Blogov kolac
petak, 28.07.2006.
Tim gore, tim bolje, Tim Powers ...
(Tim Powers: THE STRESS OF HER REGARD; Grafton, 1993.)Nisam ni ovu pročitao do kraja. Kako biste me kaznili, smijete prestati čitanje ovog prikaza kad god poželite. A započeo sam je bio iz barem dva dobra razloga: em ju je Rant preporučila kao svoju supersuper najdražu knjigu koju svakakosvakako moram pročitati, em je to ipak Tim Powers, autor "Anubisovih vrata". To treba pojasniti. "Anubisova vrata" pojavila su se sredinom osamdesetih u nakladi "Mladosti" i bila su - drukčiji roman. SF nakladništvo se tih godina sastojalo od dva privatna srpska nakladnika jedan od kojih je sistematizirao klasike žanra, a drugi novovalovce. "Anubisova vrata" su bila nagli skok u modernost, u mišung fantasya (vukodlačkog) i SF-a (putovanje kroz vrijeme); bila su svježa, dobro napisana, historijski kontekst dikensovskog prljavog Londona bio je uvjerljiv i među (tada) mlađom sferaškom generacijom niste mogli pronaći nekoga tko ju je pročitao (tada se još čitalo >:)), a da je s oduševljenjem nije progutao. Da mi je tada bio idući Powers (a nisam još čitao bio na engleskom u tolikoj mjeri), pohrlio bih k njemu. No, na idući se Powersov prijevod čekalo petnaestak godina i do tada su mi interesi bili negdje drugdje. Samo je nepočešani svrab ostao pa sam okusio "Dinner at Deviant's Palace" ne našavši ono što sam tražio. Pa sam od Rant posudio THE STRESS OF HER REGARD, nadajući se ni sam ne znam čemu ... povratku u svoje dvadesete? (Dvadesetak sam imao kad sam čitao "Anubisova vrata". Dvadesetak je Rant imala kad je čitala THE STRESS ... To je možda važno.) U dvadesetima se, ako već ne pametnije, onda lakše čita nego u kasnim tridesetima. Nije sve poznato, nije sve pročitano, lakše se čovjeku piscu diviti, lakše mu se u knjigu zaljubiti. Da sam THE STRESS ... u ruke uzeo onda kada sam trebao možda bi me opčinio kao prvi susret s Gaimanovim Sandmanom? Powers, naime, koristi neke od istih alata: svoju načitanost i prečitanost u žanru i klasicima kako bi pričao metapriču o britanskim romantičnim pjesnicima (Byron, Shelley, Keats ...), kako bi imaginariju njihovih nadrogiranih stihova dao polaznu, logičnu mitologiju. I to on čini dobro, konsistentno, bolje no što mi održava zanimanje fabulom. Vidi se da Powers voli svoje romantičare, da zna detalje i biografije, vidi se pogolem trud oko usklađivanja mašte i stvarnosti ... tolik trud da mi se negdje najdalje oko polovice knjige učinilo da je nejaka narativna hrptenjača popustila pod bremenom trivija u koje je autor zaljubljen. Likovi su jurili, likovi su pucali, na papiru su se izvijale scene koje u vrijeme kad je THE STRESS ... bio pisan još nije bilo moguće snimiti, ali interes mi je polako kopnio. Bilo mi je svejedno što će biti s doktorom koji je oženio statuu, s djevojkom koja želi postati svoja mrtva sestra, a pogotovo mi je beskrajno bilo svejedno za samožive pjesničke nikogoviće. (Nisu mi baš dragi ti romantičari. Ne govorim o djelima, nije mi privlačno ništa što o njima saznam; rekao bih da bih ih rado iscipelario, ali se bojim kako bi Byron bio jači od mene i zdušniji u cipelarenju.) Ljubav i smrt, sudbinska nesreća, prokletstvo talenta ... Jeboga, baš me zanima kako bih to čitao s dvadeset, bi li me oblikovalo? Ovako sam stao, pustio knjigu, uzeo neki krimić. Postoje knjige koje se, kažu, mogu čitati uvijek, postoje one koje imaju svoj trenutak, a postoje i one koje najbolje legnu u određeno stanje duha. THE STRESS OF HER REGARD nije loša knjiga, ali nije za svakoga. Ako ste prepoznali nešto sebe u gore iznijetim natuknicama sadržaja, svakako je potražite. Možda vam postane supersuper najdraža. No nadamnom, čini se, Powers više nema tu moć. (mcn) |
- 13:23 - Komentari (8) - Isprintaj - #
srijeda, 26.07.2006.
