Linkovi
Qolumbo - strip utorkom
tatjana.ws - 3D art
SFera - društvo za SF
SFeraKon - SF konvencija u ZG
NoSF - SF vijesti i forum
Studio grafičkih ideja - moji najdraži dizajneri

BLOGOVI
Tanja!
Bilja
Cyberfolk
Ire
Izitpajn
Nimrod
Pero K.
Sayock
Šišo
Tiffany


Amy
Beware the Blog
Birtije
Dečko koji obećava
Kinky
Knjiški moljac
Nacrtani
Republika Vinkovci
Slavitza
KNJIŽARA
RASPRODAJA DO JAJA!


Biblioteka SFERA:
(svaka 30 kn, pt 10 kn)

Tatjana Jambrišak: Duh novog svijeta

Igor Lepčin: Purgeri lete u nebo

Aleksandar Žiljak: Slijepe ptice

Zoran Krušvar: Najbolji na svijetu

Dalibor Perković: Preko rijeke

Zoran Pongrašić: Čuvari sreće

Zoran Vlahović: Frulaš

Milena Benini: Jednorog i djevica

Goran Konvični: Jeftine riječi

Krešimir Mišak: Zvjezdani riffovi

Danilo Brozović: Zeleno sunce, crna spora

***

Sferakonski niz:
(svaka 30 kn, pt 10 kn)

10. Zagreb 2094 (ur. T. Jambrišak et al.)
11. Kap crne svjetlosti (ur. T. Jambrišak et al.)
13. Trinaesti krug bezdana (ur. T. Jambrišak et al.)

***

Živko Prodanović: Roboti u ratu (SF haiku) (20 kn, pt 10 kn)

Irena Rašeta (ur.): blog.sf (20 kn, pt 10 kn)

Irena Rašeta (ur.): Bludućnost (20 kn, pt 10 kn)

Zoran Krušvar: Izvršitelji nauma Gospodnjeg (50 kn, pt 10 kn)

AD ASTRA, antologija hrvatskog SF-a (200 kn, pt 10 kn)

Kontakt: darko /at/ mentor /./ hr

Blogov kolac

četvrtak, 30.03.2006.

Macan čita što nitko neće! (3): Dnevnik propuštenih prilika

I dalje, ako ste na čas posumnjali, repriziram kolumne iz Future u očekivanju slobodnog vremena za čitanje nečega novoga.


(Žarko Milenić: Sve moje udovice; Zagrebačka naklada i DHK Rijeka, 2001.)

Svaki put kada mu trenutačna žena dojadi, jedan čovjek - umire. Čovjek, jedan drugi, uzalud traži ženu - sve su ih prisvojili izvanzemaljci. U bliskoj budućnosti, tehnologija izrade filmova postala je pristupačna svakome te ih svatko i snima, baš kao što danas svatko piše knjige. Na religijom podijeljenoj zemaljskoj koloniji, liječnik udovac s natprirodnim darom balansira između prisile politike, uspomena i ljubavi, te svoje dužnosti kao iscjelitelja ... To nisu loše ideje, je li tako? Štoviše, to su prilično dobre premise za znanstveno-fantastične priče.

Nešto im se, međutim, svaki put dogodi u rukama Žarka Milenića.

Žarko Milenić četrdesetjednogodišnjak je s promjenjivim mjestom boravka i uporan pisac. Kako se gdje selio, njegova je upornost ostavljala trag slova: do sada desetak knjiga, nekoliko drama i radio-drama, prijevode na strane jezike. Pitanje je, međutim, ostaje li za Milenićem i trag čitatelja?

Milenića, na žalost, nije lijepo čitati. On piše nesmiljeno šturo, bez ukrasa i veselja, on ne vjeruje u nagradu ni katarzu već samo u beskrajno sirotinjsko sivilo. Njegove priče su opresivne, one tlače čitaoca, ovjese mu se o rukav kao siroto dijete, kao kakav izgladnjeli logoraš koji ne pita ništa već samo zuri velikim, praznim očima. Završiti čitanje neke od Milenićevih priča je olakšanje. To je kao pobjeći iz provincije gdje se sva svjetla gase u devet, to je kao izaći iz autobusa natopljenog zadahom jutarnjeg konjaka i razgovorima radnika iz tvornice patentnih zatvarača. Čak su i Milenićeve humoreske beskrajno tužne.

