Blogov kolac
ponedjeljak, 26.06.2006.
Macan čita dvostruko (7): Dva zagrebačka mora
(Zvonko Todorovski: MIRAKUL OD MORA; Naklada Haid, 2002. te Igor Lepčin: PRSTI PUNI MORA; Mozaik knjiga, 2002.)Ako niste pazili: cijela "Macan čita" serija repriza je prikaza domaćih SF-ova iz FUTURE, jerbo smatram kako je preklapanje između čitatelja toga lista i bloga ovoga neznatno. A i zato da sve sarhiviram na jednom mjestu, pa makar i virtualnom. 'Ajmo. Zanimljivo je to s kritikom. Kad bi se po reakcijama sudilo, nema šanse da sam pošteno obavio svoj posao: ili sam nekome želio napakostiti zato što mi je mrzak (a nikako zato što su mi mrske loše knjige ili zato što me loše pisanje vrijeđa), ili sam nekoga nahvalio zato što mi je dobar drug, skoro pa ljubavnik. Zato sad upozoravam unaprijed, počinjem sa - što bi Ameri rekli - full disclosure: i Igora i Zvonka znam cijeli niz godina jer smo potekli iz iste branše (stripa); obojica su mi vrlo dragi ljudi (iako je svaki spičen na svoj način); s obojicom sam surađivao, a Igorov sam roman čak preporučio nakladniku koji ju je objavio. Uprkos svemu tome, meni se i dalje čini da je u redu da o njihovim knjigama napišem koju riječ, pa makar i pozitivnu. I to ne stoga što bi mi bili prijatelji (svi koji mi predbacuju da kritike pišem iz prijateljstva ne znaju kako postupam sa svojim prijateljima), već zato što su obje knjige - najozbiljnije vam kažem - odlične. Pa vi vjerujte što možete. Nevjerojatna je količina sinkroniciteta oko ova dva romana. Ne samo da su se Igor i Zvonko u književnost prelili iz iste struke već su obojica svoje prvijence napisali za stariju djecu i - o moru (kao i o ljubavi dječaka iz Zagreba s djevojčicom s otoka, u simboliku čega neću ulaziti). Uz to, obojica su se poslužila fantastikom. Tu sličnost, međutim, staje i knjige se granaju svaka na svoju stranu jer su njihovi pisci različitih temperamenata: Igor je pripovjedač, Zvonko pjesnik. Zvonko je pjesnik jer njega nose detalji. MIRAKUL OD MORA niska je poput bisera nanizanih anegdota, slika i dijaloga kojima zaplet - u kome Posejdon imenuje dječaka Andru/Andronika da mu bude glasnik, baš kao što je desetljećima prije to bio i dječakov djed, te ga zatim šalje da ljude obavijesti o najezdi opasne alge po imenu Caulerpa Taxifolia - služi samo kao nit. I to čak ne ni kao jedina nit, jer su Andrina romansa s Magdom i njegovo dokazivanje pred otočkom djecom u knjizi barem jednako važni kao Posejdon i njegovo podvodno carstvo. Dječji svijet, Todorovski je tu u pravu, ne poznaje prioritete i njegova je psiha otporna na čuda - te tako i Andro prima Posejdonovo ukazanje u hodu, da ne kažem zaveslaju. Sa zapletom kao svjetionikom, Todorovski se u ostatku knjige može igrati kako ga volja bez opasnosti da izgubi obalu s vidika. Tako se on ponovo i ponovo vraća svojoj očaranosti hvarskom prirodom i morem te Starim Gradom kao gradom povijesti i sadašnjosti. Također ga, oženjenog Starogrojkom Magdom Dulčić koja je knjigu i ilustrirala, neizmjerno vesele tamošnji ljudi pa među Andrinom rodbinom, prijateljima njegova djeda te roniocima