("Shirley Bergman": LJUBAVNA PRIČA; Gloria ljubavni roman broj 596, EPH, 2006.)
Neki predbacuju žanrovima baš ono zbog čega ih drugi vole: predvidljivost, tu udobnost čitalačkog doma, namještenog onako kako znamo i volimo. Pa, ako i priznam da su žanrovi inferiorni Književnosti s velikim K (istovremeno se ograđujući kako ne znam gdje bi se takva Književnost danas točno trebala nalaziti) jer se fokusiraju samo na određeni segment ukupnog iskustva življenja, ne mogu ne reći kako postoji nešto prezira puno vrijednije od samoga žanrovskog pisanja.
To je žanr koji izda svoju predvidljivost, koji je tako nevješto napisan da je fizički neudoban za čitanje. To je Glorijin petstodevedesetšesti ljubić.
Priznajem, i prije no što me upitate, kako od prethodnih petstodevedesetpet ljubića iz iste serije nisam pročitao nijednoga tako da se moja procjena ne temelji na poznavanju materije. Lako je moguće da je "Ljubavna priča", banalnija od svoga naslova, iznimka u nizu inače vrsnih romansi. Isto je tako moguće da je novela "Shirley Bergman", iako grozna, najbolje što je u skoro šest stotina romana Gloria dala. Ne mogu o tome suditi jerbo je ovo prvi iz te serije, a ukupno drugi ljubić u životu kojega sam pročitao.
Što ne znači da ne znam što ljubić jest. Ne bih sad ulazio u meni najdraže primjere žanra - poput Maison Ikkoku mange Rumiko Takahashi; stripovi su previše opskuran parametar - ali akumulirao sam pristojan broj odgledanih ljubić-filmova ili serija: od tinejdžerima namijenjenih priča s Freddijem Prinzom mlađim ili Beverly Hills 90210 serije (koje gledam kako bih vidio što sam propustio dok sam mladost tratio čitajući) do nešto odraslijih bajki Nore Ephron. Tako da znam, je li, formulu. I očekujem formulu: želim da se sretnu, želim da se rastanu i želim da se opet nađu. Ništa više, ali i ništa manje.
Sad, teoretski, "Shirley Bergman" (koju konstantno pišem u navodnicima jer tekst sigurno nije loš prijevod - to je izvorno loše napisan hrvatski tekst; a ni Google ne izbacuje autoricu prilikom pretrage) daje nam upravo to: Nina, urednica u flmskoj kompaniji ili televizijskoj kući (nisam siguran ni da autorica zna gdje), sreće poznatog pisca koji se okušava u scenariju, posumnja u njegove motive i na kraju sve završi u suzama radosnicama. No, te se tri ključne točke svakoga ljubića dogode, redom, na četrnaestoj, petnaestoj i šesnaestoj stranici ljubića koji ukupno ima šesnaest stranica (ne računajući naslovnicu, to je oko devedeset kartica zgusnutoga teksta). Njihov susret, što je obično okidač svake ljubavne priče, događa se na stranici deset. Prije i između toga Nina i "Shirley", rukom pod ruku, bauljaju od jednog nebitnog lika do drugog nebitnog lika, natucaju nešto o nekoj staroj ljubavi koja poslije biva zaboravljena i mlate li mlate praznu slamu o nekakvom natječaju za scenarij.
E, taj natječaj za scenarij je prava pišurija. Kao, pazite, Nina je urednica za scenarije gdje god da je urednica za scenarije. I nesretna je robom koju dobiva jer je ta "zanatski dotjerana do savršenstva", ali joj "nedostaje originalnosti". Te joj pada na um ideja koja u normalnom svijetu služi za stjecanje publiciteta, ali nikako za pribavljanje kvalitete: natječaj! Jeb'o profesionalne pisce bez duše, u ladicama neznanaca kriju se neizmjerno originalni prozni dijamanti! I da, nego kako, doista se kriju: skoro sve što stigne na Ninin natječaj automatski je upotrebljivo i puno bolje od onoga za što su do tada producenti plaćali! Kako li se samo nitko prije Nine nije dosjetio toga neiscrpnog rudnika izvorne kvalitete?!
Ono, dream on, "Shirley"! Je l' ti to iz vlastitog iskustva? Tebi objavljuju nepročitana i nedotjerana šajzeta pa je to od sada vodeći princip kvalitete? Što je originalno u ubiboga dosadnim, posrćućim monolozima poput "Sigurnio (sic!) se pitate kako si jedna relativno neugledna osoba može dopustiti takvo ponašanje, ovdje gdje caruje samo ljepota? I na to ću vam odgovoriti. Ljepota nije samo u tijelu, mada je ono najvidljivije, a i nije nevažno. Onaj tko traži pravu ljepotu, naći će je negdje drugdje. Ja sam, recimo, jedna od tih, iako, lagala bih kada bih rekla da koji put ne poželim i ono prvo - tu izvanjsklu (sic!) ljepotu. Jer, u današnjem svijetu sve je manje vremena za traženje toga nečega što ne vidimo, a želimo. Možda će se naći netko tko misli kao i ja." (str. 2)
I tako dalje, i tako dalje (uz napomenu da junakinja postane ljepotica čim - klišej još od tridesetih - skine naočale i raspusti kosu). Iskreno? Možda, ali gotovo pa nemušto u želji da se istovremeno propovijeda i ispovijeda, da se sanjari i da se sebe i druge uvjeri kako su takve tlapnje ostvarive. Ljubić jest prodaja snova, ali dobar bi ih ljubić ipak jednom nogom trebao stajati na zemlji, a ne graditi kule koje uporište imaju samo u babinom htijenju.
Na kraju: dobro sad, loš romančić pa loš romančić, skucan za honorar i vjetrenje frustracija, ni prvi ni posljednji, nek' ga voda nosi. Ono od čega me podilazi jeza je naklada od 112.000 primjeraka. Zamislite koliki će se broj tu naći onih "koji misle kao 'Shirley'" - i eto nam literature pristupačnije, čitanije, lošije i utjecajnije od zbrojenog ostatka hrvatske književnosti.
(mcn)
Post je objavljen 14.06.2006. u 10:57 sati.