"The golden age of science ficion is twelve"
(Alastair Reynolds: REVELATION SPACE; Gollanz, 2001.)Ovo je još jedan od onih prikaza knjiga u kojima nisam došao dalje od pedesete stranice, ali bih ipak rekao koju. Ako ste, dakle, počeli čitati ne biste li doznali ponešto o Alastairu ili nedajbože o sadržaju i kvalitetama romana REVELATION SPACE, googlanje ća vam se više isplatiti. Ako ste, pak, ovdje, iz tko zna kojeg drugog opskurnog razloga - dobrodošli, svakako, ne mislim vas tjerati. Enivej, ono na što me nagnalo čitanje prvih pedeset stranica REVELATION SPACEA (osim što me, očito, nije nagnalo na čitanje preostalih četiristodevedeset stranica) jest pitanje što čini SF-fana? Jer, tako sam ja sebe i svoje čitateljske sklonosti dugi niz godina definirao: "Ja sam SF-fan". SF-fan je, znao sam i bio ponosan na to, onaj tko bi radije čitao loš SF nego dobru knjigu koja SF nije. Što je normalno jer "fan" dolazi od "fanatik". No, što biva kad fanatizam izblijedi? Da se razumijemo: SF i mnoga njegova djela i dalje u mome srcu zauzimaju ono nježno mjesto najiskrenijih nekalkuliranih djetinjih ljubavi. No - uz nemalo čuđenje i ponešto srama - prisiljen sam prihvatiti činjenicu kako više nisam fanatik. Kako mi više nije dosta da knjiga bude SF-om pa da navalim na nju. Kako mi se događa da mi se SF-knjigu jednostavno ne da čitati, da po deset minuta buljim u jednu stranicu, a zapravo kroz nju, jer me ne zanima. Da je zatvorim i prije no što sam došao do "najzaprepašćujućijeg i najdomišljatijeg tuđinskog artefakta" kojeg mi obećaje blurb na koricama. Jeb'o artefakt kad je knjiga dosadna! Reynoldsa možda ne treba puno kuditi jer mu je ovo ipak prvi roman (ili prvi SF, ne da mi se provjeravati), odebeo i ambiciozan (hrvatski ekvivalent neka bude "Sva krv čovječanstva" Dalibora Perkovića) te dobro primljen od kritike koja čita knjige do kraja (hm, čita li, zaista?). No, kako je ovo ipak dnevnik čitanja onda je od Reynoldsova objektivno svladana zanata ipak bitnija krivulja mog stanja i nivo čitateljskog užitka; bitniji sam, rječju, ja od tri stotine Reynoldsa. Što to zamjeram REVELATION SPACEU (ili makar njegovoj proložnoj jedanaestini)? Nekoliko stvari. Najprije, uvodna scena počinje kao da je pokušava prodati za film. Tuđinska planeta, arheološko iskopavanje, neka oluja se sprema, svi bi doma osim našeg zajebanog predvodnika. U teoriji, to je mogla biti "pokaži, a ne kaži scena" u kojem će opasnost poslužiti kao lakmus karaktera, ali u stvarnosti karaktera nema i karakterizacija je karikaturizacija: ono što bismo o juncu trebali misliti nam je rečeno, dok nam je pokazano samo da je pizdun o kojem ne bismo dalje čitali ako baš ne moramo. Zatim Reynolds kreće u usporednu radnju i čini drugi gaf. Usporedne radnje lijepo su stilsko sredstvo i kad ih netko vješto rabi, poput Iaina Banksa, onda dobijamo tapiserije čije scene unakrsno obogaćuju jedna drugu. No, kad ih rabi samo solidan slovoslagar poput Reynoldsa tada se ne možemo (bar se ja ne mogu) oteti dojmu kako ih koristi iz dva neopravdana razloga: jer misli da tako treba i jer mu jedan lik i jedna fabula sami po sebi ne bi popunili kvotu stranica modernog SF-epa. Pa onda sjecka radnju na mjestima za koja je umislio kako su napeta i skakuće amo-tamo kako ne bismo primijetili da se ni u jednom pripovjednom rukavcu ništa ne događa. Ali mi primijetimo! Primijetimo i da je ogroman brod prepisan iz milijun drugih knjiga i da je zaleđeni kapetan slabije izveden nego u "Tamnoj zvijezdi" i da ni trunke emocije ne dobijemo iz prizora s čovjekom koji je unajmio među zvijezdama izgubljenu ubojicu da ga ubije! (Ako su vas slučajno zainteresirali motivi koje sam ovdje na brzinu pobrojio, nisu, vjerujte, vrijedni uzimanja knjige u ruke. Prepričani imaju draž, ispričani od draži nemaju ni miraž.) I to je zajednički nazivnik svih zamjerki RS-u: nema draži; samo dosada. Samo korektno odrađena obrada prapovijesnih SF-motiva, žongliranje potencijalno zanimljivim idejama na četiri puta više stranica no što je nekdašnjim majstorima trebalo za klasična djela. Op, stop! Opasno sam blizu stupice hvaljenja prošlosti na uštrb sadašnjosti što ne može biti pravo ni dobro. Jest, nekad su autori morali šibati ideje, ali su imali i olakšicu da ih nije toliko bilo išibano. I poneki klasici su stvarno jadno napisani, ali pustimo to ... Ako ocjenjujemo Reynoldsa postavimo ga uz bok onima koji stvaraju u njegovo vrijeme, onima s kojima se natječe. Ako ga rušimo, srušimo ga jer pokušava doseći Banksa, ali nema urođenu grandioznost ni pamet ni duh potonjega; stavimo ga stepenicu i ispod Neala Ashera (recenziranog na ovome blogu), ostavimo ga onima kojima će se sigurno svidjeti jer je pristojno napisan SF po uzusima svakoga tko SF čita isključivo ili makar radije nego bilo što drugo. Blaženim fanovima koji svoj fanatizam još nisu izgubili. (mcn) |
- 23:52 - Komentari (3) - Isprintaj - #
ponedjeljak, 10.07.2006.
