(Tim Powers: THE STRESS OF HER REGARD; Grafton, 1993.)
Nisam ni ovu pročitao do kraja. Kako biste me kaznili, smijete prestati čitanje ovog prikaza kad god poželite.
A započeo sam je bio iz barem dva dobra razloga: em ju je Rant preporučila kao svoju supersuper najdražu knjigu koju svakakosvakako moram pročitati, em je to ipak Tim Powers, autor "Anubisovih vrata".
To treba pojasniti. "Anubisova vrata" pojavila su se sredinom osamdesetih u nakladi "Mladosti" i bila su - drukčiji roman. SF nakladništvo se tih godina sastojalo od dva privatna srpska nakladnika jedan od kojih je sistematizirao klasike žanra, a drugi novovalovce. "Anubisova vrata" su bila nagli skok u modernost, u mišung fantasya (vukodlačkog) i SF-a (putovanje kroz vrijeme); bila su svježa, dobro napisana, historijski kontekst dikensovskog prljavog Londona bio je uvjerljiv i među (tada) mlađom sferaškom generacijom niste mogli pronaći nekoga tko ju je pročitao (tada se još čitalo >:)), a da je s oduševljenjem nije progutao. Da mi je tada bio idući Powers (a nisam još čitao bio na engleskom u tolikoj mjeri), pohrlio bih k njemu. No, na idući se Powersov prijevod čekalo petnaestak godina i do tada su mi interesi bili negdje drugdje. Samo je nepočešani svrab ostao pa sam okusio "Dinner at Deviant's Palace" ne našavši ono što sam tražio. Pa sam od Rant posudio THE STRESS OF HER REGARD, nadajući se ni sam ne znam čemu ... povratku u svoje dvadesete?
(Dvadesetak sam imao kad sam čitao "Anubisova vrata". Dvadesetak je Rant imala kad je čitala THE STRESS ... To je možda važno.)
U dvadesetima se, ako već ne pametnije, onda lakše čita nego u kasnim tridesetima. Nije sve poznato, nije sve pročitano, lakše se čovjeku piscu diviti, lakše mu se u knjigu zaljubiti. Da sam THE STRESS ... u ruke uzeo onda kada sam trebao možda bi me opčinio kao prvi susret s Gaimanovim Sandmanom? Powers, naime, koristi neke od istih alata: svoju načitanost i prečitanost u žanru i klasicima kako bi pričao metapriču o britanskim romantičnim pjesnicima (Byron, Shelley, Keats ...), kako bi imaginariju njihovih nadrogiranih stihova dao polaznu, logičnu mitologiju. I to on čini dobro, konsistentno, bolje no što mi održava zanimanje fabulom. Vidi se da Powers voli svoje romantičare, da zna detalje i biografije, vidi se pogolem trud oko usklađivanja mašte i stvarnosti ... tolik trud da mi se negdje najdalje oko polovice knjige učinilo da je nejaka narativna hrptenjača popustila pod bremenom trivija u koje je autor zaljubljen. Likovi su jurili, likovi su pucali, na papiru su se izvijale scene koje u vrijeme kad je THE STRESS ... bio pisan još nije bilo moguće snimiti, ali interes mi je polako kopnio. Bilo mi je svejedno što će biti s doktorom koji je oženio statuu, s djevojkom koja želi postati svoja mrtva sestra, a pogotovo mi je beskrajno bilo svejedno za samožive pjesničke nikogoviće.
(Nisu mi baš dragi ti romantičari. Ne govorim o djelima, nije mi privlačno ništa što o njima saznam; rekao bih da bih ih rado iscipelario, ali se bojim kako bi Byron bio jači od mene i zdušniji u cipelarenju.)
Ljubav i smrt, sudbinska nesreća, prokletstvo talenta ... Jeboga, baš me zanima kako bih to čitao s dvadeset, bi li me oblikovalo? Ovako sam stao, pustio knjigu, uzeo neki krimić.
Postoje knjige koje se, kažu, mogu čitati uvijek, postoje one koje imaju svoj trenutak, a postoje i one koje najbolje legnu u određeno stanje duha. THE STRESS OF HER REGARD nije loša knjiga, ali nije za svakoga. Ako ste prepoznali nešto sebe u gore iznijetim natuknicama sadržaja, svakako je potražite. Možda vam postane supersuper najdraža.
No nadamnom, čini se, Powers više nema tu moć.
(mcn)
Post je objavljen 28.07.2006. u 13:23 sati.