(Alastair Reynolds: REVELATION SPACE; Gollanz, 2001.)
Ovo je još jedan od onih prikaza knjiga u kojima nisam došao dalje od pedesete stranice, ali bih ipak rekao koju. Ako ste, dakle, počeli čitati ne biste li doznali ponešto o Alastairu ili nedajbože o sadržaju i kvalitetama romana REVELATION SPACE, googlanje ća vam se više isplatiti. Ako ste, pak, ovdje, iz tko zna kojeg drugog opskurnog razloga - dobrodošli, svakako, ne mislim vas tjerati.
Enivej, ono na što me nagnalo čitanje prvih pedeset stranica REVELATION SPACEA (osim što me, očito, nije nagnalo na čitanje preostalih četiristodevedeset stranica) jest pitanje što čini SF-fana? Jer, tako sam ja sebe i svoje čitateljske sklonosti dugi niz godina definirao: "Ja sam SF-fan". SF-fan je, znao sam i bio ponosan na to, onaj tko bi radije čitao loš SF nego dobru knjigu koja SF nije. Što je normalno jer "fan" dolazi od "fanatik".
No, što biva kad fanatizam izblijedi?
Da se razumijemo: SF i mnoga njegova djela i dalje u mome srcu zauzimaju ono nježno mjesto najiskrenijih nekalkuliranih djetinjih ljubavi. No - uz nemalo čuđenje i ponešto srama - prisiljen sam prihvatiti činjenicu kako više nisam fanatik. Kako mi više nije dosta da knjiga bude SF-om pa da navalim na nju. Kako mi se događa da mi se SF-knjigu jednostavno ne da čitati, da po deset minuta buljim u jednu stranicu, a zapravo kroz nju, jer me ne zanima. Da je zatvorim i prije no što sam došao do "najzaprepašćujućijeg i najdomišljatijeg tuđinskog artefakta" kojeg mi obećaje blurb na koricama. Jeb'o artefakt kad je knjiga dosadna!
Reynoldsa možda ne treba puno kuditi jer mu je ovo ipak prvi roman (ili prvi SF, ne da mi se provjeravati), odebeo i ambiciozan (hrvatski ekvivalent neka bude "Sva krv čovječanstva" Dalibora Perkovića) te dobro primljen od kritike koja čita knjige do kraja (hm, čita li, zaista?). No, kako je ovo ipak dnevnik čitanja onda je od Reynoldsova objektivno svladana zanata ipak bitnija krivulja mog stanja i nivo čitateljskog užitka; bitniji sam, rječju, ja od tri stotine Reynoldsa.
Što to zamjeram REVELATION SPACEU (ili makar njegovoj proložnoj jedanaestini)? Nekoliko stvari. Najprije, uvodna scena počinje kao da je pokušava prodati za film. Tuđinska planeta, arheološko iskopavanje, neka oluja se sprema, svi bi doma osim našeg zajebanog predvodnika. U teoriji, to je mogla biti "pokaži, a ne kaži scena" u kojem će opasnost poslužiti kao lakmus karaktera, ali u stvarnosti karaktera nema i karakterizacija je karikaturizacija: ono što bismo o juncu trebali misliti nam je rečeno, dok nam je pokazano samo da je pizdun o kojem ne bismo dalje čitali ako baš ne moramo. Zatim Reynolds kreće u usporednu radnju i čini drugi gaf. Usporedne radnje lijepo su stilsko sredstvo i kad ih netko vješto rabi, poput Iaina Banksa, onda dobijamo tapiserije čije scene unakrsno obogaćuju jedna drugu. No, kad ih rabi samo solidan slovoslagar poput Reynoldsa tada se ne možemo (bar se ja ne mogu) oteti dojmu kako ih koristi iz dva neopravdana razloga: jer misli da tako treba i jer mu jedan lik i jedna fabula sami po sebi ne bi popunili kvotu stranica modernog SF-epa. Pa onda sjecka radnju na mjestima za koja je umislio kako su napeta i skakuće amo-tamo kako ne bismo primijetili da se ni u jednom pripovjednom rukavcu ništa ne događa. Ali mi primijetimo! Primijetimo i da je ogroman brod prepisan iz milijun drugih knjiga i da je zaleđeni kapetan slabije izveden nego u "Tamnoj zvijezdi" i da ni trunke emocije ne dobijemo iz prizora s čovjekom koji je unajmio među zvijezdama izgubljenu ubojicu da ga ubije!
(Ako su vas slučajno zainteresirali motivi koje sam ovdje na brzinu pobrojio, nisu, vjerujte, vrijedni uzimanja knjige u ruke. Prepričani imaju draž, ispričani od draži nemaju ni miraž.)
I to je zajednički nazivnik svih zamjerki RS-u: nema draži; samo dosada. Samo korektno odrađena obrada prapovijesnih SF-motiva, žongliranje potencijalno zanimljivim idejama na četiri puta više stranica no što je nekdašnjim majstorima trebalo za klasična djela.
Op, stop! Opasno sam blizu stupice hvaljenja prošlosti na uštrb sadašnjosti što ne može biti pravo ni dobro. Jest, nekad su autori morali šibati ideje, ali su imali i olakšicu da ih nije toliko bilo išibano. I poneki klasici su stvarno jadno napisani, ali pustimo to ... Ako ocjenjujemo Reynoldsa postavimo ga uz bok onima koji stvaraju u njegovo vrijeme, onima s kojima se natječe. Ako ga rušimo, srušimo ga jer pokušava doseći Banksa, ali nema urođenu grandioznost ni pamet ni duh potonjega; stavimo ga stepenicu i ispod Neala Ashera (recenziranog na ovome blogu), ostavimo ga onima kojima će se sigurno svidjeti jer je pristojno napisan SF po uzusima svakoga tko SF čita isključivo ili makar radije nego bilo što drugo.
Blaženim fanovima koji svoj fanatizam još nisu izgubili.
(mcn)
Post je objavljen 26.07.2006. u 23:52 sati.