i znanstvenicima dobijamo čitavu galeriju živih, pravih i dobroćudno ljutitih otočkih likova. Knjiga je uz to puna humora, onog zdravog koji proizlazi iz promatranja ljudi kakvi oni jesu, kao u ovom dijalektalnom dijalogu Androva nona i none: "A, jo sad grjem malo vonka." "A, di si dosad bi?" "A, na peškariju!" "A, di sad grješ?" "A, na peškariju." "A, ča si onda duoša?" "A, douša son ti reć." "A, jes mi reka ča si imo voju?" "A, jeson." "A, onda možeš puoč ča!" (str. 27/28). Čitaocima SF-a dodatan će osmijeh (sladak? kiseo?) izmamiti mala rasprava o znanstvenoj fantastici na stranici 110., u kojoj će se dva dječaka između ostalog složiti da je Sirius bio bolji od Future. Lepčin je od Todorovskog po svemu drukčiji, ali ne na svoju štetu. PRSTI PUNI MORA roman je o djevojčici Sari, koja ima natprirodne sposobnosti upravljanja morem, i dječaku Jadranu, koji ima jednako nevjerojatnu sposobnost upravljanja oblacima. Dok oko njih ključaju napetosti i spletke vezane uz juniorski nogometni turnir, Sara i Jadran oprezno propituju moć ljubavi kao i granice vlastitih tajnih moći. Za razliku od Todorovskog, kojemu fantastično služi kao tek jedna nit u tapiseriji njegova oduševljenja, Lepčinov je roman punokrvni SF: zaplet proizlazi iz paranormalnih sposobnosti dvoje djece te se s njima i razrješava (jednim od otvorenijih i mračnijih svršetaka koje sam vidio u dječjoj književnosti). Ako je kod Todorovskog ljepota u vrludanju, snaga Lepčinove priče je u njezinu tutnjanju naprijed, u funkcionalnosti svake scene, u pažljivo doziranoj začudnosti, uzbuđenju i humoru. Kako su kod Todorovskog svi dobroćudni, tako su kod Lepčina svi malo ustali na krivu nogu te i njegov humor proizlazi iz kvalitetnih prepirki arhetipskih likova (nogometom opsjednuti otac, samozatajna majka, na svoju ruku kćer i mudri, stari pas). Uz to se, moderno, ne razbacuje pridjevima - u cijeloj knjizi jedva da je koji lik ili krajolik opisan (u neku ruku Lepčin to nadoknađuje time što je svoju knjigu sam ilustrirao), pa ako vam Igor kaže da su stijene oštre onda možete biti sigurni da se ne divi pejzažu, kao što bi to Zvonko učinio, već da nekom od likova sprema niz te iste stijene kakav gadan pad. Da ne bi sve bilo savršeno, pobrinuli su se izdavači. Mozaik knjiga obavila je daleko profesionalniji posao, iako je i njima u PRSTIMA PUNIM MORA promaklo jedno tucet tipfelera (a ne bi bilo naodmet ni da su Lepčinu skrenuli pozornost na prečestu upotrebu potštapalica "zaista", "stvarno" i njima sličnih dotepenica iz govornog jezika); dok se novopridošla naklada Haid nimalo nije proslavila lekturom - u MIRAKULU su pustili masu ije/je pogrešaka, bezbrojni su "bi" gdje je trebao doći "bih", nedostaju zarezi, ne mogu se odlučiti između "starigradski" i "starogradski", a i užasno zabavni Zvonkov rječnik starogrojskih besida ne samo da nije složen po abecedi (!) već je na jednom mjestu postao "riječnik". Prigovaranje na stranu, već davno nisam u našoj fantastici susreo debije koji bi bili tako sigurni u ono što vole i ono što znaju, koji bi rezultirali tako dobrim knjigama kao što