Milenićeva je vrlina, s druge strane, to što je nedvojbeno iskren. Njegove priče sjetna su istina balkanske bijede. Njegovi junaci - uglavnom bezimeni, uglavnom u prvom licu - nisu komplicirani. Oni traže žene, oni trpe žene, oni ostavljaju žene; oni se zadovoljavaju s malim, oni s visoka gledaju na sve druge koji se zadovoljavaju malim; oni imaju ambicije, oni pate jer znaju da im se ambicije neće ispuniti, oni nesvjesno uživaju u tome što pate jer im je patnja jedini užitak što im je preostao, jedini užitak koji je samo njihov. Milenićeva proza je autoportret načitanog samouka izgubljenog u svijetu koji za knjigu ne haje, kronika slomljenog istočnoevropskog duha, dnevnik propuštenih prilika.

Budućnost koju Milenić slika - jer većina priča skupljenih u zbirci "Sve moje udovice" nedvojbeno su žanrovske - podjednako je svakodnevna, i tako obična. Nikad se ništa neće promijeniti, poručuje nam Milenić. Tehnika može napredovati, možemo naseliti svemir ili gasiti svjetlo mislima, ali ostat ćemo uvijek sirotinja, svadljivi jadnici i sitne duše. Napravimo li strojeve što misle, neće biti bolji od nas, a izvanzemaljci koji budu kopali po našim kosturnicama bit će neobrazovana raja nalik nama, laki na psovci i uvredi, jednako nevrijedni dara života i razuma.

Poznati SF motivi - postapokalipsa, susret s primitivnijom civilizacijom, roboti, dolazak tuđinske civilizacije - postaju tako, u Milenićevim rukama, samo novi argumenti za otprije prisutno razočaranje. Neka se svijet i stubokom okrene, uvijek će se naći netko da maloga čovjeka tuca u zdrav mozak, da ga jaše dok ne poklekne ili dok si ne da oduška kratkom, uzaludnom provalom nataloženog gnjeva. Kod Milenića se ne trebamo plašiti Star Trekovih Borgova - dovoljan je užas to što smo asimilirani u ljudsku rasu, što u krvi znamo da je otpor uzaludan.

Jedna ili dvije od priča u knjizi - "Pismo inkviziciji" u kojem muž osuđene vještice moli sud da mu dozvoli da još jednom spava sa svojom ženom prije nego što je spale, jer dugo je bio na moru i dugo će proći prije nego što novu ženu nađe, ili "Teško žabu iz vode istjerat" u kojoj pokoravatelji zemlje bivaju pokoreni svojom prirodom - vedrije su točke, ali se svaki put brzo vraćamo apatiji. Milenićevski sveprisutni pesimizam nije samo tematski, on sipi do stila, slijeva se do rečenica koje zato zvuče umorno i leže na papiru kao da im se ne da živjeti.

Pogledajmo, kao primjer, ovaj odlomak s prve stranice prve priče, protagonistovo razmišljanje dok promatra jednu od svojih udovica: "Sad je ona druga u redu ispred Crvenog križa. Nije čudo. Teška su vremena. Plaća mi je bila mala. Mogu misliti kolika mi je mirovina. U stvari, kolika je njezina mirovina koju prima kao moja udovica." Između svake Milenićeve rečenica leži praznina koja bi mogla trajati vječito da je ne prekida iduća rečenica koja se, kao ni prva, ne nada odgovoru. Milenićevi junaci misle zato što moraju, a ne zato što žele; iz navike s vremena na vrijeme bace koju riječ o beskrajan zid nezainteresiranog postojanja. Ako i progovore jedni s drugima, čine to s mukom, kao u ovom ulomku: "Nije više s tobom?" "Nije." "Ostavio te?" "Da ..." "Zašto je nazvao?" "Ne znam." "Vratio se svojima?" "Pa ... da ..." "Hoće li se vratiti?" "Neće." "Je li to rekao?" (str. 35).

Misliti i govoriti, pisati i živjeti, sve je po Mileniću mučenje. Zato ga je muka i čitati, pa ga se počesto zaobilazi, kao prosjaka kojeg se ne želi vidjeti, u širokom luku. Što je šteta, jer Milenićeva istina je proživljena i doživljena, duboka i iskrena. Njegove tišine vrište, ali koliko nas ima voljnih čuti tišinu, hodati rubom ništavila grubo ocrtanog Milenićevim perom?

