Pa, namjera jest bila ne objavljivati samo reprinte, ali vrijeme mi je, uz Interliber (na kojeg vas i dalje pozivam da na SFerinom štandu potrošite pare) deficitarno te i danas idemo s kritikom već ranije objavljenom u FUTURI ... Meni je, ako nikome, zanimljivo kako su zabavno bijesne bile te kritike. Em zato što mi je do SF-a stvarno stalo, em zato što su knjige bile stvarno loše pa je razočaranje fermentiralo u šarmantan otrov. Ove koje pišem u zadnje vrijeme nisu sadržajno slabije, ali nisu ni toliko zabavne jer fali to razočaranje koje tekstu daje gnjev i polet. Kao da sam se pomirio sa činjenicom da je 90% svega srajne, što mi nije drago, što možda i nije dobro. Ah, nema veze, ide repriza i dođite na Velesajam (paviljon 6, štand 15a).
(Saša Papac i Damir Škarpa: Vremeplov; naklada autora, 2002.)
Hajde da vam pokušam prepričati što sam upravo pročitao ...
Horacije, Hrvat, na putu za Šibenik u vlaku upozna ženu čija ga kovrčava smeđa kosa očara. To na ostatak romana nema nikakvog utjecaja jerbo Horacije ubrzo zaspi i probudi se tek u Šibeniku. Tamo pak živi Demetrius, Hrvat, svjetski poznat po tome što je lani izumio stroj za kišu, a sada je, nakon tri i pol mjeseca mukotrpna rada, osmislio i vremeplov kojim naši junaci odluče poći u Stubicu šesnaestog stoljeća, točno pred odsudnu bitku Seljačke bune.
Od tehničkih detalja putovanja kroz vrijeme saznajemo samo da putnike procedura svaki put uspava - za što se Horacije dobro pripremio u vlaku - te da u odabranom vremenskom periodu mogu izvan vremeplova ostati samo dva sata. Ta dva sata su tu da bi bilo drame, jerbo rok poslije bez problema produže dodajući šaku čipova iz dućana. Nego, stignu nam Hori i Demi (tako ih autor od milja zivka) u Stubicu gdje svoje zimske jakne pobunjenim seljacima objasne činjenicom da su iz Slavonije gdje se bolje živi, gdje upoznaju Matiju Gupca (prepoznaju ga po slici iz knjige o Seljačkoj buni), seljacima ostave dvije ručne bombe i par savjeta te se vrate kući likujući kako će "bivšim profesorima očitati lekciju". Do vremeplova stignu u zadnjem trenutku i nađu zaglavljenu bravu koju Hori otvori tako što umjesto lijevo pa naprijed - kako mu izumitelj sugerira - ključ okrene desno pa natrag i tako ih spasi.
Jesu li dvije ručne bombe i savjeti pomogli seljacima u bitci kod Stubice ili su se isti raznijeli njima nakon onoliko vina popijena u dva sata (autorski uvid o Zagorcima jest da "piju vino kao mi vodu")? Da li je tok povijesti zauvijek promijenjen? Da li je Hori očitao lekciju? Ne znam, jer autore u sljedećem poglavlju to više ne zanima, već svoje junake smjesta (nakon što su se naspavali) šalju za Babilon. Prije toga dva dana (s pauzama za objed) naporno ugrađuju prijespomenute čipove, nakon čega u danoj eri mogu ostati pet sati, ali ih posao toliko iscrpi da moraju malo odspavati.
Na putu u Babilon im se pridruži Sinan, koji govori židovski, što će se pokazati korisnim jerbo u Babilonu svi naizgled govore židovski, iako su Židovi tamo bili roblje. No, jezik je našim junacima najmanji problem - po dolasku njihov se vremeplov nađe na dnu Tigrisa! Kako vremeplov može prevaliti dvadeset i šest stoljeća te udaljenost od Šibenika do Mezopotamije, ali ne može izaći iz rijeke, Demi ima brilijantnu zamisao: podići će buku te će okolni seljaci doći po njih. Buka je u Babilonu očito standardan signal za transtemporalna plovila u nevolji pa seljaci ni pet ni šest dovuku dizalicu i izvuku ih. Putnici su sad Božji glasnici, dobiju konje i precizne upute da ih u Babilonu vrate Isidoru, nekom sumjičavcu koji je za knjigu bitan koliko i brineta iz vlaka.
U Babilonu nalete na proroka Danijela (i njega prepoznaju po slici, valjda iz dječje ilustrirane Biblije), koji očito nije u Božjoj milosti, kako bi nas Sveto pismo htjelo uvjeriti, već se oduševi dolaskom Božjih glasnika, zamoli ih da Bogu kažu da im je teško, te ih nahrani. Vjerojatno bi potom malo odspavali da Horija nije povalila neka Suzana, "žena kakve se rijetko susreću", te da Sinan, koji govori židovski, nije pomahnitao za velikim ružičastim dijamantom, u Babilonu na posudbi od Petera Sellersa. Sinan drmne dijamant i uzruja Demija, dok se Danijel samo nasmije i ponudi im šaku drugih. Demi ih otkloni, ali ih Sinan, koji govori židovski, rado primi.
