Pa, Interliber je! I na Interliberu SFera ima štand gdje se prodaju SF (recimo, antologija AD ASTRA), stripovi (ima i po qunu) i još mnogo što lijepoga. Kako bih vas na to revno i dnevno podsjećao, pičit ću po kritičicu svaki radni dan ovog tjedna. Neke reprizne, neke nove, neke možda čak i pozitivne ... Enivej, ova prva je reprizna, iz FUTURE, ali šanse su da niste čitali ni FUTURU, a ni knjigu pa ...
(Luka Posarić: Kosac; Partenon, 2002.)
Je li Harry Potter trideset puta bolja knjiga od, recimo, prošli put recenziranih Prstiju punih mora, zato što je Algoritam nakladu budućeg, petog nastavka serije o malom čarobnjaku odredio tridesetorostrukom u odnosu na nakladu Lepčinove knjige? Naravno da nije. Je li Prodor najbolja domaća žanrovska knjiga zato što su autor (Benjamin Čulig, onaj što na prijemnom za Filozofski provjerava znanje kandidata o bendovima svoje mladosti) i nakladnik vješto uzmutili ustajale ljetne medijske vode tajnom osobe iza pseudonima Norme C. Rey i lažnim tvrdnjama kako je riječ o prvom hrvatskom fantasy romanu? Naravno da nije. U oba slučaja riječ je samo o žalosnoj istini da knjige, barem u prvom naletu, ne prodaje kvaliteta već halabuka.
Kako je Kosac prva knjiga slabo poznatog autora, objavljena kod malog (iako žanru sklonog - Partenon je zadnjih godina objavio hrvatske prijevode Frankensteina i Otoka Dr. Moreaua) nakladnika ustanovljenog daleko od medijskog žarišta, oko njega halabuke, naravno, nema. Pa hajd'mo ovdje malo bučiti, jer Kosac nije uopće loša knjiga.
Nije ni savršena, ali kako sam je otvorio, tako je nisam puštao. Dogodilo se ono što mi se rijetko događa s knjigama koje uzimam čitati po dužnosti: zainteresiralo me što će biti dalje, kako će se priča razriješiti. A ako to nije preporuka, onda ne znam što je ...
Kosac je horror roman. U malom mjestu, na najvišem katu stambene zgrade, u zatvorenoj se sobi dogodilo okrutno ubojstvo djevojčice u krevetcu. U nedostatku tragova, nesposobna lokalna policija ostrvi se prvo na mladića Dejana koji živi u istoj zgradi, a poslije i na Valtera te Ervina, članove Dejanovog garažnog heavy metal benda. Većinu romana, potom, zauzima dvostruka hajka: bijeg Dejana i ekipe pred ne naročito bistrim, ali zato sadističkim istražiteljem (jer zašto bismo u tome zaostajali za Amerima, je li?), te lov inkriminirane trojke na stvarnog počinitelja - nisku spodobu čije oči u mraku svjetlucaju sablasno plavo.
I to je, da, uz mnogo trčanja i skrivanja, gotovo sav sadržaj, ali horror kao žanr i tako je samo dijelom u ikonografiji (koju plavooka spodoba i njezino natprirodno podrijetlo zadovaljavajuće ispunjavaju) i zapletu, a ostatkom u vještini postizanja napetosti i jeze, u čemu se Posarić snašao prilično dobro. Jeza u romanu, doduše, manje proizlazi iz natprirodnog, a više iz nemoći krivo optuženog da sa sebe spere ljagu, ali napetost je uspješno postignuta transplantacijom svih znanih nam elemenata potjere u domaće brege i vikendice, na domaće rijeke po kojima se čamci kolcem odguruju.
