(Jonas Gardell: ODRASTANJE KOMIČARA (En komikers uppväxt, prevela Željka Černok); AGM, 2004.)
Primijećeno je jednom (ili predbačeno) kako u ovim prikazima "ne razlikujem pripovijedanje u prvom licu i pripovijedanje kroz lik". Što je točno. Nusprodukt je to dekade (<- ovo je tu kako bih zvučao pretenciozno, ali je i istina) čitanja rukopisa ljudi koje poznajem pri čemu mi je bilo nemoguće ne čuti odjeke njihovih izgovorenih misli u napisanim rečenicama. Je li moguće da "pravi" pisci, neki "bolji" pisci, uspijevaju postati netko drugi i odijeliti sebe od stvari koje ih muče ili vesele dok pišu? Moguće je, pretpostavljam, ali nekako mi se ipak čini nevjerojatnim: zar ne bi to bile knjige bez strasti, bez uzbuđenja i bez života?
Te tako, premda je moguće kako je Jonas Gardell u ODRASTANJU KOMIČARA iznimno dobro odradio uživljavanje u nečiju tuđu kožu, ja biram u njegovom opisu odrastanja u štokholmskome "idealnom" predgrađu Sävbyholmu prepoznati odjeke njegovoga. Ne u svakome detalju - piščeva gay-orijentacija kanda pobija (a opet, tko zna?) priču o dječačkoj zaljubljenosti u razne suškolke - ali svakako u slici djetinjstva kao zatvora iz kojega nam nikada ne uspijeva pobjeći.
Moje djetinjstvo vjerojatno tek u kojem detalju podsjeća na djetinjstvo Gardellova junaka Juhe, ali do zadnjega slova dijelimo neke neugodne karakterne osobine ("Radije gledam na druge ljude kao na publiku", str. 36.), neke opservacije ("Svijet u kojem sam se rodio više ne postoji", str. 123.), neka razmišljanja ("Zašto nikada nisam upoznao te dječake i djevojčice? Kako smo mogli dijeliti djetinjstvo, a ne biti bliski jedni s drugima?", str. 138.) i neke zaključke ("Oduzeli su mi moć kad su me naučili da sam nitko", str.109.). Gardellov Sävbyholm dobrostojeći je pakao prosperitetne demokracije u kojem vladaju tiho cuganje i mržnja sviju prema svima, dok je moj Siget bio sunčani raj jednog umornog socijalizma u kojem se jedva kome imalo na čemu zavidjeti, ali život nas je nakon tri desetljeća doveo na otprilike istu točku: onu gdje se pitamo što smo mogli učiniti drukčije i zašto to nismo učinili, zašto smo izdali sliku koju smo imali o sebi? Točku gdje smo se skoro pomirili sa svojim slabostima, ali si ih još nismo oprostili.
Nego, natrag knjizi! ODRASTANJE KOMIČARA je objavljeno u biblioteci "Jako dobra knjiga" i zaista jest jako dobra knjiga: krasno je napisana i nevidljivo (to je kompliment) prevedena; uspijeva joj neka opća mjesta odrastanja (kako su me mlatili, kako su mi ukrali curu, rođendane-katastrofe, roditelje koje ne kuže) ispripovijedati na svjež način, ima nekoliko jakih scena ... Sve u svemu, da, jedna je to jako, jako dobra knjiga, premda ne i odlična. Ne znam, doduše, kako bih definirao odličnu knjigu (možda kao onu koju nitko osim autora ne bi mogao ni početi zamišljati?), ali znam dva razloga zbog kojih Gardellovu jako, jako dobru knjigu ipak ne bih unaprijedio na tu stepenicu.
Prvi je od tih razloga završetak romana - nekako od trenutka kad počne energetska kriza, što se čita kao pokušaj nebitne relevantnosti - u kojem se osjeća da je autor rekao već više-manje sve što mu je ležalo na duši i da još treba završiti priču, dati nam još jedan ili dva šoka i jedan preokret. A knjiga bi, iako je to teško tvrditi, možda bila i bolja bez njih ... Šokove je, ako zastanete dok čitate, relativno lako predvidjeti: razmislite što vam ne bi bilo drago da se dogodi i očekujte baš to, dok preokret na kraju romana nekako pojeftinjuje, holivudizira stvar. Onaj grozni "Pijev život", na primjer, usere ama baš sve svojim shyamalanovskim preokretom pa, premda Gardellov nije ni izbliza tako grozan, opet dovodi dobar roman u opasnost da ga ljudi pamte samo po preokretu, samo po onome ŠTO se dogodilo umjesto po puno boljem KAKO se dogodilo.
A drugi je razlog zašto ne mislim da je roman baš odličan ta moja identifikacija s vremenom radnje, s ikonama koje se u njoj spominju (Stenmarkom i Borgom i Sovjetskim Savezom i astronautima). Gardell je izvrsno uspio uhvatiti duh trenutka, ali trenutak je to, kako i sam autor primjećuje, koji više ne postoji. Kako napisati roman kojeg će se čitati i preko generacijskoga jaza kada živimo u svijetu u kojem se vrijednosti i strahovi smjenjuju brzinom reklama, u kojem se sutra ni mi više nećemo sjećati što nas je veselilo i što plašilo, u kojem će jedina istina biti da smo se, jednom, nečega plašili; da smo se, jednom, zbog nečega smijali.
"Dok god se smijemo, nismo poraženi", kaže Gardell na pedesetoj stranici ODRASTANJA KOMIČARA, ali me ne uspijeva uvjeriti. Smijemo se jer je to još jedino što nam preostaje, sad kad smo poraženi.
(mcn)
Post je objavljen 19.06.2006. u 13:29 sati.