su romani Igora Lepčina i Zvonka Todorovskog. I ne, ne vjerujem da griješim što ovdje brišem granicu između knjiga za djecu i knjiga za takozvane odrasle - jer baš je književnost za djecu nalik SF-u po tome što u njoj nema foliranja, što se njezine čitaoce ne može zabljesnuti vještom citatnošću ili zavarati filigranstvom rečenice. I djeca i SF-fanovi prije svega očekuju - priču. Priču koju im i Igor i Zvonko, svaki na svoj način, znaju ispričati. Ove dvije knjige preporučio bih, stoga, svakome - nabavite ih pod izlikom kakvog skorog dječjeg rođendana i pročitajte pred spavanje, s guštom. (mcn) P.S. Osjećam da među vama još uvijek postoji netko kojeg muči jedna riječ nabačena na počeku - riječ "strip". Otkud stripaši u književnosti, crvulji vam pitanje u lubanji i ne da vam mira, i kakve to onda knjige mogu biti? Ma ne budite blesavi, odgovaram ja dok moje predrasude gromoglasno izbijaju na površinu, ako su ova dvojica znala savladati beskrajno složeno simultano pripovjedanje rječju i slikom, kako bi im jedna obična književnost, u kojoj samo s rečenicama moraju baratati, predstavljala problem? Ne? |
- 00:07 - Komentari (2) - Isprintaj - #
utorak, 20.06.2006.
(EPP): Kako prodati knjigu?
|
Evo i trećeg nastavka eseja u kojem vjetrim neke nataložene jade u vidu savjeta i informacija budućim nakladnicima. Prethodna dva su ovdje i ovdje. Iha-haj! (mcn) |
- 13:03 - Komentari (4) - Isprintaj - #
ponedjeljak, 19.06.2006.
Zabranjeno za mlađe od trideset pet
(Jonas Gardell: ODRASTANJE KOMIČARA (En komikers uppväxt, prevela Željka Černok); AGM, 2004.)Primijećeno je jednom (ili predbačeno) kako u ovim prikazima "ne razlikujem pripovijedanje u prvom licu i pripovijedanje kroz lik". Što je točno. Nusprodukt je to dekade (<- ovo je tu kako bih zvučao pretenciozno, ali je i istina) čitanja rukopisa ljudi koje poznajem pri čemu mi je bilo nemoguće ne čuti odjeke njihovih izgovorenih misli u napisanim rečenicama. Je li moguće da "pravi" pisci, neki "bolji" pisci, uspijevaju postati netko drugi i odijeliti sebe od stvari koje ih muče ili vesele dok pišu? Moguće je, pretpostavljam, ali nekako mi se ipak čini nevjerojatnim: zar ne bi to bile knjige bez strasti, bez uzbuđenja i bez života? Te tako, premda je moguće kako je Jonas Gardell u ODRASTANJU KOMIČARA iznimno dobro odradio uživljavanje u nečiju tuđu kožu, ja biram u njegovom opisu odrastanja u štokholmskome "idealnom" predgrađu Sävbyholmu prepoznati odjeke njegovoga. Ne u svakome detalju - piščeva gay-orijentacija kanda pobija (a opet, tko zna?) priču o dječačkoj zaljubljenosti u razne suškolke - ali svakako u slici djetinjstva kao zatvora iz kojega nam nikada ne uspijeva pobjeći. Moje djetinjstvo vjerojatno tek u kojem detalju podsjeća na djetinjstvo Gardellova junaka Juhe, ali do zadnjega slova dijelimo neke neugodne karakterne osobine ("Radije gledam na druge ljude kao na publiku", str. 36.), neke opservacije ("Svijet u kojem sam se rodio više ne postoji", str. 123.), neka razmišljanja ("Zašto nikada nisam upoznao te dječake i djevojčice? Kako smo mogli dijeliti djetinjstvo, a ne biti