tamo bili roblje. No, jezik je našim junacima najmanji problem - po dolasku njihov se vremeplov nađe na dnu Tigrisa! Kako vremeplov može prevaliti dvadeset i šest stoljeća te udaljenost od Šibenika do Mezopotamije, ali ne može izaći iz rijeke, Demi ima brilijantnu zamisao: podići će buku te će okolni seljaci doći po njih. Buka je u Babilonu očito standardan signal za transtemporalna plovila u nevolji pa seljaci ni pet ni šest dovuku dizalicu i izvuku ih. Putnici su sad Božji glasnici, dobiju konje i precizne upute da ih u Babilonu vrate Isidoru, nekom sumjičavcu koji je za knjigu bitan koliko i brineta iz vlaka. U Babilonu nalete na proroka Danijela (i njega prepoznaju po slici, valjda iz dječje ilustrirane Biblije), koji očito nije u Božjoj milosti, kako bi nas Sveto pismo htjelo uvjeriti, već se oduševi dolaskom Božjih glasnika, zamoli ih da Bogu kažu da im je teško, te ih nahrani. Vjerojatno bi potom malo odspavali da Horija nije povalila neka Suzana, "žena kakve se rijetko susreću", te da Sinan, koji govori židovski, nije pomahnitao za velikim ružičastim dijamantom, u Babilonu na posudbi od Petera Sellersa. Sinan drmne dijamant i uzruja Demija, dok se Danijel samo nasmije i ponudi im šaku drugih. Demi ih otkloni, ali ih Sinan, koji govori židovski, rado primi. Bogati Sinan tu izlazi iz priče dok se mi bavimo Horijem. Hori, koji je prije dvije stranice gledao srebrni broš sa Suzaninim likom i pitao se "Ima li uopće još takvih žena danas na svijetu?", doznaje da ih ima kad mu znanica Wendy, Hrvatica, priznaje da je do ludila zaljubljena u njega. Wendy je "zaista jako zgodna djevojka, kovrčaste kestenjaste kose, odlične građe tijela, ekstravagantnog načina odijevanja", ali se Horija najviše dojme njezine "visoke intelektualne sposobnosti" koje Wendy otada spremno demonstrira ograničivši svoju ulogu u romanu na ropsko pokoravanje svakoj Horijevoj želji. Preporučam čitanje sedmog poglavlja u cijelosti jer ga se ne da prepričati. Na iduće putovanje, u Shakespearovo vrijeme, Hori i Demi kreću s Wendy i Anabellom (Demijevom suprugom, Hrvaticom), bez Sinana, ali zato sa suvremenim funtama u džepu kojima bez problema plaćaju u elizabetanskoj Engleskoj. Možda su one ručne bombe ipak nešto narušile jer naši putnici piju Chateaubriand (u našem svijetu odrezak nazvan po vikontu rođenom dva stoljeća kasnije), Shakespeareov drveni Globe ovdje je od mramora, a Hamlet je "saga o danskom kraljeviću koji ubija oca i zaljubljuje se u plemenitu vilu Ofeliju". Putovanje pruža priliku Wendy da pokaže svoje intelektualne sposobnosti što čini poslavši Horija da goni nekog džepara zbog ogrlice od pedeset eura, dok im cure minute za povratak u vremeplov (trebao je Demi uzeti dijamante i kupiti još čipova). Horija pritom nabodu i cijelo putovanje nesretno završi, budući da on preživi i vrati se kući pisati romane. Naš svijet je, sad sam posve siguran, izopačen uslijed one dvije bombe jerbo Horijevo pisanje romana ne sliči ni na jedno dosad viđeno. On ide u ured, ima šefa koji mu daje rok od tri i pol mjeseca (isti rok u kojem je Demi dovršio vremeplov - autori se s pravom gnušaju svega što se ne može napraviti u dva dana, s pauzama za objed!), knjiga izlazi iz tiska tri dana nakon što je napisana ... A i Wendy, tajnica na autobusnom kolodvoru, ide na seminar u Karachi. Kad Pakistan daje lekcije o autobusima, tada znate da ste u paralelnom svemiru. Autori nas, međutim, puštaju da se tim suptilnostima sami bavimo i već nas vode u Berlin, zadnjih dana Drugog svjetskog rata. Tamo ostanu bez goriva te moraju ukrasti plutonij (iz nekog ormara), putem im uzmu odjeću a ostave plutonij (što ostavlja zanimljivo pitanje transporta), ali ih spasi naklona bogatašica. Negdje se valjda i ratuje. Posljednje putovanje - nakon napornog intermezza u kojem književna zvijezda Hori trpi neprekidne