Blogov kolac
utorak, 07.11.2006.
Užas!
Pa, Interliber je i dalje! I na Interliberu SFera ima štand gdje se prodaju SF (recimo, antologija AD ASTRA), stripovi (ima i po qunu) i još mnogo što lijepoga (recimo, prodavačice). Kako bih vas na to revno i dnevno podsjećao, pičit ću po kritičicu svaki radni dan ovog tjedna. Ova je isto reprizna, iz FUTURE, i bila je prilično popularna jer je bila i prilično otrovna. Znate, možete se vi zgražati da kako mogu i smijem tako pisati, ali zapravo takve najviše volite čitati ... (Branimir Čakić: VANIAN; Mozaik knjiga, 2002.) Branimir Čakić crta bolje nego što piše. A ne crta dobro. Njegove figure ukočeno su prekopirane iz obrazaca kakve nude AD&D priručnici i Marvelovi stripovi o superjunacima, a malo talenta pokazuje tek u dizajnu odjeće ili komponiranju monumentalnih pejzaža. Kad piše, pak, čini to užasno: samozaljubljeno i nevjerojatno dosadno. Od trenutka kad ga uzmemo u ruke, Vanian vrišti upozorenjima. Već činjenica da je autor insistirao na vlastitim, lošim ilustracijama govori nam o prekomjernom udivljenju nad svime što proizvede. Karta na unutarnjim koricama kvazi-tolkienovska je i pojačava utisak propasti: loša slova i proizvoljna, nedomišljena geografija (oduševljavaju me te rijeke koje samo tako krenu iz ravnice i planinski lanci koji kao odrezani staju na obali mora). Ako nas ni to ne zaustavi, slijedi kazalo iz kojeg vidimo da je autor oneobičavao svijet oneobičavanja radi, a ne zbog stvarne potrebe (pismo je nepraktično, a abeceda ide, drž'te se za stolce: atis, betis, citis, ditis, etis, fatis ...). Zadnje upozorenje je stranica i pol zahvala kojom se knjiga otvara, a gdje autor ravnopravno kadi svima živima i mrtvima, od Boga i susjeda, preko HVIDRE do lokalne videoteke koja mu je, valjda, nekoć oprostila zakasninu. Upozorenje do upozorenja. I nitko mi nije kriv što sam i nakon svega nastavio čitati, je li tako? Nije, ali ja još živim u zabludi da romane pišu ljudi koji imaju kakvo iskustvo ili misao s nama za podijeliti, koji žele ispričati priču (te da ih nakladnici izdaju s jačim razlogom od želje da su u nizu zahvala nađu između autorove šire familije i župnog ureda). Griješim, očito, jer nam Branimir Čakić nema što prenijeti osim oduševljenja vlastitim svestranim talentom, a bome ni Vanian nema priču. U teoriji, Vanian je knjiga o predskazanom junaku i nekom nedefiniranom zlu koje dolazi iz mračne Dravardie (u fantasyu zlo uvijek dolazi, ne dô Bog da se bavimo zlom koje je već tu) i s kojim će se junak vjerojatno sukobiti u jednom od planiranih šest (!) nastavaka jerbo je u ovom uglavnom zamišljeno stajao puštajući da mu vjetrić mrsi duge kose. Trulo, ali u redu, i na gorim premisama nastale su zabavne knjige. U Vanianu, međutim, zabave nema. Samo mučenje. Mučan je, recimo, stil kojim je knjiga napisana: "Podastrt na gole kamene obronke, on snažnim bedemima grli svoje blago: polja kupolastih hramova i oblih tornjeva ovjenčanih najvećeg divljenja vrijednom harmonijom prirode i djela ljudskih ruku - velebnom sivom stijenom što je srasla u grandiozne kraljevske palače nakićene cijelom galerijom kipova vaniana koji se klanjaju nebu i vrckavim vodoskocima koji skakuću u njihovim sjenama" (str. 13). Takvu užasnu smjesu naivne poezije, neoriginalnih poredbi i pretenciozne uzvišenosti sretao sam do sada mahom u rukopisima raznih učiteljičica koje su se primile pisanja knjiga za djecu i odmah ih krenule silom poučavati čemu da se dive, uvjeravati što o čemu imaju misliti. Književnost je ipak "show, don't tell", pa Čakiću nemamo na čemu zahvaliti