bliski jedni s drugima?", str. 138.) i neke zaključke ("Oduzeli su mi moć kad su me naučili da sam nitko", str.109.). Gardellov Sävbyholm dobrostojeći je pakao prosperitetne demokracije u kojem vladaju tiho cuganje i mržnja sviju prema svima, dok je moj Siget bio sunčani raj jednog umornog socijalizma u kojem se jedva kome imalo na čemu zavidjeti, ali život nas je nakon tri desetljeća doveo na otprilike istu točku: onu gdje se pitamo što smo mogli učiniti drukčije i zašto to nismo učinili, zašto smo izdali sliku koju smo imali o sebi? Točku gdje smo se skoro pomirili sa svojim slabostima, ali si ih još nismo oprostili. Nego, natrag knjizi! ODRASTANJE KOMIČARA je objavljeno u biblioteci "Jako dobra knjiga" i zaista jest jako dobra knjiga: krasno je napisana i nevidljivo (to je kompliment) prevedena; uspijeva joj neka opća mjesta odrastanja (kako su me mlatili, kako su mi ukrali curu, rođendane-katastrofe, roditelje koje ne kuže) ispripovijedati na svjež način, ima nekoliko jakih scena ... Sve u svemu, da, jedna je to jako, jako dobra knjiga, premda ne i odlična. Ne znam, doduše, kako bih definirao odličnu knjigu (možda kao onu koju nitko osim autora ne bi mogao ni početi zamišljati?), ali znam dva razloga zbog kojih Gardellovu jako, jako dobru knjigu ipak ne bih unaprijedio na tu stepenicu. Prvi je od tih razloga završetak romana - nekako od trenutka kad počne energetska kriza, što se čita kao pokušaj nebitne relevantnosti - u kojem se osjeća da je autor rekao već više-manje sve što mu je ležalo na duši i da još treba završiti priču, dati nam još jedan ili dva šoka i jedan preokret. A knjiga bi, iako je to teško tvrditi, možda bila i bolja bez njih ... Šokove je, ako zastanete dok čitate, relativno lako predvidjeti: razmislite što vam ne bi bilo drago da se dogodi i očekujte baš to, dok preokret na kraju romana nekako pojeftinjuje, holivudizira stvar. Onaj grozni "Pijev život", na primjer, usere ama baš sve svojim shyamalanovskim preokretom pa, premda Gardellov nije ni izbliza tako grozan, opet dovodi dobar roman u opasnost da ga ljudi pamte samo po preokretu, samo po onome ŠTO se dogodilo umjesto po puno boljem KAKO se dogodilo. A drugi je razlog zašto ne mislim da je roman baš odličan ta moja identifikacija s vremenom radnje, s ikonama koje se u njoj spominju (Stenmarkom i Borgom i Sovjetskim Savezom i astronautima). Gardell je izvrsno uspio uhvatiti duh trenutka, ali trenutak je to, kako i sam autor primjećuje, koji više ne postoji. Kako napisati roman kojeg će se čitati i preko generacijskoga jaza kada živimo u svijetu u kojem se vrijednosti i strahovi smjenjuju brzinom reklama, u kojem se sutra ni mi više nećemo sjećati što nas je veselilo i što plašilo, u kojem će jedina istina biti da smo se, jednom, nečega plašili; da smo se, jednom, zbog nečega smijali. "Dok god se smijemo, nismo poraženi", kaže Gardell na pedesetoj stranici ODRASTANJA KOMIČARA, ali me ne uspijeva uvjeriti. Smijemo se jer je to još jedino što nam preostaje, sad kad smo poraženi. (mcn) |
- 13:29 - Komentari (3) - Isprintaj - #
srijeda, 14.06.2006.