promocije knjiga, domjenke i seminare - vodi ih u Japan budućnosti, koji je pod blistavim neboderima sav prljav, nikakav i mutiran, ali se i tamo nađe drvena brvnara (sic!) s prijateljskom dušom. Najveći problem budućnosti jest sjetiti se gdje si parkirao, ali se Demi i Hori i iz toga vješto izvuku. Kod kuće, tragedija: Horiju umre majka, a onda se, ne lezi vraže, pokvari i vremeplov. Svjetski poznati izumitelj Demi, koji nije htio uzeti dijamante, ne može ga popraviti jer su dijelovi preskupi i priča tu staje. Demiju i Horiju ostaju "samo uspomene i predmeti koji potiču sjetu na prošlo i buduće uzbudljivo vijeme". Anabella, koja je zatrudnjela oko polovice knjige, do tada je, računam, u dvanaestom mjesecu trudnoće ... Vremeplov je slaba knjiga, puna rupa u logici, nepotrebnih djelova i lošeg pisanja. Vremeplov je, ujedno, točno ono što šira publika misli da znanstvena fantastika jest: hibrid djetinjaste uobrazilje i nemuštog entuzijazma. Ne krivim Papca i Škarpu što su napisali knjigu (vjerujem da su je pisali iskreno i najbolje što znaju), ne krivim publiku što o SF-u misli to što misli, ne krivim nikoga ... ... samo mi je žao. (mcn) Podsjetimo: Blogoreja i ovaj blog obilježavaju Interliber dnevnim postovima do subote! Kritike tu, priče tamo - hop! |
- 08:46 - Komentari (3) - Isprintaj - #
srijeda, 08.11.2006.
Upotreba romana u poljoprivredne svrhe
I treća reprizna kritika povodom Interlibera gdje SFera ima štand gdje se prodaju SF (recimo, antologija AD ASTRA), stripovi (ima i po qunu) i još mnogo što lijepoga ... I ova je gadna, baš kako volite, i prethodno je objavljena u FUTURI. Pročitajte, pa dođite na štand po nešto bolje.:) (Norma C. Rey: Prodor; Naklada Jesenski i Turk, 2002.) Hrvati su narod kao i većina drugih: u svom najvećem postotku knjige ne čitaju. Ali ih, nepročitane, zato nevjerojatno cijene i s udivljenjem su spremni pohvaliti svakoga tko je knjigu napisao kao da se radi, u najmanju ruku, o čovjeku koji se o Novoj godini kupa na Jarunu, momku koji je telefonski imenik naučio naizust ili kakvom sličnom oriđinalu, zabavnom i bezopasnom. "Čula sam da je jako dobra," kaže mi knjižničarka, s respektom mi dodajući kilu težak svezak Prodora preko informatorskog pulta. "Ma, kužiš," uzrujava se na prvi spomen kritike čovjek iz nakladničke kuće koja je Prodor izdala, "fenomenalno je da je tako nešto čovjek kod nas napisao!" "Tako nešto"? A što je točno "tako nešto"? U slučaju Prodora "nešto" je, izgleda, šest stotina namlaćenih stranica bez ijedne svježe scene, lika ili replike, otužno prežvakavanje tuđe sažvakotine. Ni po kojem literarnom kriteriju to nije fenomenalno, osim ako ono čemu se divimo i nije kvaliteta već knjiga kao predmet, nešto što bismo u skrivenoj želji voljeli da smo napisali pa da s našim imenom debelo stoji na polici, a kako nismo, onda autoru s'aka čast. Pardon, autorici. Nakladnička kuća Jesenski i Turk obavila je, mora se priznati, svoj dio posla vrhunski. Od lekture i prijeloma te svih tih stvari koje bi trebale biti normalne, a nisu, preko ilustracije (osobno nisam fan crteža Marija Jurjevića, ali njegov je posao uvijek profesionalan i knjizi prikladan) do promidžbe koja je tajnu autoričina identiteta vješto gurnula u medije lanjskog dosadnog ljeta i tako potakla da se o knjizi priča. Izdavaču na obavljenom, kad već ne na objavljenom, s'aka čast, a o autoričinom identitetu ne bih ovdje nagađao, iako moram reći da sumnjam u njezin odabrani spol jer Norma nimalo ne piše kao ijedna žena koju sam čitao, već više kao glavna faca za stolom u uglu birtije. Znate takve tipove: inteligentni su i to znaju, ali jednako tako vide da svojom inteligencijom do sada nisu bog zna što postigili pa su zato okupili društvance u kojem su najduhovitiji, najrječitiji i najglasniji te u kome svi odobravaju ama baš svaku njihovu foru. Norma