(Yoann i Vehlmann: LES GÉANTS PÉTRIFIÉS (Spirou); Dupuis, 2006.)
Djeca koji čitaju knjige ponekad požele pisati knjige kad odrastu. Možda slične onima koje su čitali, ali u biti svoje. Djeca koja čitaju stripove ponekad požele crtati stripove. Ali ne samo slične onima koje su čitali već posve iste. Iste junake, nastavke istih pustolovina. Zato se događa - najizraženije u Americi, sve češće i u frankofonom stripu - da izdavačima nije nikakav problem dobiti autorske zvijezde da rade na kakvoj prastaroj seriji.
A od prastarih serija, Spirou je gotovo najstarija. U điru od trijes't osme, skupilo se do sada nekih pedesetak albuma, boljih i slabijih. Zlatnim dobom smatra se Franquinova era, a vrlo je dobro bio prihvaćen i preporod kojeg su osamdesetih obavili Tome & Janry. No, Tome & Janry su se vremenom pomalo zamorili (u međuvremenu su pokrenuli i podseriju "Mali Spirou") te su, zadnjim trzajima, pokušali obnoviti svoj i naš interes epizodom "Stroj koji sanja" u kojem je Spirou, taj klasični karikaturalni junak, dan u ozbiljnijoj i realističnije crtanoj pustolovini. Nije baš upalilo. I nakon toga tišina, do pred koju godinu kad se, s pravom, zaključilo kako od T&J neće biti više ništa. Njima je ostavljen "Mali Spirou", a redakcija je odlučila franšizu revitalizirati na dva načina: redovita je serija povjerena hitmakeru Morvanu i modernom crtaču Munueri, dok je svima zainteresiranima po skoro prvi put (ne računamo li Chalandov nekadašnji izlet) otvorena mogućnost da naprave po jednu priču o Spirouu, jedan album, kratko gostovanje u svijetu njihova djetinjstva.
Zamisao je u principu dobra: nikome ne vješa o vrat mlinski kamen redovite serije, a svatko se može poigrati i, nadajmo se, kroz igru pomalo onemoćaloj seriji dati najbolje od sebe. Prvi album te usporedne serije - Yoannov i Vehlmannov, o kome danas govorimo - tu je zadaću vrlo dobro ispunio. Nije se vraćao Franquinu i korijenima, sve je modernizirao, ali nekako im je uspjelo zadržati izvorni duh.
(Što, moram dodati, Morvanu i Munueri nije. Zadnja tri albuma redovitog Spirou čitaju se poput priča u koje je Spirou tutnut bez razloga. O da, ima tu namigivanja starim čitateljima i pozivanja na dane slave, ali nekako se sve to čita kao posve drugi strip ... No, pustimo sad to.)
Namigivanja ima i kod Yoann/Vehlmanna: krasna mala Franquinova podmornica za jednog čovjeka je tu, kao i poznata ekipa znanstvenika, ali ne staje sve na tome. Dok se pustolovina kotrlja - previdljivo kao kakav film iz šezdesetih, naivno, no ipak s dovoljno zanimljivih momenata i iskrenosti kako bismo joj sve oprostili - naši junaci ostaju naši junaci. Fantasio je možda sad posve ćelav i malo uspješniji šarmer, Spirou je osuvremenio uniformu i ne bježi više posve od žena ... ali naši su dječaci ostali dječaci u srcu i prijateljstvo i dalje, na kraju, pobjeđuje sve. Da: čak i Spipu još uvijek uspijeva ugristi negativca u odsudnom času - pa ako je negativac plesiosaur, tim bolje! - i natjerati nas da u praznoj kino-dvorani svoje spavaće sobe skoro pa glasno navijamo s albumom u rukama.
Još nešto su Vehlmann i Yoann napravili kako spada. Nisu - kao Morvan & Munuera - podijelili likove na dobre, loše i statiste, već su svakog ponaosob s pažnjom izmodelirali. I Billa Callawaya, lovca na slavu, i njegovu pomoćnicu i indonezijsku znanstvenicu i troje Maora i profesora Martina ... Zatvarajući "Okamenjene divove" po prvi put nakon dosta godina zatvaram album Spiroua zadovoljan: proživio sam pustolovinu, stekao nove prijatelje.
Ostao dječak.
(mcn)
Post je objavljen 03.11.2006. u 12:56 sati.