Bogati Sinan tu izlazi iz priče dok se mi bavimo Horijem. Hori, koji je prije dvije stranice gledao srebrni broš sa Suzaninim likom i pitao se "Ima li uopće još takvih žena danas na svijetu?", doznaje da ih ima kad mu znanica Wendy, Hrvatica, priznaje da je do ludila zaljubljena u njega. Wendy je "zaista jako zgodna djevojka, kovrčaste kestenjaste kose, odlične građe tijela, ekstravagantnog načina odijevanja", ali se Horija najviše dojme njezine "visoke intelektualne sposobnosti" koje Wendy otada spremno demonstrira ograničivši svoju ulogu u romanu na ropsko pokoravanje svakoj Horijevoj želji. Preporučam čitanje sedmog poglavlja u cijelosti jer ga se ne da prepričati.
Na iduće putovanje, u Shakespearovo vrijeme, Hori i Demi kreću s Wendy i Anabellom (Demijevom suprugom, Hrvaticom), bez Sinana, ali zato sa suvremenim funtama u džepu kojima bez problema plaćaju u elizabetanskoj Engleskoj. Možda su one ručne bombe ipak nešto narušile jer naši putnici piju Chateaubriand (u našem svijetu odrezak nazvan po vikontu rođenom dva stoljeća kasnije), Shakespeareov drveni Globe ovdje je od mramora, a Hamlet je "saga o danskom kraljeviću koji ubija oca i zaljubljuje se u plemenitu vilu Ofeliju".
Putovanje pruža priliku Wendy da pokaže svoje intelektualne sposobnosti što čini poslavši Horija da goni nekog džepara zbog ogrlice od pedeset eura, dok im cure minute za povratak u vremeplov (trebao je Demi uzeti dijamante i kupiti još čipova). Horija pritom nabodu i cijelo putovanje nesretno završi, budući da on preživi i vrati se kući pisati romane.
Naš svijet je, sad sam posve siguran, izopačen uslijed one dvije bombe jerbo Horijevo pisanje romana ne sliči ni na jedno dosad viđeno. On ide u ured, ima šefa koji mu daje rok od tri i pol mjeseca (isti rok u kojem je Demi dovršio vremeplov - autori se s pravom gnušaju svega što se ne može napraviti u dva dana, s pauzama za objed!), knjiga izlazi iz tiska tri dana nakon što je napisana ... A i Wendy, tajnica na autobusnom kolodvoru, ide na seminar u Karachi. Kad Pakistan daje lekcije o autobusima, tada znate da ste u paralelnom svemiru.
Autori nas, međutim, puštaju da se tim suptilnostima sami bavimo i već nas vode u Berlin, zadnjih dana Drugog svjetskog rata. Tamo ostanu bez goriva te moraju ukrasti plutonij (iz nekog ormara), putem im uzmu odjeću a ostave plutonij (što ostavlja zanimljivo pitanje transporta), ali ih spasi naklona bogatašica. Negdje se valjda i ratuje.
Posljednje putovanje - nakon napornog intermezza u kojem književna zvijezda Hori trpi neprekidne promocije knjiga, domjenke i seminare - vodi ih u Japan budućnosti, koji je pod blistavim neboderima sav prljav, nikakav i mutiran, ali se i tamo nađe drvena brvnara (sic!) s prijateljskom dušom. Najveći problem budućnosti jest sjetiti se gdje si parkirao, ali se Demi i Hori i iz toga vješto izvuku.
Kod kuće, tragedija: Horiju umre majka, a onda se, ne lezi vraže, pokvari i vremeplov. Svjetski poznati izumitelj Demi, koji nije htio uzeti dijamante, ne može ga popraviti jer su dijelovi preskupi i priča tu staje. Demiju i Horiju ostaju "samo uspomene i predmeti koji potiču sjetu na prošlo i buduće uzbudljivo vijeme". Anabella, koja je zatrudnjela oko polovice knjige, do tada je, računam, u dvanaestom mjesecu trudnoće ...
Vremeplov je slaba knjiga, puna rupa u logici, nepotrebnih djelova i lošeg pisanja. Vremeplov je, ujedno, točno ono što šira publika misli da znanstvena fantastika jest: hibrid djetinjaste uobrazilje i nemuštog entuzijazma. Ne krivim Papca i Škarpu što su napisali knjigu (vjerujem da su je pisali iskreno i najbolje što znaju), ne krivim publiku što o SF-u misli to što misli, ne krivim nikoga ...
... samo mi je žao.
(mcn)
Podsjetimo: Blogoreja i ovaj blog obilježavaju Interliber dnevnim postovima do subote! Kritike tu, priče tamo - hop!