Pokojni strip-kritičar Karim Zaimović jednom je napisao vrlo zanimljivu recenziju tada recentnog broja časopisa Patak. U njoj je, naime, spojio dvije recenzije: jednu napisanu onako kako bi je sročio Patku nesklon kritičar, a drugu uobličenu u panegirik. Ta se kritika, kad razmislim, više čitala kao kritika kritike - o samom Patku iz nje smo malo doznali - kao blago podsmjehivanje onima što unaprijed odluče hoće li knjigu kuditi ili joj kaditi pa ovisno o tome ili bez pardona po njoj pljuju ili je preko svake mjere hvale.
Primijenimo li takve priproste metode, i o Mozaiku sjećanja mogli bismo napisati dvije recenzije. Prvu bi od njih napisao kritičar iznerviran što mora trošiti svoje dragocjeno vrijeme na knjige kod kojih je na prvi pogled očito da ništa neće valjati. "Samizdat!", ocrnio bi takav kritičar ovo izdanje jednom jedinom rječju, strpao bi ga njome u pakao onih knjiga u koje nitko osim autora ne vjeruje niti ih želi izdati. A tek kad bi kritičar shvatio da su i ilustracije (ne bez duha, ali ne ni posve profesionalne) autorove, tada bi zasigurno eksplodirao: "Tko on misli da je? Leonardo?! Da mu pisanje išta valja, valjda bi se pisanja i držao!" Pa bi se čitanja knjige taj kritičar primio ljutito, čitajući napreskokce, tražeći u rečenicama samo i jedino potvrde svog unaprijed formirana stava o autorovoj bezvrijednosti.
I našao bi ih, jer Mozaik sjećanja nije savršena knjiga, neka koja bi se od a priori malicioznog napada znala obraniti urođenom izvrsnošću. Mozaik sjećanja je, štoviše, knjiga čija je struktura pred takvim napadima vrlo, vrlo ranjiva. "Mozaik" iz naslova najvidljiviji je baš u strukturi: dvije slabo povezane i nedorečene legende, zatim dug esej o kozmogoniji knjige, kojemu je namjera razjasniti ono što je u legendama bilo samo natuknuto, te na kraju "Filmske priče", dio u kojem se kroz razgovor dvojice besmrtnika/ratnika/filmskih stvaralaca prepričavaju i istovremeno komentiraju mileniji proteklih zbivanja bez imalo milosti prema čitatelju. Kao da ste se upalili televizor nakon desetljeća boravka na vrhu Velebita i sad gledate neki talk show u kojem osobe koje vam ništa ne znače raspravljaju o problemima koji nisu vaši. Mozaiku sjećanja vrlo je malo stalo do čitatelja - "tko me ne prati, nek se doma vrati", kao da poručuje i, sudeći po reakcijama ljudi za koje znam da su knjigu pokušali čitati, gotovo svi su se izabrali vratiti.
Što bi se, međutim, desilo kada bi se prikaza knjige prihvatio kakav dobrohotan recenzent, nesklon tome da ga se lako odbije. Bi li on uspio štogod pohvalnog reći o knjizi?
Kako da ne! Ta, pogledajte samo maločas spomenute likove besmrtnika/ratnika/filmaša i pokušajte razmisliti o njima, prije no što se posprdno nasmijete. Zamislite rasu boraca koja se reinkarnira i svoje prošle živote pokušava objasniti, a možda i opravdati snimajući bolje ili slabije primljene spektakle (u kojima i sami glume). Kako je to moćna ideja! Izgubila se, doduše, u gomili detalja u kojima se samo autor, Goran Delač, snalazi, ali ideja je sama po sebi veličanstvena. I nije jedina takva: u prvoj legendi, iz ropstva spašena djevojka Malami se ne uspijeva uživjeti u svoju sudbonosnu misiju, na koju je vodi njezin predskazani ljubavnik, već za sebe veći cilj pronalazi u stvaranju obitelji otkupljujući dvoje malih ropčića. Taj trenutak - kojeg se Delač, na žalost, tek usputno dotiče jer hrli sebi dražim temama - jedan je od najljudskijih u suvremenoj hrvatskoj fantastici. Dileme s kojima se njegovi likovi susreću: prihvatiti ili ne ulogu boga kad se ima samo dvojicu sljedbenika - o, kako bih volio da im je Delač posvetio više pažnje!
Žurba je osnovna mana ovoga romana, koji i nije roman već građa za seriju dugih i složenih priča. Delač je možda ponajbolji kozmotvorac hrvatskog SF-a pa Mozaik sjećanja pršti konceptima, razmišljanjem i slikama koje čeznu da ih se dostojno uobliči. Ponekad je njegova znanost sumnjiva ("Kad je planeta Arjana eksplodirala, Zemlja se nakosila i tresla danima (...) Mars je tada (...) ostao bez atmosfere, a Venera se zaustavila, zapalila, pa se počela okretati unatrag oko Sunca.", str. 58.), ponekad klizne u new-age propovijedanje (str. 60), ali mu svako malo uspijeva probuditi moj okoštali smisao za začudnost dobro izabranom rječju, fino uobličenom misli ili jakom slikom. Šteta je samo što sve to ne stoji na kosturu koji bi nam održao interes, što se izgubimo u tisućljećima i likovima s kojima provodimo premalo vremena da bi nam doista postali dragi, što je prepričano sve ono što bih volio da nam je lijepo, polako i na užitak ispričano.
Ali, možda je sve to namjerno? Konačno, na jednom mjestu (str. 74-5.) i sami likovi vode ovakav razgovor:
"Mitraja: Gledatelji općenito više vole jednostavne tipizirane obrasce iako i oni i stručna kritika tada gunđaju i govore: 'Pa to je već viđeno'. (...)
Saili: Možda bi razumljivost (tako) bila veća?
Mitraja: Ako je negativan stav toliko duboko ukorijenjen, razumljivost dolazi u drugi ili treći plan."
Progovara li tu autor? S pravom ogorčen lošom literaturom, nije li upao u zamku sadržaja nauštrb forme? Želi li, programatski, samo one čitatelje koji će se uvelike potruditi da od razbacanih komadića Mozaika stvore sliku jednaku njegovoj? Otpisuje li s onim prvim kritičarima čak i nas, dobrohotne, koji smo samo htjeli da nam se ispriča priča, da nam njezin ljepak na okupu zadrži komadiće mozaika i ne dopusti im da se, ovako nepovezani, pogube i izblijede u zakutcima sjećanja?
(mcn)
Podsjetimo: Blogoreja i ovaj blog obilježavaju Interliber dnevnim postovima do subote! Kritike tu, priče tamo - hop!