se čita upravo tako - kao frajer kojemu je brzina na doskočici dala takva red bull krila da se u potezanju intelekta poželio nadmetati i na širem, trijeznijem terenu ... pa napisao knjigu. Napisano, međutim, nije isto što i izrečeno, ne odlijeće tako brzo, pa ga ni ne možemo suditi istim kriterijima. Ako u birtiji - ili za svečanom večerom, da kontekstom ne trivijaliziram osobu - Norma svojim edukacijom i elokvencijom može vladati naklonim i sitim društvom, eufemizmi poput "Ferdova je družina (...) zle bogataše oslobađala njihova besmislenog kolekcioniranja stvari i novca" (str 31.) na papiru djeluju puno usiljenije. Uz to, njezino anglofilno shvaćanje pravopisa (ornithopter, kodex, hijacintus, rapier, gestura, skeleton), kreativnost samo u uvredama ("krelimir", "stokoslav") i nategnute duhovitosti poput korištenje "teških" riječi za opis svakodnevnih aktivnosti (u pameti mi zvoni "perpendikularno uspinjanje na konja", ali ne mogu ovaj čas pronaći stranicu) najprije nerviraju, a onda me ostavljaju uvjerenim da je Normi od svega najvažnije bilo ispasti najpametnija. Ne može se, naime, konstantno podsmjehivati svemu: žanru, likovima, situacijama pa i, kad se sve zbroji, čitateljima koji ti poklanjaju vrijeme, a ne zvučati kao tinejdžer duhom, poodmakao u godinama. Pardon, tinejdžerka. Normi do toga kako zvuči, međutim, nije stalo. Zapravo, bojim se da joj ni do čega, osim nje same, nije stalo. Da joj je bilo stalo, možda bi i meni bilo stalo do neke od karikatura kojima je napučila knjigu - najčešći čitalački komentar koji sam čuo jest da se knjiga čita kao zapisana role playing seansa, a te u pravilu nisu poznate po produbljenosti svojih likova - možda bih uspio makar zapamtiti zaplet, izlučiti ga iz gomila bezličnih, viđenih pustolovina kroz koje dosadne karikature prolaze. Da se Norma vodila bilo kojim kriterijem osim golema vlastita samozadovoljstva, tada ne bismo čitali dijaloge koji služe isključivo klišejima, a nikako mislima ("Gotov ... si ... demone ..." "Tko si ti ... smrtniče?" "Ja ... sam ... tvoja ... Smrt ... Agarhare" - str. 408); tada nas ne bi častila zamuckivanjima, oklijevanjima i stripovskim onomatopejama; tada ne bi sve zanimljivo bilo prepričano; tada nam ne bi trebala govoriti i komentirati što likovi osjećaju već bi nas snagom proze znala natjerati da to sami proživimo. Ali Normi nije stalo. Ona voli sebe i to je jedina ljubav koju poznaje: u knjizi ima dosta seksa, ali ne i ljubavi. A Normin je seks bez imalo strasti, mužjačko povaljivanje od kojeg partnerice svršavaju samo na papiru, a čitatelji ni tada. Ujedno, Norma poznaje samo dvije vrste žena - vrele kurve i ledene svetice - što je prilično jedinstvena pojava u "ženskome pismu", ali i karakteristika što će je zasigurno omiliti prištavom dijelu čitateljstva, koje već duže traži tako jednostavan vodič za tajne seksualnosti. Sad bih ja mogao dalje prigovarati, ali, iskreno, ne da mi se. Prodor je predug i dosadan roman sastavljen od samih klišeja, napisan pismeno, ali napadno i, meni, neduhovito. On će naći svoju publiku - jedna revna čitateljica fantasya progutala ga je kao i stotine drugih i ocijenila "solidnim" - ako nigdje drugdje, a onda među onima koji knjige čitaju tako rijetko da im je od same činjenice što još pamte slova dobro sve što pročitaju. Normino će djelo, možda - zbog svog odjeka - potaknuti i neke nove klince da se okušaju u fantasyu te da je nadmaše. To im ne bi trebalo biti teško, a ako se ta utrka nastavi, imat ćemo možda, zahvaljujući Prodoru i promidžbenoj poduzetnosti njegova izdavača, jednoga dana dobar urod. Što je sve što se od ovakvog gnojiva i može tražiti. (mcn) Podsjetimo: Blogoreja i ovaj blog obilježavaju Interliber dnevnim postovima do subote! Kritike tu, priče tamo - hop! |
- 05:34 - Komentari (7) - Isprintaj - #
utorak, 07.11.2006.