U stogodišnjem razgovoru kojeg zovemo znanstvenom fantastikom bitne od nebitnih govornika razlikujemo po svježini pristupa vječno istim mislima i motivima. I, premda je teško ocijeniti kako će povijest žanra vrednovati doprinos Žarka Milenića hrvatskom SF-u, neupitnom mi se čini jedinstvenost njegovog odbojno tugaljivog glasa, glasa koji poznate nam motive predaje papiru, ne osvježene, već iskreno natopljene vrlo osobnom vrstom ustajalosti.

(mcn)

- 19:14 - Komentari (4) - Isprintaj - #

utorak, 28.03.2006.

Macan i dalje čita (2): Sise i ručne bombe

Za one koji su se tek uključili. Uslijed kroničnog nečitanja, repriziram kolumne iz Future kako blog ne bi gladovao.


(Krešimir Pološki: Čarobnjaci; Faust Vrančić, 2001.)

Ponekad me zovu na sudjelovanje u anketama o najutjecajnijim knjigama u Hrvata ili općenito, na što ja odgovorim ili popisom stripova ili polemikom o tome kako knjige danas više ne utječu ni na koga, pa čak ni na druge knjige. Sve više objavljenih ili neobjavljenih rukopisa koje vidim oblikovao je, naime, film.

"Čarobnjaci" Krešimira Pološkog jedna je takva knjiga koja bi htjela biti film. Čak, pritom, ne bi htjela biti ni naročito dobar film, tek akcioni bekač, plošne karakterizacije, napabirčene erudicije, predvidljivih obrta i s komercijalno doziranim sekvencama nasilja i seksa. I loše je, uz to, napisana.

Pološki je, to odmah upada u oči, nevješt pisac. Dok mu akcija još nekako i klizi, svaki put kad su upusti u kakvo opisivanje ili tumačenje, zaplete se u kaljužu bespotrebnih ponavljanja. Sedamdeseta stranica, recimo, mučan je primjer gomile teksta koji se mogao svesti na dva retka o snazi molitve na Mirogoju; 34. stranica preživa li preživa junakovu trenutačnu, svima jasnu situaciju; a evo i jednog, za Pološkog po svemu tipičnog, kružnog ulomka: "Ljutilo me spominjanje tog davnog incidenta. Tada sam pogriješio i toga sam bio svjestan, zbog te sam pogreške bio i kažnjen pa sam smatrao slučaj završenim. Nije mi to trebao predbacivati nakon toliko godina, a posebno ne u ovom trenutku. Incident koji je spomenuo, dogodio se prije dvadesetak godina i smatrao sam ga gotovo zaboravljenim." (str. 9/10).

Kako šepa stil, tako kod Pološkog šepa i ostalo. Likovi rijetko imaju više od jedne dimenzije ili osobine, a i te nam nisu pokazane nego prepričane, najčešće floskulama. Nikola je, tako, "brižan suprug" i "nježan otac" (str. 56), što je autorova prečica da nam ga opiše kao pozitivca, i mi mu, je li, moramo vjerovati jer Nikolu i tako nikada nećemo vidjeti niti u jednoj situaciji koja bi autorove tvrdnje opravdala ili osporila. Često nalazimo i klišeizirano pisanje, jeftinu napetost dostojnu roto-romana: prvo poglavlje tako završava frazom "Nisam ni slutio da je to posljednji put što ga vidim živoga", a već se drugo zaključuje još jednim općim mjestom - "Napokon sam zapao u tvrd san bez snova." Nakon stranica i stranica probijanja kroz gomile prežvakanih riječi, morao sam se nasmijati kada je na jednom mjestu glavni junak - u ime autora i nenamjerno duhovito - iziritirano izjavio kako "nikad nije volio ljude koji su prepuni fraza" (str. 125).

Nevještom piscu potreban je vješt urednik. Da je Pološki - kao što nije - od Fausta Vrančića dobio urednika kojemu bi bilo stalo do teksta mogli su se, u najmanju ruku, izbjeći problemi s ije i je ("uhvatiti na dijelu"), ne bi se stalno događao "bi" gdje treba doći "bih" i "neko" gdje treba biti "netko", a možda bi se mogli ukrotiti i svi oni cirkularni opisi, neobuzdana ponavljanja ili iritantne prevedenice poput "više nego". Samo jednim pažljivijim čitanjem ne bi se, također, dogodilo da "sinoćnji napad" tri retka kasnije postane "napad koji sam jutros doživio" (str. 47), a uhvatili bi se i "Mahinejci" (treba "Manihejci", str. 84) te "Haidelberg" (treba "Heidelberg") kojima nema mjesta u tekstu koji se toliko diči svojom načitanom učenošću. Tko zna, možda bi i, inače sveznajući, protagonistov poučavatelj ispravio svoju izjavu da je -el na kraju imena anđela "ostavština latinskog jezika" (treba "hebrejskog", str. 101).

