(Joško Marušić: GRGUR IZ NINA; Jesenski i Turk, 2005.)
Pišući ove prikaze, negdje sam se odmah na početku oslobodio zamisli kako bi trebali biti objektivni. Jer, kako bi mogli biti zanimljivi ako su objektivni: gdje bi tu bilo mjesta za psovke i druge osjećaje? Te, naravno, što je uopće objektivno? Ako činjenica da mi se sviđa ono što mi se sviđa jest objektivna, kako onda iznošenje sviđanja naglo postaje subjektivno? Po kojem aršinu se, na kojim se terazijama (znam da riječ nije rvacka, ali mi je super) mjeri kvaliteta? I gdje je objektivnost u slučajevima kad ne mislim da je knjiga dobra, ali mi se sviđa; kad mi se ne sviđa, ali joj ne mogu poreći neke kvalitete?
GRGUR IZ NINA je u nekoj takvoj polutanskoj kategoriji: daleko od toga da mi je čitanje bilo nepomućeno uživanje, ali sam se Jošku Marušiću cijelo vrijeme divio.
Joško Marušić od ove knjige isti je onaj Joško Marušić - sa šiljatim nosom i partizanskim brkovima - kojeg će se za koji dan vjerojatno sretati na Animafestu, isti Marušić koji je nacrtao milijun karikatura, koji predaje na Akademiji ili koji je svojevremeno, Dalmoš, davao intervjue povodom plavih žaba kao maskote Zagreba. S obzirom kako je pospremanje ljudi u određene ladice običaj u nas kao i u svijetu, Joško će vjerojatno zauvijek u javnoj svijesti ostati "animator" iako je, otkako se približio pa prevalio pedesetu, objavio tri vrlo zanimljive knjige (i još jednu o animaciji, ali ta nas danas ne zanima).
Prva od njih je, kako se pristoji, autobiografska. Nisam još, jer sam spor, dočitao "Pedeset valjanih razloga da djeca grizu nokte", knjige o djetinjstvu koja i nije baš za djecu, ali ono što jesam pročitao vabi me da nastavim. Neću garantirati ni da sam pročitao svaku riječ u golemoj strip-slikovnici "Istinite priče o Hrvatima" (pogledao sam svaku sliku!), ali me to ne sprječava misliti kako je riječ o jednom od najbitnijih i najautorskijih strip-albuma u povijesti domaćeg stripa (zbog činjenice da je i najskuplji, međutim, slabo je znan). GRGUR IZ NINA slijedi obrazac prethodnih dvaju knjiga po tome što se - e baš! - ne želi utrpati niti u jednu ladicu.
To "bibliofilsko" izdanje - kako navode korice koje su, barem jednom, u pravu jer knjiga strašno slatko leži u ruci sa svojim nauljenim ovitkom, sivocrvenim tiskom i volumenom bez težine - nije, naime, ni duga poema, ni zbirka kratkih stihova, ni igrokaz ni ... Više je nekakav kolaž stihovanih razmišljanja, dan malo u autorskom/sveznajućem monologu malo u nazovi-dijalogu, a najviše me formom podsjetio na neke tužne dane kad su me kao maloga tjerali u operu gdje bih, jadan, pročitao libretto u pet minuta i ništa mi ne bi bilo jasno.
Ne da Marušić nije jasan (odnosno, možda ... ali o tome kasnije), no ovako čitanim stihovima stalno mi je nedostajala vizualna komponenta: neki glumci koji bi ih izgovarali ili pjevali, koji bi različitim imenima u saborskoj diskusiji dali i različite karaktere, u čemu Marušić ne uspijeva u potpunosti. Knjiga je ilustrirana (ilustrator je, naravno, autor) pa malo žuđene slike time dobijemo, ali kohezija i srž naracije ostaje poprilično otvorena nagađanju.
No, dojam je da je Marušiću zaista svejedno - i u tome velikim dijelom leži moje divljenje - hoće li ljudi shvatiti što je mislio. Jer, ova knjiga nije pisana iz pameti već iz osjećaja - narodnosnog, bogobojaznog, čeznutljivog, umornog, prkosnog - i te osjećaje ona prenosi čak i dok se pitamo čemu u svemu dvije scene berbe, dok se pokušavamo prisjetiti o čemu se na crkvenim Saborima prije skoro jedanaest stoljeća saborovalo, dok nagađamo je li Joško za ujedinjenu Europu ili protiv nje (meni se činilo da je protiv, kao i njegov Grgur, ali to čitanje je posve sigurno obojeno nekim mojim stavovima), za Crkvu ili državu, za javni život ili moguću tihu obiteljsku sreću.
Objektivno, vratimo se na početak, možemo odvagnuti rimu i metar i reći da pokatkad puca i da je pokatkad banalna te da je redaktor mogao i šaku zareza udijeliti tamo gdje nedostaju, ali - subjektivno - Joško nam Marušić nudi i antologijske retke ("U gradu je ljepše mrijet od gladi/Neg' na selu živjet polusito/Nikog se ne pita tko što radi/Najtajnije u mnoštvu je skrito.//Grad ti nikad nije zlopamtilo/Ako štogod krivo i napraviš/Nitko za te nikad pitat neće/U gradu se i sam zaboraviš.//U gradu je život brži, kraći/Ničije se gnijezdo nije svilo/Kad tko umre to se ne spominje/Nestao je, nije ga ni bilo.").
Još jednom, zato: nije mi ova knjiga baš posve draga, ali to je stoga što još uvijek tražim red i logiku teksta. A red i logika su sjajni alati komunikacije, no možda i brana prave inspiracije. Kad ta brana popusti, kao kod Joška Marušića prije koju godinu, onda dobijamo projekte koji nisu uredni, ali koji ne žele ostati u namijenjenoj ladici ni polici zaborava; oni se žele popet na planinu i vrištati prije no što ih grad, svijet, zaborav proguta.
(mcn)
Post je objavljen 07.06.2006. u 08:48 sati.