Posariću je velik plus upravo prepoznatljiva hrvatskost likova i mjesta. Uz manja odstupanja (požarne ljestve zbilja nisam kod nas često viđao), likovi se ponašaju sasvim po domaću (Dejana prokaže susjed koji se s njegovim ocem posvađao oko pregrade u podrumu i od primljenog šamara zaradio puknuti bubnjić, str. 46), u vlast iskazuju kroničan manjak povjerenja ("Ni Valterova sestra nije bila kriva kad su joj iz blagajne ukrali petsto tisuća, a poslije su je zatvorili zbog sudioništva," ibid.) te se i ponašaju tako da je u svakom trenutku zaobilaze (ukradu službenu pušku znajući da će noćni čuvar radije nabaviti novu, nego nestanak prijaviti pa za njega odgovarati, str. 71). Kad nam se, naposlijetku, junak pred glavnu frku napije kao letva (str. 131), valjda da opusti živce, onda se možemo samo s prepoznavanjem nasmijati i s odobravanjem zakimati - horror je stigao u Hrvata!
Uz plus iz domestikacije i bonus za tehnički dobro domišljene provale i krađe, Posariću sljeduje i nekoliko ukora. Prvi je za plošnost likova i njihove motivacije koja se rijetko miče od bazičnih emocija (brige za ženku, očaj zbog izdaje), ali i te filmski brzo budu zaboravljene. Vera, s obzirom na važnost svoje uloge u romanu, također je premalo prisutna - kao da je se autor bojao naglasiti, da odgovor ne bismo prerano dokučili (a ne bismo, previše je zakučast).
Uz to se Luka zna poskliznuti i u logici. Prvi Dejanov susret s negativcem zbiva se tako noću, kad Dejan u sobi upali svjetlo i ugleda "na podu sjenu koja je brzo nestala", a koju je, zaključi potom, s balkona bacao zlikovac. To, naravno, ne stoji, jer ako noću u sobi upalimo svjetlo, nećemo vidjeti ni siluetu na balkonu, a kamoli sjenu koja bi s istog padala prema svjetlu, već u najboljem slučaju svoj odraz u staklu. Jednako tako, nakon što nam je lijepo objašnjeno da se stan u kojem se dogodilo prvo ubojstvo nalazi iznad Dejanovog stana (što znamo po kablu kojim se ubojica popeo), još mi uvijek nije uspjelo shvatiti kako su Dejanovi sa svog balkona uspjeli vidjeti da na balkonu žrtvina stana nema nikoga ... Sitnice su to koje iritiraju, a koje su se pažljivijim čitanjem pred tisak lako mogle ispraviti.
Treća stvar na kojoj bi Posarić, pripovjedač koji obećava, trebao poraditi jest sam zanat pripovjedanja. Bijeg kroz šumu na stranici 43, koji bi nas, pretpostavljam, trebao ostaviti bez daha, je nevjerojatno beskrvno opisan, poput natuknice za scenarij ili nenadahnute školske zadaće. Rani susret s ubojicom plavih očiju također je dan čudesno ravnodušno, tako da se čitatelj s pravom može pitati čega su se to likovi prestrašili. I u ostatku se romana Luka često bori sa skučenošću svoga vokabulara, ne nalazi riječi s kojima bi dostojno oslikao prizore koje vidi: iz otvorenog groba tako "izlazi" veliki smrad, a onda ponovo "izlazi" spodoba (str. 169); a nitko me ne može uvjeriti ni da se, recimo, "s olakšanjem je ispustio zrak kroz grlo" (str. 120), nije moglo reći uzbudljivije i manje tehničkim žargonom. Luki prečesto ne uspijeva naći pravi pridjev ni pravi glagol pa se na vlastitu štetu služi njihovim daljnjim, siromašnim rođacima. Nadam se da će na tome, do idućeg romana, poraditi.
A nadam se, prije svega, i da će do Posarićeva drugog romana doći, uprkos šutnji koja okružuje ovog (ni ja ga ne bih primijetio da nemamo u SFeri revnu biblotekarku). Jer, domaćoj su žanrovskoj (a i inoj) književnosti potrebni pripovjedači poput Luke više nego beskrajni prijevodi stranih bestselera ili ukoričeni ego-tripovi umišljenih profesora.
(mcn)
Podsjetimo: Blogoreja i ovaj blog obilježavaju Interliber dnevnim postovima do subote! Kritike tu, priče tamo - hop!