Zapravo, Faust Vrančić je na "Čarobnjacima" obavio začuđujuće loš posao: od nedostatka lekture, preko početničkih grešaka u prijelomu (od kada asterisci traže početak nove stranice?), do vrlo slabe naslovnice koja je od nekoliko dobrih ideja trebala izabrati jednu, a ne upotrijebiti sve za nemušt kolaž na kojem se ni dvaput napisano ime romana ne može jednom pravo pročitati. Dodamo li tome činjenicu da knjiga nije objavljena u Vrančićevoj udarnoj biblioteci 90° već u posve novom nizu Agatha stječe se - nadam se, netočan - dojam da su Fausti svjesno pomeli tko zna zašto objavljen mućak pod tepih.

No, sve to na stranu, o čemu se u "Čarobnjacima" radi?

Pa, o čarobnjacima. Tajne udruge, njih po šest na tri kontinenta, već stoljećima se okupljaju oko mističnih crnih krugova, koji članovima daju potrebnu energiju za njihove specijalizirane čarolije, od telekineze preko razgovora s adeptima (duhovima), do liječenja. Danijel, naš junak, specijalizirao je liječenje, ali se njime bavio malo preotvoreno za ukus Crnoga kruga te je izopćen i zabranjen mu je pristup krugu i energiji. Nedaće tu ne staju: njegov mentor, Nikola, biva ubijen, a za vrijeme sprovoda u povorci ožalošćenih dolazi do općeg šamaranja energijom između Danijela, njemu nesklone vrhuške Kruga i nekih iznenadnih saveznika.

Priča se dalje odvija predvidljivim redoslijedom svake bajke: izopćenik sklapa savez, biva izdan, nalazi pravu pomoć, sazna mračne tajne, potuče negativce te biva nagrađen krunom kakvu dobije svaki mladi vitez kad smakne starog, grdog kralja. Sretan kraj, samo - gle? - bez cure. Ispod krinke mistike i proizvoljnih citata (koji samo dokazuju da se u Bibliji za sve može naći odgovarajući redak), Pološki nam je isporučio svladan, ali nemaštovit zanat po provjerenoj holivudskoj straight-to-video recepturi, s nešto šonjastijim (hrvatskijim) junakom.

Zapravo, kad razmislim, vjerujem da bi hrvatski film i Pološki profitirali da se udruže. Pološki bi mogao gnjavljenje riječima zamijeniti jasnom i brzom slikom, a kako makar bazično barata dramaturgijom njegovi bi sižei bili nevjerojatno osvježenje za hrvatski film koji se, paradoksalno i protiv trenda te razuma, trudi biti dubokoumnom literaturom.

Kakvog li olakšanja za kino-gledaoce, nađu li jednom na repertoaru "Čarobnjake" s rasplesanim sisama (iz najbolje napisanog, petnaestog, poglavlja s dinamičnim opisom obreda Dijaninih svećenica) i ručnim bombama! Kakvog li, tek, olakšanja za mene, prihvati li se Pološki scenarija i poštedi me čitanja svojih budućih knjiga!

(mcn)

- 19:06 - Komentari (5) - Isprintaj - #

nedjelja, 26.03.2006.

Macan čita (1): Svakome po zasluzi

Nije dobro. Gužva mi je zadnjih mjeseci tolika da sam započeo čitati sedam knjiga, a ni jednu nisam dovršio. Ne da sam konzumirao išta drugo: od stripova van posla možda jednog Cavazzana, od filmova izvrsni "Lost in La Mancha", dvije epizode Doktora Whoa ... Tako da nema bogznašto za recenzirati, pa kako se na blogu ne bi nahvatala paučina, moram posegnuti u staru slavu: reprize kritika objavljenih proteklih godina u Futuri, u rubrici "Macan čita". Ako ih budem postavljao svaka dva dana, trebale bi potrajati do očekivanog slobodnog vremena, a blog će makar fingirati kako živi. Daklem:


(Ivo Brešan: Astaroth; Matica hrvatska, 2001.)