Shooting Fish in a Barrel
("Shirley Bergman": LJUBAVNA PRIČA; Gloria ljubavni roman broj 596, EPH, 2006.)Neki predbacuju žanrovima baš ono zbog čega ih drugi vole: predvidljivost, tu udobnost čitalačkog doma, namještenog onako kako znamo i volimo. Pa, ako i priznam da su žanrovi inferiorni Književnosti s velikim K (istovremeno se ograđujući kako ne znam gdje bi se takva Književnost danas točno trebala nalaziti) jer se fokusiraju samo na određeni segment ukupnog iskustva življenja, ne mogu ne reći kako postoji nešto prezira puno vrijednije od samoga žanrovskog pisanja. To je žanr koji izda svoju predvidljivost, koji je tako nevješto napisan da je fizički neudoban za čitanje. To je Glorijin petstodevedesetšesti ljubić. Priznajem, i prije no što me upitate, kako od prethodnih petstodevedesetpet ljubića iz iste serije nisam pročitao nijednoga tako da se moja procjena ne temelji na poznavanju materije. Lako je moguće da je "Ljubavna priča", banalnija od svoga naslova, iznimka u nizu inače vrsnih romansi. Isto je tako moguće da je novela "Shirley Bergman", iako grozna, najbolje što je u skoro šest stotina romana Gloria dala. Ne mogu o tome suditi jerbo je ovo prvi iz te serije, a ukupno drugi ljubić u životu kojega sam pročitao. Što ne znači da ne znam što ljubić jest. Ne bih sad ulazio u meni najdraže primjere žanra - poput Maison Ikkoku mange Rumiko Takahashi; stripovi su previše opskuran parametar - ali akumulirao sam pristojan broj odgledanih ljubić-filmova ili serija: od tinejdžerima namijenjenih priča s Freddijem Prinzom mlađim ili Beverly Hills 90210 serije (koje gledam kako bih vidio što sam propustio dok sam mladost tratio čitajući) do nešto odraslijih bajki Nore Ephron. Tako da znam, je li, formulu. I očekujem formulu: želim da se sretnu, želim da se rastanu i želim da se opet nađu. Ništa više, ali i ništa manje. Sad, teoretski, "Shirley Bergman" (koju konstantno pišem u navodnicima jer tekst sigurno nije loš prijevod - to je izvorno loše napisan hrvatski tekst; a ni Google ne izbacuje autoricu prilikom pretrage) daje nam upravo to: Nina, urednica u flmskoj kompaniji ili televizijskoj kući (nisam siguran ni da autorica zna gdje), sreće poznatog pisca koji se okušava u scenariju, posumnja u njegove motive i na kraju sve završi u suzama radosnicama. No, te se tri ključne točke svakoga ljubića dogode, redom, na četrnaestoj, petnaestoj i šesnaestoj stranici ljubića koji ukupno ima šesnaest stranica (ne računajući naslovnicu, to je oko devedeset kartica zgusnutoga teksta). Njihov susret, što je obično okidač svake ljubavne priče, događa se na stranici deset. Prije i između toga Nina i "Shirley", rukom pod ruku, bauljaju od jednog nebitnog lika do drugog nebitnog lika, natucaju nešto o nekoj staroj ljubavi koja poslije biva zaboravljena i mlate li mlate praznu slamu o nekakvom natječaju za scenarij. E, taj natječaj za scenarij je prava pišurija. Kao, pazite, Nina je urednica za scenarije gdje god da je urednica za scenarije. I nesretna je robom koju dobiva jer je ta "zanatski dotjerana do savršenstva", ali joj "nedostaje originalnosti". Te joj pada na um ideja koja u normalnom svijetu služi za stjecanje publiciteta, ali nikako za pribavljanje kvalitete: natječaj! Jeb'o profesionalne pisce bez duše, u ladicama neznanaca kriju se neizmjerno originalni prozni dijamanti! I da, nego kako, doista se kriju: skoro sve što stigne