Užas!
Pa, Interliber je i dalje! I na Interliberu SFera ima štand gdje se prodaju SF (recimo, antologija AD ASTRA), stripovi (ima i po qunu) i još mnogo što lijepoga (recimo, prodavačice). Kako bih vas na to revno i dnevno podsjećao, pičit ću po kritičicu svaki radni dan ovog tjedna. Ova je isto reprizna, iz FUTURE, i bila je prilično popularna jer je bila i prilično otrovna. Znate, možete se vi zgražati da kako mogu i smijem tako pisati, ali zapravo takve najviše volite čitati ... (Branimir Čakić: VANIAN; Mozaik knjiga, 2002.) Branimir Čakić crta bolje nego što piše. A ne crta dobro. Njegove figure ukočeno su prekopirane iz obrazaca kakve nude AD&D priručnici i Marvelovi stripovi o superjunacima, a malo talenta pokazuje tek u dizajnu odjeće ili komponiranju monumentalnih pejzaža. Kad piše, pak, čini to užasno: samozaljubljeno i nevjerojatno dosadno. Od trenutka kad ga uzmemo u ruke, Vanian vrišti upozorenjima. Već činjenica da je autor insistirao na vlastitim, lošim ilustracijama govori nam o prekomjernom udivljenju nad svime što proizvede. Karta na unutarnjim koricama kvazi-tolkienovska je i pojačava utisak propasti: loša slova i proizvoljna, nedomišljena geografija (oduševljavaju me te rijeke koje samo tako krenu iz ravnice i planinski lanci koji kao odrezani staju na obali mora). Ako nas ni to ne zaustavi, slijedi kazalo iz kojeg vidimo da je autor oneobičavao svijet oneobičavanja radi, a ne zbog stvarne potrebe (pismo je nepraktično, a abeceda ide, drž'te se za stolce: atis, betis, citis, ditis, etis, fatis ...). Zadnje upozorenje je stranica i pol zahvala kojom se knjiga otvara, a gdje autor ravnopravno kadi svima živima i mrtvima, od Boga i susjeda, preko HVIDRE do lokalne videoteke koja mu je, valjda, nekoć oprostila zakasninu. Upozorenje do upozorenja. I nitko mi nije kriv što sam i nakon svega nastavio čitati, je li tako? Nije, ali ja još živim u zabludi da romane pišu ljudi koji imaju kakvo iskustvo ili misao s nama za podijeliti, koji žele ispričati priču (te da ih nakladnici izdaju s jačim razlogom od želje da su u nizu zahvala nađu između autorove šire familije i župnog ureda). Griješim, očito, jer nam Branimir Čakić nema što prenijeti osim oduševljenja vlastitim svestranim talentom, a bome ni Vanian nema priču. U teoriji, Vanian je knjiga o predskazanom junaku i nekom nedefiniranom zlu koje dolazi iz mračne Dravardie (u fantasyu zlo uvijek dolazi, ne dô Bog da se bavimo zlom koje je već tu) i s kojim će se junak vjerojatno sukobiti u jednom od planiranih šest (!) nastavaka jerbo je u ovom uglavnom zamišljeno stajao puštajući da mu vjetrić mrsi duge kose. Trulo, ali u redu, i na gorim premisama nastale su zabavne knjige. U Vanianu, međutim, zabave nema. Samo mučenje. Mučan je, recimo, stil kojim je knjiga napisana: "Podastrt na gole kamene obronke, on snažnim bedemima grli svoje blago: polja kupolastih hramova i oblih tornjeva ovjenčanih najvećeg divljenja vrijednom harmonijom prirode i djela ljudskih ruku - velebnom sivom stijenom što je srasla u grandiozne kraljevske palače nakićene cijelom galerijom kipova vaniana koji se klanjaju nebu i vrckavim vodoskocima koji skakuću u njihovim sjenama" (str. 13). Takvu užasnu smjesu naivne poezije, neoriginalnih poredbi i pretenciozne uzvišenosti sretao sam do sada mahom u rukopisima raznih učiteljičica koje su se primile pisanja knjiga za djecu i odmah ih krenule silom poučavati čemu da se dive, uvjeravati što o čemu imaju misliti. Književnost je ipak "show, don't tell", pa Čakiću nemamo na čemu zahvaliti što je učiteljičićko pisanje prenio u