(Zvonko Todorovski: MIRAKUL OD MORA; Naklada Haid, 2002. te Igor Lepčin: PRSTI PUNI MORA; Mozaik knjiga, 2002.)
Ako niste pazili: cijela "Macan čita" serija repriza je prikaza domaćih SF-ova iz FUTURE, jerbo smatram kako je preklapanje između čitatelja toga lista i bloga ovoga neznatno. A i zato da sve sarhiviram na jednom mjestu, pa makar i virtualnom. 'Ajmo.
Zanimljivo je to s kritikom. Kad bi se po reakcijama sudilo, nema šanse da sam pošteno obavio svoj posao: ili sam nekome želio napakostiti zato što mi je mrzak (a nikako zato što su mi mrske loše knjige ili zato što me loše pisanje vrijeđa), ili sam nekoga nahvalio zato što mi je dobar drug, skoro pa ljubavnik. Zato sad upozoravam unaprijed, počinjem sa - što bi Ameri rekli - full disclosure: i Igora i Zvonka znam cijeli niz godina jer smo potekli iz iste branše (stripa); obojica su mi vrlo dragi ljudi (iako je svaki spičen na svoj način); s obojicom sam surađivao, a Igorov sam roman čak preporučio nakladniku koji ju je objavio. Uprkos svemu tome, meni se i dalje čini da je u redu da o njihovim knjigama napišem koju riječ, pa makar i pozitivnu. I to ne stoga što bi mi bili prijatelji (svi koji mi predbacuju da kritike pišem iz prijateljstva ne znaju kako postupam sa svojim prijateljima), već zato što su obje knjige - najozbiljnije vam kažem - odlične.
Pa vi vjerujte što možete.
Nevjerojatna je količina sinkroniciteta oko ova dva romana. Ne samo da su se Igor i Zvonko u književnost prelili iz iste struke već su obojica svoje prvijence napisali za stariju djecu i - o moru (kao i o ljubavi dječaka iz Zagreba s djevojčicom s otoka, u simboliku čega neću ulaziti). Uz to, obojica su se poslužila fantastikom. Tu sličnost, međutim, staje i knjige se granaju svaka na svoju stranu jer su njihovi pisci različitih temperamenata: Igor je pripovjedač, Zvonko pjesnik.
Zvonko je pjesnik jer njega nose detalji. MIRAKUL OD MORA niska je poput bisera nanizanih anegdota, slika i dijaloga kojima zaplet - u kome Posejdon imenuje dječaka Andru/Andronika da mu bude glasnik, baš kao što je desetljećima prije to bio i dječakov djed, te ga zatim šalje da ljude obavijesti o najezdi opasne alge po imenu Caulerpa Taxifolia - služi samo kao nit. I to čak ne ni kao jedina nit, jer su Andrina romansa s Magdom i njegovo dokazivanje pred otočkom djecom u knjizi barem jednako važni kao Posejdon i njegovo podvodno carstvo. Dječji svijet, Todorovski je tu u pravu, ne poznaje prioritete i njegova je psiha otporna na čuda - te tako i Andro prima Posejdonovo ukazanje u hodu, da ne kažem zaveslaju.
Sa zapletom kao svjetionikom, Todorovski se u ostatku knjige može igrati kako ga volja bez opasnosti da izgubi obalu s vidika. Tako se on ponovo i ponovo vraća svojoj očaranosti hvarskom prirodom i morem te Starim Gradom kao gradom povijesti i sadašnjosti. Također ga, oženjenog Starogrojkom Magdom Dulčić koja je knjigu i ilustrirala, neizmjerno vesele tamošnji ljudi pa među Andrinom rodbinom, prijateljima njegova djeda te roniocima i znanstvenicima dobijamo čitavu galeriju živih, pravih i dobroćudno ljutitih otočkih likova. Knjiga je uz to puna humora, onog zdravog koji proizlazi iz promatranja ljudi kakvi oni jesu, kao u ovom dijalektalnom dijalogu Androva nona i none: "A, jo sad grjem malo vonka." "A, di si dosad bi?" "A, na peškariju!" "A, di sad grješ?" "A, na peškariju." "A, ča si onda duoša?" "A, douša son ti reć." "A, jes mi reka ča si imo voju?" "A, jeson." "A, onda možeš puoč ča!" (str. 27/28). Čitaocima SF-a dodatan će osmijeh (sladak? kiseo?) izmamiti mala rasprava o znanstvenoj fantastici na stranici 110., u kojoj će se dva dječaka između ostalog složiti da je Sirius bio bolji od Future.
