Blogov kolac
nedjelja, 02.07.2006.
Svatko je za života malen
(Jasen Boko: TIN - TRIDESET GODINA PUTOVANJA; Vuković i Runjić, 2005.)Tri su razloga što sam kupio ovu knjigu iako živim pod samonametnutom zabranom kupovanja novih knjiga dok ne pročitam prethodno nakupovane (ako ste se zapitali, zabrana ne funkcionira uopće - eventualno me ograniči na dvije knjige po posjetu knjižari umjesto na pet): ukusno je (s tek trunkom airbrush-kiča) oblikovana; biografija je (a sâm sam dužan jednu hagiografiju pa gledam kako to drugi rade); a ne znam ništa ni o Tinu. Ovo posljednje uspješan je učinak školske lektire zbog koje sam zapamtio jednu i pol Tinovu pjesmu, jednu fotografiju (onu kad pali čik), činjenicu da je pio i ... ništa više. S velikom većinom druge lektire, a naročito pjesnicima, delegirao sam ga u podatke koji me zapravo ne zanimaju, a svakako me ne fasciniraju. Očaravali su me, oduvijek, vrijedni književni proizvođači, odbijali boemi i boemština. Zašto piti i pisati kad se, je li, može pisati i bez da se pije? Tako je nusprodukt Bokine biografije o Tinu kako sam doznao da Tin nije pio ni uvijek ni oduvijek, kako se bavio politikom, kako žene nije doticao, kako je imao napadaje manije veličine, kako nije htio da mu poslije smrti dignu spomenik kojeg ipak jesu, kako je bilo dana i godina kad nije pisao i mjeseci pisanja, prevođenja, diktiranja. Također mi se potvrdilo mišljenje kako je "življenje od pisanja" relativno moderna fantazija jer je u svim vremenima malo tko opstajao smo od svoje literarne proizvodnje. U svakom slučaju ne Tin koji je pola svoje sačuvane komunikacije - što će poznato zazvučati svakomu freelanceru - trošio utjerujući pare koje su mu nakladnici dugovali ili makar one za koje je mislio da mu duguju. Do kraja sveska Tin je postao kompletnija i složenija osoba no što su je dva biografska podatka i dvije dobre pjesme u čitanci prikazale, no nije mi zato postao nimalo simpatičniji. Ne osuđujem ovdje ništa, da se razumijemo, ali ne mislim da bih mu trčao platiti piće da smo kojim slučajem živjeli u isto doba. Ne privlači me destruktivnost. Imam, valjda, dovoljno svoje. Iz gorenavedenog se, također, može zaključiti kako je Jasen Boko dobro obavio nezahvalan posao čačkanja po onome što je Tin napisao, onome što su drugi o njemu napisali i svemu gdje se Tina usput spominjalo. Kad na 79. stranici Boko svoju misiju definira kao "pokušaj ispisivanja umjetničkog životopisa, po mogućnosti što manje romansiranog" onda ga po tome i sudimo: gledamo je li nas zabavio i uvjerio (jest) te je li nas i kada gnjavio (samo rijetko). Boko me je, dakle, i uvjerio i zabavio. Čitao sam ga brže nego što sam mislio da hoću, povjerovao sam mu u većini ocjena i zaključaka, bio sam mu na kraju zahvalan za uložen trud (bolje njegov nego moj) i fino izložen rezime. Gnjavio me tek insistiranjem na nebu bez mjeseca i odijevanjem u ženske haljinice (elementi su to romansiranja koje vjerojatno nije mogao izbjeći pokušavajući jednome životu dati romanesknu zaokruženost), te pomalo prekobrojnim kurzivima (nisam siguran jesu li za citate manje napadno rješenje od navodnika; još sam manje siguran koliko su dobrodošli u ironiji). Također mi smeta kad se Boko - na 88. i 89. stranici, na primjer - otvoreno zgraža nad Tinovim jugoslavenstvom i srbofilijom proglašavajući Tinove izjave dadaizmom i znanstvenom fantastikom (sic!). Uplet je to današnje perspektive i vizure u svijet kojemu takvi pogledi ne pripadaju, suđenje je to prošlosti što nije pogodila kako će na nju gledati budućnost, prelako je to i pomalo smrdi na dodvoravanje trenutačnome čitateljstvu. Daleko od toga da Tinovu politički angažiranu epizodu treba preskočiti ili da ne treba donijeti citate koje je Boko donio ... ali zašto se nad njima zgražati kad i sam Boko, nekoliko stranica poslije, zna objasniti i opravdati (uz ironizirajući kurziv, doduše) Tina: "Ujević radi za pravu stvar, i u to ulaže svu svoju iskrenost, strast i tvrdoglavost, bez obzira na novac." (str. 94.) Takvi su mi, kažem, autorski komentari smetali jer su dobru knjigu mjestimice činili pamfletom. Srećom, prorijedili su se kad se Tin ostavio politike i druga je polovica knjige proletjela bez propovijednih uplitanja, baveći se samo svojom osnovnom temom: jednim životom, našim složenim reakcijama kad ga promatramo i pitanjima koja si tada postavljamo. Pitanjima, doduše, manje o Tinu, a više o nama samima. (mcn) |