što je učiteljičićko pisanje prenio u fantasy. Dijalozi su podjednako starinski izmučeni kao i opisi - "Pobojah se da ću izgorjeti. Jer moje su grudi više nego krhke za požar koji je u njima tutnjao, kao što su i pretijesne za srce koje nose." (str. 52) - a tekst pun fraza ("Nikakve riječi nisu mogle izraziti osjećaje koje su dijelili") i nespretnih konstrukcija ("počne uzburkavati"). Čak i kad ima jasnu sliku na umu, Čakić ne posjeduje vokabular kojom bi je izrazio; u rečenici poput "Arx se čudno nakrevelji pa se skruti i najzad progovori" (str. 153) mogle su i morale stajati bolje riječi. Ovako ostajemo sa slikom pajaca naglo potopljenog u karbonit. Ma, da je Čakić i našao prave riječi i dalje ne bi uspio prikriti da su mu glavni izvor spoznaja o ljudskom ponašanju meksičke sapunice. Pogledajmo kako režira završnicu nazovi emocionalne scene na stranici 69: "Niana se zagrcnu i zadrhti trepavicama prije no što potvrdno kimnu glavom" - zar ne vidite sedamsto puta ponavljani kadar koji i zadnjoj domaćici telegrafira da junakinja pati? Ta ista junakinja svoj izgled i nastup - u opisu i crtežu - posuđuje od manekenskih šmizli iz domaćih videospotova: "Bujna i sjajna plava kosa, koja joj slobodna pada niz leđa", "Nos (...) malen, pravilan, usne malo rastavljene, pune i rumene, oči krupne, sive, zasjenjene spuštenim vjeđama i dugim trepavicama", "prelijepi, vitki stas", "slatki mirisi posuđeni od cvijeća što ne vene, dah čistoće koji izvire iz čiste duše kao i žar topline velika srca", "molećivim pogledom promatra krošnju", "usne joj se nijemo miču, kao da se nekome gore obraćaju", junaka promatra "nevinim pobožnim očima koje kao da nikad nije dotaknuo ljudski osjećaj", a za sve to vrijeme svira lira kako bi scena, valjda, bila lirska (str.65-68). Branimire, odlijepi se od televizije! Ili nemoj, ako će te to spriječiti da i dalje pišeš. Dok su navedeni dijelovi makar fascinantni u svojoj grozoti, ostatak se knjige nesmiljeno sporo vuče. Knjiga započinje nekoliko puta i ne kreće nigdje, a kad glavnom junaku, Soru (imena su inače, nezanimljiva i nazapamtljiva u svojoj jednoličnosti), bude odbijena vanianska čast i mi se ponadamo da će se nešto početi događati, on dvije stranice kasnije dozna da je predodređen za veće stvari i - puf! - svaka je drama već izletjela kroz prozor. Dramaturški još tu mnogo toga škripi: zašto je Sor bio razdvojen od svog blizanca i gdje je drama u sastanku ako on to ne zna i zbog razdvojenosti nije patio? Čemu toliko vremena potrošenog na Broma koji pogine dok smo zijevali? Zašto detaljan opis smrti nekog tamo lika kojem ni ime ni svrhu do tada nismo zapamtili? Na 240 predugih stranica romana, postoje dvije ili tri ideje koje nas na čas trgnu iz letargije - vjetar saveznik zvuči dobro, ali nije iskorišten; knjižica sramote puna je neiskorištenih potencijala; demon sa sviralom je lijepa slika - ali sve to ne spašava Vaniana od toga da ne bude uvjerljivo najgora knjiga koju sam za ovu rubriku pročitao, knjiga koja bi se i na šire postavljenoj ljestvicu užasa visoko plasirala. (mcn) PS (2006): Gornja kritika napisana je prije koju godinu. Čakić je, u međuvremenu, "Vanian" proširio i objavio kao "Arbov prolaz". Proširenje nisam čitao pa ne znam je li bilo suštinskih promjena. Jedino znam da je naslovnica Mirka Ilića (ta-damm!) bila još gora od Čakićeve s prvog izdanja. Što, valjda, pokazuje kako zdenac nema dna, iako ne znam zašto bi nas to trebalo tješiti. Podsjetimo: Blogoreja i ovaj blog obilježavaju Interliber dnevnim postovima do subote! Kritike tu, priče tamo - hop! |