Izlet kakvog afirmiranog književnika u fantastiku uvijek dočekujem jednako: sa zebnjom. I nije to strah geta da će morati odrasti već iskustvom stečena nelagoda: prosječni "književnik" na fantastiku gleda s visoka te misli da se, pišući je, ne treba truditi jer "tu je i tako sve moguće, tu sve prolazi". Rezultat je, stoga, govno od literature i dodatna uvreda svakom predanom čitaocu SF-a.

Ivo Brešan, srećom, nije prosječan književnik. Ivo Brešan je rijetkost u hrvatskoj književnosti - kao stijena solidan pripovjedač.

"Astaroth", njegov treći roman, kao polazište uzima stari motiv ugovora s Đavolom (Astaroth se, doduše, tijekom romana, neprekidno buni protiv takve apelacije, ali po svim karakteristikama, uključujući tri šestice kojima obilježava kupljene duše, igra tradicionalnu Đavolovu igru pa ga nije grijeh Đavolom zvati) te razvija odgovor na nepostavljeno pitanje što Đavao zapravo s dušama radi. Po Brešanu - a kako to Martin Boras, protagonist romana, otkriva neposredno pred svoju prvu smrt - Astaroth duše u svojoj "posthumnoj službi" koristi za stvaranje zbrke svuda po svijetu i duž čitave povijesne osi. Martin Boras tako se, odmah po smrti, budi u tijelu čovjeka koji će postati važan kotač novouspostavljene Pavelićeve vlasti. Kada tu odigra svoju ulogu i kada ga, na bijegu 1945., strijeljaju partizani, Boras se ponovo premješta, ovoga puta u tijelo partijskog komesara. I tako dalje, od franjevačkog svećenika, do kipa u uredu neke od uzdanica HDZ-ovske vlasti, preko srpskog oficira za napada na Vukovar i hrvatskog časnika u pokolju kod Ahmića, Boras prolazi sva opća mjesta suvremene hrvatske povijesti.

I da, "Astaroth" je u velikoj mjeri politička alegorija u kojoj se Brešan, s pozicije iskustva, malo podsmjehuje, a malo vrti glavom nad svime što su Hrvati bili u stanju napraviti prije svega sami sebi. Brešanova je pozicija ona maloga čovjeka i u politici on ne nalazi ništa dobroga, što je najočitije kada je na jednom mjestu poistovjeti s Astarothom: "Astaroth je zapravo demon politike. Zato svatko tko se nje laća, bez obzira iz koje pozicije, njega zaziva i njemu utire put. I svaka je politika, ma kakvim se plemenitim ciljevima zaodijevala, uključujući tu i vjeru u Boga, nešto sotonsko." (str. 240). Ali, dok promatra i crne i crvene kao Astarothove pijune u igri "koja nema nikakvu drugu svrhu nego da se pakao njome zabavi" (str. 198), Brešan je premudar da u ime krivice vođa oslobodi narod svake odgovornosti. Kod njega svatko dobije što ga ide, kao što se vidi iz opisa uzroka pada komunizma: "Ideali jednakosti i pravde su se potrošili. Varka je postala providna i nikoga više nije u stanju privući. Zato komunizam mora nestati i ustupiti mjesto novom stanju koje će ponuditi jače mamce: nacionalne ideje, bogatstvo, proizvode visoke tehnologije. Svjetina se uvijek raduje takvim promjenama, misleći da joj s njima dolaze bolji dani. Neka samo u to vjeruje!" (str. 318).

Količini politike uprkos, "Astaroth" ipak pripada i našem dragom žanru. Brešan se, naime, nije zaustavio tek postavivši Đavla iza kulisa, već se pozanimao i mehanikom njegovog djelovanja - a znatiželja o funkcioniranju fantastičnog jedna je, zar ne, od odlika SF-a? Tako Astarothovu vojsku ne čine samo "nomadi" poput Borasa, već i "multiplikanti" (istovremeno nazočni u raznim epohama), "replikanti" (napredniji stupanj), pa i "krtice" (duše kažnjene da špijuniraju iz neživih predmeta). Svima njima Astaroth upravlja da bi gomilao mržnju koja mu "služi kao pogonska energija za pokretanje sveopćeg ludila", da bi "gradio svoje carstvo (...) na stalnom i ritmičkom smjenjivanju stege i rasula." Uz to, Brešan nam je dopustio i da privirimo u predvorje pakla odakle, kao u nekim starim SF-ovima, brojna vrata vode u razne epohe, a spomenuo se i klasičnog motiva miješanja u prošlost da bi se promijenila sadašnjost. Tako, na primjer, u multiplikanta unaprijeđeni Boras rovari u srednjovjekovnoj Bosni da bi zapalio plamen kojeg će njegov multiplikat (istovremeno, a stoljećima kasnije) raspiriti u najsvježijem od bosanskih ratova. Brešan je, naravno, daleko od hard SF-a, ali piše inteligentno i - iako mu se pred kraj omaklo nezgrapno (i nepotrebno) objašnjenje kako je eksplozijom odbačeni Boras probio vremensku barijeru jer se "kod velikih brzina vrijeme steže" (str. 399) - nikad ne vrijeđa čitaoca potcjenjujući ga.