fantasy. Dijalozi su podjednako starinski izmučeni kao i opisi - "Pobojah se da ću izgorjeti. Jer moje su grudi više nego krhke za požar koji je u njima tutnjao, kao što su i pretijesne za srce koje nose." (str. 52) - a tekst pun fraza ("Nikakve riječi nisu mogle izraziti osjećaje koje su dijelili") i nespretnih konstrukcija ("počne uzburkavati"). Čak i kad ima jasnu sliku na umu, Čakić ne posjeduje vokabular kojom bi je izrazio; u rečenici poput "Arx se čudno nakrevelji pa se skruti i najzad progovori" (str. 153) mogle su i morale stajati bolje riječi. Ovako ostajemo sa slikom pajaca naglo potopljenog u karbonit. Ma, da je Čakić i našao prave riječi i dalje ne bi uspio prikriti da su mu glavni izvor spoznaja o ljudskom ponašanju meksičke sapunice. Pogledajmo kako režira završnicu nazovi emocionalne scene na stranici 69: "Niana se zagrcnu i zadrhti trepavicama prije no što potvrdno kimnu glavom" - zar ne vidite sedamsto puta ponavljani kadar koji i zadnjoj domaćici telegrafira da junakinja pati? Ta ista junakinja svoj izgled i nastup - u opisu i crtežu - posuđuje od manekenskih šmizli iz domaćih videospotova: "Bujna i sjajna plava kosa, koja joj slobodna pada niz leđa", "Nos (...) malen, pravilan, usne malo rastavljene, pune i rumene, oči krupne, sive, zasjenjene spuštenim vjeđama i dugim trepavicama", "prelijepi, vitki stas", "slatki mirisi posuđeni od cvijeća što ne vene, dah čistoće koji izvire iz čiste duše kao i žar topline velika srca", "molećivim pogledom promatra krošnju", "usne joj se nijemo miču, kao da se nekome gore obraćaju", junaka promatra "nevinim pobožnim očima koje kao da nikad nije dotaknuo ljudski osjećaj", a za sve to vrijeme svira lira kako bi scena, valjda, bila lirska (str.65-68). Branimire, odlijepi se od televizije! Ili nemoj, ako će te to spriječiti da i dalje pišeš. Dok su navedeni dijelovi makar fascinantni u svojoj grozoti, ostatak se knjige nesmiljeno sporo vuče. Knjiga započinje nekoliko puta i ne kreće nigdje, a kad glavnom junaku, Soru (imena su inače, nezanimljiva i nazapamtljiva u svojoj jednoličnosti), bude odbijena vanianska čast i mi se ponadamo da će se nešto početi događati, on dvije stranice kasnije dozna da je predodređen za veće stvari i - puf! - svaka je drama već izletjela kroz prozor. Dramaturški još tu mnogo toga škripi: zašto je Sor bio razdvojen od svog blizanca i gdje je drama u sastanku ako on to ne zna i zbog razdvojenosti nije patio? Čemu toliko vremena potrošenog na Broma koji pogine dok smo zijevali? Zašto detaljan opis smrti nekog tamo lika kojem ni ime ni svrhu do tada nismo zapamtili? Na 240 predugih stranica romana, postoje dvije ili tri ideje koje nas na čas trgnu iz letargije - vjetar saveznik zvuči dobro, ali nije iskorišten; knjižica sramote puna je neiskorištenih potencijala; demon sa sviralom je lijepa slika - ali sve to ne spašava Vaniana od toga da ne bude uvjerljivo najgora knjiga koju sam za ovu rubriku pročitao, knjiga koja bi se i na šire postavljenoj ljestvicu užasa visoko plasirala. (mcn) PS (2006): Gornja kritika napisana je prije koju godinu. Čakić je, u međuvremenu, "Vanian" proširio i objavio kao "Arbov prolaz". Proširenje nisam čitao pa ne znam je li bilo suštinskih promjena. Jedino znam da je naslovnica Mirka Ilića (ta-damm!) bila još gora od Čakićeve s prvog izdanja. Što, valjda, pokazuje kako zdenac nema dna, iako ne znam zašto bi nas to trebalo tješiti. Podsjetimo: Blogoreja i ovaj blog obilježavaju Interliber dnevnim postovima do subote! Kritike tu, priče tamo - hop! |
- 05:23 - Komentari (9) - Isprintaj - #
ponedjeljak, 06.11.2006.