Lepčin je od Todorovskog po svemu drukčiji, ali ne na svoju štetu. PRSTI PUNI MORA roman je o djevojčici Sari, koja ima natprirodne sposobnosti upravljanja morem, i dječaku Jadranu, koji ima jednako nevjerojatnu sposobnost upravljanja oblacima. Dok oko njih ključaju napetosti i spletke vezane uz juniorski nogometni turnir, Sara i Jadran oprezno propituju moć ljubavi kao i granice vlastitih tajnih moći. Za razliku od Todorovskog, kojemu fantastično služi kao tek jedna nit u tapiseriji njegova oduševljenja, Lepčinov je roman punokrvni SF: zaplet proizlazi iz paranormalnih sposobnosti dvoje djece te se s njima i razrješava (jednim od otvorenijih i mračnijih svršetaka koje sam vidio u dječjoj književnosti). Ako je kod Todorovskog ljepota u vrludanju, snaga Lepčinove priče je u njezinu tutnjanju naprijed, u funkcionalnosti svake scene, u pažljivo doziranoj začudnosti, uzbuđenju i humoru.
Kako su kod Todorovskog svi dobroćudni, tako su kod Lepčina svi malo ustali na krivu nogu te i njegov humor proizlazi iz kvalitetnih prepirki arhetipskih likova (nogometom opsjednuti otac, samozatajna majka, na svoju ruku kćer i mudri, stari pas). Uz to se, moderno, ne razbacuje pridjevima - u cijeloj knjizi jedva da je koji lik ili krajolik opisan (u neku ruku Lepčin to nadoknađuje time što je svoju knjigu sam ilustrirao), pa ako vam Igor kaže da su stijene oštre onda možete biti sigurni da se ne divi pejzažu, kao što bi to Zvonko učinio, već da nekom od likova sprema niz te iste stijene kakav gadan pad.
Da ne bi sve bilo savršeno, pobrinuli su se izdavači. Mozaik knjiga obavila je daleko profesionalniji posao, iako je i njima u PRSTIMA PUNIM MORA promaklo jedno tucet tipfelera (a ne bi bilo naodmet ni da su Lepčinu skrenuli pozornost na prečestu upotrebu potštapalica "zaista", "stvarno" i njima sličnih dotepenica iz govornog jezika); dok se novopridošla naklada Haid nimalo nije proslavila lekturom - u MIRAKULU su pustili masu ije/je pogrešaka, bezbrojni su "bi" gdje je trebao doći "bih", nedostaju zarezi, ne mogu se odlučiti između "starigradski" i "starogradski", a i užasno zabavni Zvonkov rječnik starogrojskih besida ne samo da nije složen po abecedi (!) već je na jednom mjestu postao "riječnik".
Prigovaranje na stranu, već davno nisam u našoj fantastici susreo debije koji bi bili tako sigurni u ono što vole i ono što znaju, koji bi rezultirali tako dobrim knjigama kao što su romani Igora Lepčina i Zvonka Todorovskog. I ne, ne vjerujem da griješim što ovdje brišem granicu između knjiga za djecu i knjiga za takozvane odrasle - jer baš je književnost za djecu nalik SF-u po tome što u njoj nema foliranja, što se njezine čitaoce ne može zabljesnuti vještom citatnošću ili zavarati filigranstvom rečenice. I djeca i SF-fanovi prije svega očekuju - priču.
Priču koju im i Igor i Zvonko, svaki na svoj način, znaju ispričati. Ove dvije knjige preporučio bih, stoga, svakome - nabavite ih pod izlikom kakvog skorog dječjeg rođendana i pročitajte pred spavanje, s guštom.
(mcn)
P.S. Osjećam da među vama još uvijek postoji netko kojeg muči jedna riječ nabačena na počeku - riječ "strip". Otkud stripaši u književnosti, crvulji vam pitanje u lubanji i ne da vam mira, i kakve to onda knjige mogu biti? Ma ne budite blesavi, odgovaram ja dok moje predrasude gromoglasno izbijaju na površinu, ako su ova dvojica znala savladati beskrajno složeno simultano pripovjedanje rječju i slikom, kako bi im jedna obična književnost, u kojoj samo s rečenicama moraju baratati, predstavljala problem?