na Ninin natječaj automatski je upotrebljivo i puno bolje od onoga za što su do tada producenti plaćali! Kako li se samo nitko prije Nine nije dosjetio toga neiscrpnog rudnika izvorne kvalitete?! Ono, dream on, "Shirley"! Je l' ti to iz vlastitog iskustva? Tebi objavljuju nepročitana i nedotjerana šajzeta pa je to od sada vodeći princip kvalitete? Što je originalno u ubiboga dosadnim, posrćućim monolozima poput "Sigurnio (sic!) se pitate kako si jedna relativno neugledna osoba može dopustiti takvo ponašanje, ovdje gdje caruje samo ljepota? I na to ću vam odgovoriti. Ljepota nije samo u tijelu, mada je ono najvidljivije, a i nije nevažno. Onaj tko traži pravu ljepotu, naći će je negdje drugdje. Ja sam, recimo, jedna od tih, iako, lagala bih kada bih rekla da koji put ne poželim i ono prvo - tu izvanjsklu (sic!) ljepotu. Jer, u današnjem svijetu sve je manje vremena za traženje toga nečega što ne vidimo, a želimo. Možda će se naći netko tko misli kao i ja." (str. 2) I tako dalje, i tako dalje (uz napomenu da junakinja postane ljepotica čim - klišej još od tridesetih - skine naočale i raspusti kosu). Iskreno? Možda, ali gotovo pa nemušto u želji da se istovremeno propovijeda i ispovijeda, da se sanjari i da se sebe i druge uvjeri kako su takve tlapnje ostvarive. Ljubić jest prodaja snova, ali dobar bi ih ljubić ipak jednom nogom trebao stajati na zemlji, a ne graditi kule koje uporište imaju samo u babinom htijenju. Na kraju: dobro sad, loš romančić pa loš romančić, skucan za honorar i vjetrenje frustracija, ni prvi ni posljednji, nek' ga voda nosi. Ono od čega me podilazi jeza je naklada od 112.000 primjeraka. Zamislite koliki će se broj tu naći onih "koji misle kao 'Shirley'" - i eto nam literature pristupačnije, čitanije, lošije i utjecajnije od zbrojenog ostatka hrvatske književnosti. (mcn) |
- 10:57 - Komentari (10) - Isprintaj - #
srijeda, 07.06.2006.
Majstor Joško
(Joško Marušić: GRGUR IZ NINA; Jesenski i Turk, 2005.)Pišući ove prikaze, negdje sam se odmah na početku oslobodio zamisli kako bi trebali biti objektivni. Jer, kako bi mogli biti zanimljivi ako su objektivni: gdje bi tu bilo mjesta za psovke i druge osjećaje? Te, naravno, što je uopće objektivno? Ako činjenica da mi se sviđa ono što mi se sviđa jest objektivna, kako onda iznošenje sviđanja naglo postaje subjektivno? Po kojem aršinu se, na kojim se terazijama (znam da riječ nije rvacka, ali mi je super) mjeri kvaliteta? I gdje je objektivnost u slučajevima kad ne mislim da je knjiga dobra, ali mi se sviđa; kad mi se ne sviđa, ali joj ne mogu poreći neke kvalitete? GRGUR IZ NINA je u nekoj takvoj polutanskoj kategoriji: daleko od toga da mi je čitanje bilo nepomućeno uživanje, ali sam se Jošku Marušiću cijelo vrijeme divio. Joško Marušić od ove knjige isti je onaj Joško Marušić - sa šiljatim nosom i partizanskim brkovima - kojeg će se za koji dan vjerojatno sretati na Animafestu, isti Marušić koji je nacrtao milijun karikatura, koji predaje na Akademiji ili koji je svojevremeno, Dalmoš, davao intervjue povodom plavih žaba kao maskote Zagreba. S obzirom kako je pospremanje ljudi u određene ladice običaj u nas kao i u svijetu, Joško će vjerojatno zauvijek u javnoj svijesti ostati "animator" iako je, otkako se približio pa prevalio pedesetu, objavio tri vrlo zanimljive knjige (i još jednu o animaciji, ali ta nas danas ne zanima). Prva od njih je, kako se