Blogov kolac
ponedjeljak, 10.07.2006.
U principu mi se fućka za nogomet ...
(Boris Dežulović: ZIDANE, Bajka s produžecima; Jutarnji list od 8. srpnja 2006., str. 75.)U principu mi se fućka za nogomet, dakle, i to do te mjere da kad igra Hrvatska ne znam da li navijati za nju ili protiv nje. A za koga god da navijam činim to ionako mlako jer mi nije pretjerano stalo: volim vidjeti lijepu igru ili kakav zgodan gol, ali sat i pol gledanja mi je previše. Mislim da me u tom pogledu pokvario "Nipper", strip Toma Tullya i Francisca Solana Lopeza, kojeg sam čitao kao mali i koji je bio nogomet bez dosadnih dijelova. U njemu je svaka utakmica bila drama s junacima, antagonistima i problemom kojeg se rješava; bila je dio legende iz koje su izbačena beskonačna driblanja, gubljenja lopte po sredini terena i tekme bez golova. Vrlo se malo toga što sam poslije "Nippera" od nogometa gledao na televiziji (tek za stadion nemam koncentracije) moglo usporediti sa smislenošću fikcije: na terenu je bilo previše praznog hoda, previše faktora sreće i premalo pravde. Jučer je završeno svjetsko nogometno prvenstvo i iako sam pogledao dijelove više utakmica no na bilo kojem ranijem, nisam bio dovoljno upućen ni zainteresiran kako bih u ponuđenom materijalu vidio ijednu dramu osim one na prvu loptu: hrvatskog hitrog povratka kući popraćenog još hitrijom (i odličnom) dopunom reklame za Karlovačko Korner. No, ima tko je pratio i ima kome je bilo stalo i ima tko je znao napisati tekst o Zidaneu uobličen o dramu koja me podigla kao što me podizao "Nipper": Boris Dežulović. Jebote, kako taj čovjek piše o nogometu! Čekaj, ispravak: jebote, kako taj čovjek piše! Na nekih, ne znam, pet kartica koliko ima subotnji tekst o Zidaneu Dežulović nam je novinarski podastro podatke, lukavo podmetnuo trunku naizgled nevažne povijesti, a onda krenuo graditi mit. Jest, lako je bilo, jednom kad sam tekst pročitao, ustanoviti kojim se pripovjednim trikovima Dežulović poslužio, ali nije to bilo važno. Važno je bilo kako je stepenicu po stepenicu pričao herojsku bajku o princu ustalom iz mrtvih koji se - baš kako bi Prop htio, kako je Dumas pisao - suočava s tri protivnika kojima je ostao dužan i lašti ih, listi ih jednog po jednog. Moglo se meni fućkati za nogomet, francusku reprezentaciju i Zidanea koliko god sam htio, ali nakon tog teksta sam morao vidjeti finale i navijao sam (mlako, kakav već jesam) za Francusku. Dežulović me, samo i jedino on, zainteresirao za igru jer je bilo očito da za njega ona nije samo stvar statistika i trivija, da nije čak ni sporedna već - u danom času - najbitnija stvar na svijetu, posljednja zemlja u kojoj su moguće legende od kojih krv brže kola i srce žustrije kuca. A zato što je pisac, to nam je znao prenijeti. I možda je ljeto i sparina, ali ja ovoga časa stavljam svoj zimski šešir na glavu samo da bih ga pred njim mogao skinuti. (mcn) |