U principu mi se fućka za nogomet ...
(Boris Dežulović: ZIDANE, Bajka s produžecima; Jutarnji list od 8. srpnja 2006., str. 75.)U principu mi se fućka za nogomet, dakle, i to do te mjere da kad igra Hrvatska ne znam da li navijati za nju ili protiv nje. A za koga god da navijam činim to ionako mlako jer mi nije pretjerano stalo: volim vidjeti lijepu igru ili kakav zgodan gol, ali sat i pol gledanja mi je previše. Mislim da me u tom pogledu pokvario "Nipper", strip Toma Tullya i Francisca Solana Lopeza, kojeg sam čitao kao mali i koji je bio nogomet bez dosadnih dijelova. U njemu je svaka utakmica bila drama s junacima, antagonistima i problemom kojeg se rješava; bila je dio legende iz koje su izbačena beskonačna driblanja, gubljenja lopte po sredini terena i tekme bez golova. Vrlo se malo toga što sam poslije "Nippera" od nogometa gledao na televiziji (tek za stadion nemam koncentracije) moglo usporediti sa smislenošću fikcije: na terenu je bilo previše praznog hoda, previše faktora sreće i premalo pravde. Jučer je završeno svjetsko nogometno prvenstvo i iako sam pogledao dijelove više utakmica no na bilo kojem ranijem, nisam bio dovoljno upućen ni zainteresiran kako bih u ponuđenom materijalu vidio ijednu dramu osim one na prvu loptu: hrvatskog hitrog povratka kući popraćenog još hitrijom (i odličnom) dopunom reklame za Karlovačko Korner. No, ima tko je pratio i ima kome je bilo stalo i ima tko je znao napisati tekst o Zidaneu uobličen o dramu koja me podigla kao što me podizao "Nipper": Boris Dežulović. Jebote, kako taj čovjek piše o nogometu! Čekaj, ispravak: jebote, kako taj čovjek piše! Na nekih, ne znam, pet kartica koliko ima subotnji tekst o Zidaneu Dežulović nam je novinarski podastro podatke, lukavo podmetnuo trunku naizgled nevažne povijesti, a onda krenuo graditi mit. Jest, lako je bilo, jednom kad sam tekst pročitao, ustanoviti kojim se pripovjednim trikovima Dežulović poslužio, ali nije to bilo važno. Važno je bilo kako je stepenicu po stepenicu pričao herojsku bajku o princu ustalom iz mrtvih koji se - baš kako bi Prop htio, kako je Dumas pisao - suočava s tri protivnika kojima je ostao dužan i lašti ih, listi ih jednog po jednog. Moglo se meni fućkati za nogomet, francusku reprezentaciju i Zidanea koliko god sam htio, ali nakon tog teksta sam morao vidjeti finale i navijao sam (mlako, kakav već jesam) za Francusku. Dežulović me, samo i jedino on, zainteresirao za igru jer je bilo očito da za njega ona nije samo stvar statistika i trivija, da nije čak ni sporedna već - u danom času - najbitnija stvar na svijetu, posljednja zemlja u kojoj su moguće legende od kojih krv brže kola i srce žustrije kuca. A zato što je pisac, to nam je znao prenijeti. I možda je ljeto i sparina, ali ja ovoga časa stavljam svoj zimski šešir na glavu samo da bih ga pred njim mogao skinuti. (mcn) |
- 10:58 - Komentari (7) - Isprintaj - #
nedjelja, 02.07.2006.