pristoji, autobiografska. Nisam još, jer sam spor, dočitao "Pedeset valjanih razloga da djeca grizu nokte", knjige o djetinjstvu koja i nije baš za djecu, ali ono što jesam pročitao vabi me da nastavim. Neću garantirati ni da sam pročitao svaku riječ u golemoj strip-slikovnici "Istinite priče o Hrvatima" (pogledao sam svaku sliku!), ali me to ne sprječava misliti kako je riječ o jednom od najbitnijih i najautorskijih strip-albuma u povijesti domaćeg stripa (zbog činjenice da je i najskuplji, međutim, slabo je znan). GRGUR IZ NINA slijedi obrazac prethodnih dvaju knjiga po tome što se - e baš! - ne želi utrpati niti u jednu ladicu. To "bibliofilsko" izdanje - kako navode korice koje su, barem jednom, u pravu jer knjiga strašno slatko leži u ruci sa svojim nauljenim ovitkom, sivocrvenim tiskom i volumenom bez težine - nije, naime, ni duga poema, ni zbirka kratkih stihova, ni igrokaz ni ... Više je nekakav kolaž stihovanih razmišljanja, dan malo u autorskom/sveznajućem monologu malo u nazovi-dijalogu, a najviše me formom podsjetio na neke tužne dane kad su me kao maloga tjerali u operu gdje bih, jadan, pročitao libretto u pet minuta i ništa mi ne bi bilo jasno. Ne da Marušić nije jasan (odnosno, možda ... ali o tome kasnije), no ovako čitanim stihovima stalno mi je nedostajala vizualna komponenta: neki glumci koji bi ih izgovarali ili pjevali, koji bi različitim imenima u saborskoj diskusiji dali i različite karaktere, u čemu Marušić ne uspijeva u potpunosti. Knjiga je ilustrirana (ilustrator je, naravno, autor) pa malo žuđene slike time dobijemo, ali kohezija i srž naracije ostaje poprilično otvorena nagađanju. No, dojam je da je Marušiću zaista svejedno - i u tome velikim dijelom leži moje divljenje - hoće li ljudi shvatiti što je mislio. Jer, ova knjiga nije pisana iz pameti već iz osjećaja - narodnosnog, bogobojaznog, čeznutljivog, umornog, prkosnog - i te osjećaje ona prenosi čak i dok se pitamo čemu u svemu dvije scene berbe, dok se pokušavamo prisjetiti o čemu se na crkvenim Saborima prije skoro jedanaest stoljeća saborovalo, dok nagađamo je li Joško za ujedinjenu Europu ili protiv nje (meni se činilo da je protiv, kao i njegov Grgur, ali to čitanje je posve sigurno obojeno nekim mojim stavovima), za Crkvu ili državu, za javni život ili moguću tihu obiteljsku sreću. Objektivno, vratimo se na početak, možemo odvagnuti rimu i metar i reći da pokatkad puca i da je pokatkad banalna te da je redaktor mogao i šaku zareza udijeliti tamo gdje nedostaju, ali - subjektivno - Joško nam Marušić nudi i antologijske retke ("U gradu je ljepše mrijet od gladi/Neg' na selu živjet polusito/Nikog se ne pita tko što radi/Najtajnije u mnoštvu je skrito.//Grad ti nikad nije zlopamtilo/Ako štogod krivo i napraviš/Nitko za te nikad pitat neće/U gradu se i sam zaboraviš.//U gradu je život brži, kraći/Ničije se gnijezdo nije svilo/Kad tko umre to se ne spominje/Nestao je, nije ga ni bilo."). Još jednom, zato: nije mi ova knjiga baš posve draga, ali to je stoga što još uvijek tražim red i logiku teksta. A red i logika su sjajni alati komunikacije, no možda i brana prave inspiracije. Kad ta brana popusti, kao kod Joška Marušića prije koju godinu, onda dobijamo projekte koji nisu uredni, ali koji ne žele ostati u namijenjenoj ladici ni polici zaborava; oni se žele popet na planinu i vrištati prije no što ih grad, svijet, zaborav proguta. (mcn) |