Horror u Hrvata
Pa, Interliber je! I na Interliberu SFera ima štand gdje se prodaju SF (recimo, antologija AD ASTRA), stripovi (ima i po qunu) i još mnogo što lijepoga. Kako bih vas na to revno i dnevno podsjećao, pičit ću po kritičicu svaki radni dan ovog tjedna. Neke reprizne, neke nove, neke možda čak i pozitivne ... Enivej, ova prva je reprizna, iz FUTURE, ali šanse su da niste čitali ni FUTURU, a ni knjigu pa ... (Luka Posarić: Kosac; Partenon, 2002.) Je li Harry Potter trideset puta bolja knjiga od, recimo, prošli put recenziranih Prstiju punih mora, zato što je Algoritam nakladu budućeg, petog nastavka serije o malom čarobnjaku odredio tridesetorostrukom u odnosu na nakladu Lepčinove knjige? Naravno da nije. Je li Prodor najbolja domaća žanrovska knjiga zato što su autor (Benjamin Čulig, onaj što na prijemnom za Filozofski provjerava znanje kandidata o bendovima svoje mladosti) i nakladnik vješto uzmutili ustajale ljetne medijske vode tajnom osobe iza pseudonima Norme C. Rey i lažnim tvrdnjama kako je riječ o prvom hrvatskom fantasy romanu? Naravno da nije. U oba slučaja riječ je samo o žalosnoj istini da knjige, barem u prvom naletu, ne prodaje kvaliteta već halabuka. Kako je Kosac prva knjiga slabo poznatog autora, objavljena kod malog (iako žanru sklonog - Partenon je zadnjih godina objavio hrvatske prijevode Frankensteina i Otoka Dr. Moreaua) nakladnika ustanovljenog daleko od medijskog žarišta, oko njega halabuke, naravno, nema. Pa hajd'mo ovdje malo bučiti, jer Kosac nije uopće loša knjiga. Nije ni savršena, ali kako sam je otvorio, tako je nisam puštao. Dogodilo se ono što mi se rijetko događa s knjigama koje uzimam čitati po dužnosti: zainteresiralo me što će biti dalje, kako će se priča razriješiti. A ako to nije preporuka, onda ne znam što je ... Kosac je horror roman. U malom mjestu, na najvišem katu stambene zgrade, u zatvorenoj se sobi dogodilo okrutno ubojstvo djevojčice u krevetcu. U nedostatku tragova, nesposobna lokalna policija ostrvi se prvo na mladića Dejana koji živi u istoj zgradi, a poslije i na Valtera te Ervina, članove Dejanovog garažnog heavy metal benda. Većinu romana, potom, zauzima dvostruka hajka: bijeg Dejana i ekipe pred ne naročito bistrim, ali zato sadističkim istražiteljem (jer zašto bismo u tome zaostajali za Amerima, je li?), te lov inkriminirane trojke na stvarnog počinitelja - nisku spodobu čije oči u mraku svjetlucaju sablasno plavo. I to je, da, uz mnogo trčanja i skrivanja, gotovo sav sadržaj, ali horror kao žanr i tako je samo dijelom u ikonografiji (koju plavooka spodoba i njezino natprirodno podrijetlo zadovaljavajuće ispunjavaju) i zapletu, a ostatkom u vještini postizanja napetosti i jeze, u čemu se Posarić snašao prilično dobro. Jeza u romanu, doduše, manje proizlazi iz natprirodnog, a više iz nemoći krivo optuženog da sa sebe spere ljagu, ali napetost je uspješno postignuta transplantacijom svih znanih nam elemenata potjere u domaće brege i vikendice, na domaće rijeke po kojima se čamci kolcem odguruju. Posariću je velik plus upravo prepoznatljiva hrvatskost likova i mjesta. Uz manja odstupanja (požarne ljestve zbilja nisam kod nas često viđao), likovi se ponašaju sasvim po domaću (Dejana prokaže susjed koji se s njegovim ocem posvađao oko pregrade u podrumu i od primljenog šamara zaradio puknuti bubnjić, str. 46), u vlast iskazuju kroničan