Svatko je za života malen
(Jasen Boko: TIN - TRIDESET GODINA PUTOVANJA; Vuković i Runjić, 2005.)Tri su razloga što sam kupio ovu knjigu iako živim pod samonametnutom zabranom kupovanja novih knjiga dok ne pročitam prethodno nakupovane (ako ste se zapitali, zabrana ne funkcionira uopće - eventualno me ograniči na dvije knjige po posjetu knjižari umjesto na pet): ukusno je (s tek trunkom airbrush-kiča) oblikovana; biografija je (a sâm sam dužan jednu hagiografiju pa gledam kako to drugi rade); a ne znam ništa ni o Tinu. Ovo posljednje uspješan je učinak školske lektire zbog koje sam zapamtio jednu i pol Tinovu pjesmu, jednu fotografiju (onu kad pali čik), činjenicu da je pio i ... ništa više. S velikom većinom druge lektire, a naročito pjesnicima, delegirao sam ga u podatke koji me zapravo ne zanimaju, a svakako me ne fasciniraju. Očaravali su me, oduvijek, vrijedni književni proizvođači, odbijali boemi i boemština. Zašto piti i pisati kad se, je li, može pisati i bez da se pije? Tako je nusprodukt Bokine biografije o Tinu kako sam doznao da Tin nije pio ni uvijek ni oduvijek, kako se bavio politikom, kako žene nije doticao, kako je imao napadaje manije veličine, kako nije htio da mu poslije smrti dignu spomenik kojeg ipak jesu, kako je bilo dana i godina kad nije pisao i mjeseci pisanja, prevođenja, diktiranja. Također mi se potvrdilo mišljenje kako je "življenje od pisanja" relativno moderna fantazija jer je u svim vremenima malo tko opstajao smo od svoje literarne proizvodnje. U svakom slučaju ne Tin koji je pola svoje sačuvane komunikacije - što će poznato zazvučati svakomu freelanceru - trošio utjerujući pare koje su mu nakladnici dugovali ili makar one za koje je mislio da mu duguju. Do kraja sveska Tin je postao kompletnija i složenija osoba no što su je dva biografska podatka i dvije dobre pjesme u čitanci prikazale, no nije mi zato postao nimalo simpatičniji. Ne osuđujem ovdje ništa, da se razumijemo, ali ne mislim da bih mu trčao platiti piće da smo kojim slučajem živjeli u isto doba. Ne privlači me destruktivnost. Imam, valjda, dovoljno svoje. Iz gorenavedenog se, također, može zaključiti kako je Jasen Boko dobro obavio nezahvalan posao čačkanja po onome što je Tin napisao, onome što su drugi o njemu napisali i svemu gdje se Tina usput spominjalo. Kad na 79. stranici Boko svoju misiju definira kao "pokušaj ispisivanja umjetničkog životopisa, po mogućnosti što manje romansiranog" onda ga po tome i sudimo: gledamo je li nas zabavio i uvjerio (jest) te je li nas i kada gnjavio (samo rijetko). Boko me je, dakle, i uvjerio i zabavio. Čitao sam ga brže nego što sam mislio da hoću, povjerovao sam mu u većini ocjena i zaključaka, bio sam mu na kraju zahvalan za uložen trud (bolje njegov nego moj) i fino izložen rezime. Gnjavio me tek insistiranjem na nebu bez mjeseca i odijevanjem u ženske haljinice (elementi su to romansiranja koje vjerojatno nije mogao izbjeći pokušavajući jednome životu dati romanesknu zaokruženost), te pomalo prekobrojnim kurzivima (nisam siguran jesu li za citate manje napadno rješenje od navodnika; još sam manje siguran koliko su dobrodošli u ironiji). Također mi smeta kad se Boko - na 88. i 89. stranici, na primjer - otvoreno zgraža nad Tinovim jugoslavenstvom i srbofilijom proglašavajući Tinove izjave dadaizmom i znanstvenom fantastikom (sic!). Uplet je to današnje perspektive i vizure u svijet kojemu takvi pogledi ne pripadaju, suđenje je to prošlosti što nije pogodila kako će na nju gledati budućnost, prelako je to i pomalo smrdi na dodvoravanje trenutačnome čitateljstvu. Daleko od toga da Tinovu politički angažiranu epizodu treba preskočiti ili da ne treba donijeti citate koje je Boko donio ... ali zašto se nad njima zgražati kad i sam Boko, nekoliko stranica poslije, zna objasniti i opravdati (uz ironizirajući kurziv, doduše) Tina: "Ujević radi za pravu stvar, i u to ulaže svu svoju iskrenost, strast i tvrdoglavost, bez obzira na novac." (str. 94.) Takvi su mi, kažem, autorski komentari smetali jer su dobru knjigu mjestimice činili pamfletom. Srećom, prorijedili su se kad se Tin ostavio politike i druga je polovica knjige proletjela bez propovijednih uplitanja, baveći se samo svojom osnovnom temom: jednim životom, našim složenim reakcijama kad ga promatramo i pitanjima koja si tada postavljamo. Pitanjima, doduše, manje o Tinu, a više o nama samima. (mcn) |