Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/mcn

Marketing

Slaba učenica

I da, još jedan reprint iz FUTURE ... Mozak ne želi paralelno razmišljati o štandu na Interliberu i pročitanim knjigama koje bi trebalo uobličiti u riječi...:) Ništa, vidimo se na Liberu, ako nismo dosad, a bit će neka friška knjigorazmišljanja idućeg tjedna.


(Snježana Babić Višnjić: UPOMOĆ, MAMA SE SMANJILA; Znanje, 2003.)

Među izlizanim holivudskim premisama, meni je valjda najdraža ona o zamjeni mjesta, ona u kojoj, ma znate, siromah postane bogataš, a bogataš završi na ulici, u kojoj muško i žensko moraju zbog nekog razloga zamijeniti uloge, ili to učine staro i mlado. U filmu se često za taj motiv koristi rubni SF pa dobijemo macho tipa koji se posmrtno probudi u tijelu žene (Switch Blakea Edwardsa), curu koja je u virtualu pokušala složiti svog idealnog frajera te koja nakon kratkog spoja u stroju iz dima izlazi kao baš taj frajer (Virtual Sexuality) ili zamjenu umova u tijelima roditelja i djece (ponovo snimljeni Freaky Friday je najsvježiji primjer). I rezultat je uvijek neka laganini komedija, u najboljim trenutcima s gorkoslatkom poantom, na kraju koje svatko nešto nauči, a mi sretno gasimo video, s malo potrebnog sladila u blijedom čaju našega dana.

Ništa više od toga nisam očekivao ni od knjiškog prvijenca Snježane Babić Višnjić, utemeljenog na premisi kako djevojčica Luna jedne noći otkrije da joj je majka postala dijete, nakon što je pojela neki proizvod namijenjen isključivo djeci. Ništa manje nisam vjerovao da mogu dobiti. A dobio sam UPOMOĆ, MAMA SE SMANJILA.

Problemi s UPOMOĆ ... su višestruki, ali svi proizlaze iz jednoga: autorica, naime, nema kontrolu nad tekstom; niti zna zašto knjigu piše niti zna kako da to izvede. Čega je rezultat da se likovi ponašaju ishitreno, da svršetci ne slijede iz premisa, te da već prije polovice knjige počinjemo s većim uzbuđenjem promatrati snijeg koji pada s one strane prozora, no okretati stranice koje bi nas, kao, trebale zanimati.

Gledajte, te priče o zamjeni uloga funkcioniraju zapravo vrlo jednostavno: naš glavni junak/junakinja imaju niz problema u životu, od kojih je najveći s nekim s druge strane generacijskog/spolnog/imovinskog jaza. Nakon čarobne zamjene mjesta (koja slobodno može biti nategnuta poput Višnjićkina "samo za djecu" jogurta), naša junakinja/junak shvati a) da problemi koje je prije imala i nisu tako veliki kao ovi novi, b) da i osoba s druge strane jaza ima svoje probleme, o kojima na ovoj strani nikad nismo razmišljali te c) kako ta osoba, kad se sve dobro razmotri, i nije tako loša, iz čega se rađa suradnja kojom se rješava nategnuta zamjena s početka. Sve što je Višnjićka trebala učiniti, a na početku se i činilo da tim putem kreće, jest slijediti recept da bismo na kraju dobili jestivu smjesu. Pitanja umjetnosti i nadahnuća na stranu - jer i tako u UPOMOĆ ... vrlo rijetko dolaze do izražaja - recepti u pisanju, kao i u kuhanju, postoje iz jednostavnog razloga: jer dokazano rade.

Višnjićka dobro počinje: postavi problem mamina vegetarijanstva i manjeg raskola kojeg to uzrokuje u obitelji; postavi problem mamine opsesivne potrebe da isproba svaki novi proizvod; postavi problem očeve hipohondrije i dugogodišnjeg sukoba sa susjedima ... A dok mi čekamo da se očekivana zamjena mjesta - najavljena naslovom i ilustracijom na koricama - već jednom dogodi, autorica ne staje pa uvodi i probleme zvrkaste učiteljice, tatinog šefa, razrednih ljubavi i tajanstvenih poruka. Iskusnom čitatelju u tom se trenutku, dok se nalazi već na petini knjige a priča nikako da počne, na čelu pojavljuje krupna graška znoja. S pravom, kako će se pokazati.

Od mamina smanjenja, od trenutka kada su stvari trebale postati zanimljivima, knjiga se jednostavno raspada u niz nepovezanih epizoda. Odlazak u bolnicu, jer ništa ne komplicira niti rješava, je nepotreban. Nesporazum kad učiteljica pomisli da je Luna naglo stasala u genijalku, zato što ova pokušava doznati kako joj se majka mogla smanjiti, trebao je valjda biti komičan, ali je gotovo tragično nesmiješan. Jedina validna nit cijelog pripovjedanja su susjedi koji, vidjevši smanjenu mamu, zaključe kako je Lunin otac doveo kući svoju nezakonitu kćer te da mu je žena zbog toga pobjegla. Ali, svaki put kad se ponadamo da će tu krenuti neka stvarna komedija situacije, autorica se prebaci na nategnute i neuspješne pokušaje humora poput prijespomenute učiteljice i njezinih ambicija ili preduge i naporne epizode s akvarijem, ribicama i nesretnom ljubavi.

Cijeli taj ljubavni podzaplet, koji na momente otima čitavu knjigu, u biti je višak: ako je poanta mamina smanjivanja, po receptu, da i mama i Luna nešto nauče, onda Luna ništa ne uči dokle joj god pažnju okupira sve drugo samo ne njezina mala mama. No, ne čudi me da je tako, jer ni autorica - koja ni sama svoj posao nije najbolje naučila - jednom kad je smanjila mamu više ne zna što bi s njome. Višnjićka se ne može - dovraga i bestraga! - ni odlučiti je li mama u svakom pogledu dijete (kako je izgledalo na početku, pa da to razvije u komediju Lune koja naglo mora glumiti mamu svojoj mami, čega u knjizi ima tek u tragovima) ili je mama duhom ostala mama, a smanjila se - to nam sugerira činjenica da pred kraj knjige naglo pametno progovori - samo tijelom (što bi bila bolja premisa za ispade nadobudne učiteljice od Lunine nazovi genijalnosti).

Neodlučnost je, sve u svemu, korijen propasti ove knjige koja je htjela biti tri knjige odjednom. U jednoj od tih nenapisanih knjiga, a mogla je to biti dobra knjiga, Luna bi se nadmetala sa svojom najboljom prijateljicom oko dečka koji im se sviđa, a tajanstvene poruke i akvarij bi imali svoj smisao. U drugoj od tih knjiga, a mogla je to biti dobra knjiga, tatin bi šef kinjio tatu i Luna bi to riješila kako je, na kraju, i riješila u ovoj knjizi (mama je tu kao nešto pomogla, ali moglo je komotno i bez nje). U trećoj od tih knjiga Lunina bi se mama smanjila i Luna bi morala o njoj brinuti, iznova je zavoljeti i sve joj oprostiti te tako vratiti mamin život u normalu. I to je mogla biti dobra knjiga, mogla je to štoviše biti sjajna knjiga, ali Snježana Babić Višnjić bila je jednostavno previše neodlučna da je napiše pa je sebe uvjerila da ovako napisana knjiga može stajati.

No, mene nije.

(mcn)

Podsjetimo: Blogoreja i ovaj blog obilježavaju Interliber dnevnim postovima do subote! Kritike tu, priče tamo - hop!


Post je objavljen 11.11.2006. u 09:56 sati.