manjak povjerenja ("Ni Valterova sestra nije bila kriva kad su joj iz blagajne ukrali petsto tisuća, a poslije su je zatvorili zbog sudioništva," ibid.) te se i ponašaju tako da je u svakom trenutku zaobilaze (ukradu službenu pušku znajući da će noćni čuvar radije nabaviti novu, nego nestanak prijaviti pa za njega odgovarati, str. 71). Kad nam se, naposlijetku, junak pred glavnu frku napije kao letva (str. 131), valjda da opusti živce, onda se možemo samo s prepoznavanjem nasmijati i s odobravanjem zakimati - horror je stigao u Hrvata! Uz plus iz domestikacije i bonus za tehnički dobro domišljene provale i krađe, Posariću sljeduje i nekoliko ukora. Prvi je za plošnost likova i njihove motivacije koja se rijetko miče od bazičnih emocija (brige za ženku, očaj zbog izdaje), ali i te filmski brzo budu zaboravljene. Vera, s obzirom na važnost svoje uloge u romanu, također je premalo prisutna - kao da je se autor bojao naglasiti, da odgovor ne bismo prerano dokučili (a ne bismo, previše je zakučast). Uz to se Luka zna poskliznuti i u logici. Prvi Dejanov susret s negativcem zbiva se tako noću, kad Dejan u sobi upali svjetlo i ugleda "na podu sjenu koja je brzo nestala", a koju je, zaključi potom, s balkona bacao zlikovac. To, naravno, ne stoji, jer ako noću u sobi upalimo svjetlo, nećemo vidjeti ni siluetu na balkonu, a kamoli sjenu koja bi s istog padala prema svjetlu, već u najboljem slučaju svoj odraz u staklu. Jednako tako, nakon što nam je lijepo objašnjeno da se stan u kojem se dogodilo prvo ubojstvo nalazi iznad Dejanovog stana (što znamo po kablu kojim se ubojica popeo), još mi uvijek nije uspjelo shvatiti kako su Dejanovi sa svog balkona uspjeli vidjeti da na balkonu žrtvina stana nema nikoga ... Sitnice su to koje iritiraju, a koje su se pažljivijim čitanjem pred tisak lako mogle ispraviti. Treća stvar na kojoj bi Posarić, pripovjedač koji obećava, trebao poraditi jest sam zanat pripovjedanja. Bijeg kroz šumu na stranici 43, koji bi nas, pretpostavljam, trebao ostaviti bez daha, je nevjerojatno beskrvno opisan, poput natuknice za scenarij ili nenadahnute školske zadaće. Rani susret s ubojicom plavih očiju također je dan čudesno ravnodušno, tako da se čitatelj s pravom može pitati čega su se to likovi prestrašili. I u ostatku se romana Luka često bori sa skučenošću svoga vokabulara, ne nalazi riječi s kojima bi dostojno oslikao prizore koje vidi: iz otvorenog groba tako "izlazi" veliki smrad, a onda ponovo "izlazi" spodoba (str. 169); a nitko me ne može uvjeriti ni da se, recimo, "s olakšanjem je ispustio zrak kroz grlo" (str. 120), nije moglo reći uzbudljivije i manje tehničkim žargonom. Luki prečesto ne uspijeva naći pravi pridjev ni pravi glagol pa se na vlastitu štetu služi njihovim daljnjim, siromašnim rođacima. Nadam se da će na tome, do idućeg romana, poraditi. A nadam se, prije svega, i da će do Posarićeva drugog romana doći, uprkos šutnji koja okružuje ovog (ni ja ga ne bih primijetio da nemamo u SFeri revnu biblotekarku). Jer, domaćoj su žanrovskoj (a i inoj) književnosti potrebni pripovjedači poput Luke više nego beskrajni prijevodi stranih bestselera ili ukoričeni ego-tripovi umišljenih profesora. (mcn) Podsjetimo: Blogoreja i ovaj blog obilježavaju Interliber dnevnim postovima do subote! Kritike tu, priče tamo - hop! |
- 05:05 - Komentari (17) - Isprintaj - #
petak, 03.11.2006.
Dječja posla :)
(Yoann i Vehlmann: LES GÉANTS PÉTRIFIÉS (Spirou); Dupuis, 2006.)Djeca koji čitaju knjige ponekad požele pisati knjige kad odrastu. Možda slične onima koje su čitali, ali u biti svoje. Djeca koja čitaju stripove ponekad požele crtati stripove. Ali ne samo slične onima koje su čitali već posve iste. Iste junake, nastavke istih pustolovina. Zato se događa - najizraženije u Americi, sve češće i u frankofonom stripu - da izdavačima nije nikakav problem dobiti autorske zvijezde da rade na kakvoj prastaroj seriji. A od prastarih serija, Spirou je gotovo najstarija. U điru od trijes't osme, skupilo se do sada nekih pedesetak albuma, boljih i slabijih. Zlatnim dobom smatra se Franquinova era, a vrlo je dobro bio prihvaćen i preporod kojeg su osamdesetih obavili Tome & Janry. No, Tome & Janry su se vremenom pomalo zamorili (u međuvremenu su pokrenuli i podseriju "Mali Spirou") te su, zadnjim trzajima, pokušali obnoviti svoj i naš interes epizodom "Stroj koji sanja" u kojem je Spirou, taj klasični karikaturalni junak, dan u ozbiljnijoj i realističnije crtanoj pustolovini. Nije baš upalilo. I nakon toga tišina, do pred koju godinu kad se, s pravom, zaključilo kako od T&J neće biti više ništa. Njima je ostavljen "Mali Spirou", a redakcija je odlučila franšizu revitalizirati na dva načina: redovita je serija povjerena hitmakeru Morvanu i modernom crtaču Munueri, dok je svima zainteresiranima po skoro prvi put (ne računamo li Chalandov nekadašnji izlet) otvorena mogućnost da naprave po jednu priču o Spirouu, jedan album, kratko gostovanje u svijetu njihova djetinjstva. Zamisao je u principu dobra: nikome ne vješa o vrat mlinski kamen redovite serije, a svatko se može poigrati i, nadajmo se, kroz igru pomalo onemoćaloj seriji dati najbolje od sebe. Prvi album te usporedne serije - Yoannov i Vehlmannov, o kome danas govorimo - tu je zadaću vrlo dobro ispunio. Nije se vraćao Franquinu i korijenima, sve je modernizirao, ali nekako im je uspjelo zadržati izvorni duh. (Što, moram dodati, Morvanu i Munueri nije. Zadnja tri albuma redovitog Spirou čitaju se poput priča u koje je Spirou tutnut bez razloga. O da, ima tu namigivanja starim čitateljima i pozivanja na dane slave, ali nekako se sve to čita kao posve drugi strip ... No, pustimo sad to.) Namigivanja ima i kod Yoann/Vehlmanna: krasna mala Franquinova podmornica za jednog čovjeka je tu, kao i poznata ekipa znanstvenika, ali ne staje sve na tome. Dok se pustolovina kotrlja - previdljivo kao kakav film iz šezdesetih, naivno, no ipak s dovoljno zanimljivih momenata i iskrenosti kako bismo joj sve oprostili - naši junaci ostaju naši junaci. Fantasio je možda sad posve ćelav i malo uspješniji šarmer, Spirou je osuvremenio uniformu i ne bježi više posve od žena ... ali naši su dječaci ostali dječaci u srcu i prijateljstvo i dalje, na kraju, pobjeđuje sve. Da: čak i Spipu još uvijek uspijeva ugristi negativca u odsudnom času - pa ako je negativac plesiosaur, tim bolje! - i natjerati nas da u praznoj kino-dvorani svoje spavaće sobe skoro pa glasno navijamo s albumom u rukama. Još nešto su Vehlmann i Yoann napravili kako spada. Nisu - kao Morvan & Munuera - podijelili likove na dobre, loše i statiste, već su svakog ponaosob s pažnjom izmodelirali. I Billa Callawaya, lovca na slavu, i njegovu pomoćnicu i indonezijsku znanstvenicu i troje Maora i profesora Martina ... Zatvarajući "Okamenjene divove" po prvi put nakon dosta godina zatvaram album Spiroua zadovoljan: proživio sam pustolovinu, stekao nove prijatelje. Ostao dječak. (mcn) |