I za kraj, da ne bude sve savršeno, dvije primjedbe. Brešanova pripovjest me, kao što sam rekao na početku, držala zanatom i zanimljivošću, jakom pričom dobro ispripovjedanom. Međutim, poželio sam ponekad da Brešanov stil nije tako scenaristički štur, da ne opiše krvavu scenu tako neutralno, da upotrijebi koji literarni trik da bi nas namamio da su u dramu još bolje uživimo. Činilo mi se, često, da Brešanovi životni dijalozi čekaju glumce koji bi im dodali još jednu dimenziju, zaista ih oživjeli. To kao prvo.

A drugo ... Kad je Astaroth u jednom trenutku rekao "U vama je sve što nazivate dobrim i zlim i ne tražite ga izvan sebe." (str. 137), kimnuo sam jer mi se misao učinila dobrom i niti vodiljom Brešanova romana. Brešan ju je, međutim, na koncu porekao kad je uveo Krista kao nadu. S Astarothom i Kristom kao polovima i katalizatorima, čini mi se, dobro i zlo izmješteni su u jasne simbole izvan nas samih, a čovječanstvu je dana isprika za slabost, s pleća mu je skinuta odgovornost za vlastita djela. Pa se pitam, kad nam je tako lijepo tijekom cijelog romana rušio iluzije, zašto nam se Brešan na kraju smilovao?

(mcn)

- 18:58 - Komentari (5) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

< ožujak, 2006 >
P U S Č P S N
    1 2 3 4 5
6 7 8 9 10 11 12
13 14 15 16 17 18 19
20 21 22 23 24 25 26
27 28 29 30 31    


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Što je BLOGOV KOLAC?
BLOGOV je KOLAC dnevnik čitanja, sa svime što to podrazumijeva. Čitanje je za mene intimna i emocijama nabita stvar te BLOGOV KOLAC ni ne pokušava biti objektivan već se trsi prije svega biti otvoren razgovor s upravo pročitanom knjigom. Kako sam sebi uzeo za pravo da kažem što god mislim i na koji god način, to je dopušteno i u komentarima. Malo koji se briše, i na malo koji se odgovara. Ne zanima me pretjerano dijalog. Moji intimni odnosi su, kako sam već rekao, s knjigama.
Gdje me još na webu ima:
Posjetite i Q STRIP blog, gdje se piše i razgovara o stripu.

Blog sa skicama i sličnim vizualijama zove se mcn

Moji web stripovi su Martina Mjesec, Mister Mačak i Sergej, a moja stranica je još uvijek u izradi jerbo se zavitlavam s blogovima...:)

Konačno, na www.bestseler.net je objavljena (između ostalih) i serija mojih često čitanih članaka na prečesto postavljena pitanja. Ovdje su vam direktni linkovi:

Kako objaviti knjigu (1)
Kako objaviti knjigu (2)
Kako prodati knjigu

Kontakt: mcn (at) hi (.) htnet (.) hr

Na KOLCU su do sada gostovali:

Martin Amis
Neal Asher
Baigent/Leigh/Lincoln
Snježana Babić-Višnjič
Ilija Bakić
Stuart Banner
Boris Belak
"Shirley Bergman"
Denis Bimota
Ratko Bjelčić
Danijela Blažeka
James Blish
Jasen Boko
Alen Bović
Ivo Brešan
Ivo Brešan (2)
Želimir Ciglar
Patricia Cornwell
James Cowan
deCampi & Kordey
Branimir Čakić
Goran Delač
Boris Dežulović
Boris Dežulović (2)
Boris Dežulović (3)
Umberto Eco
Essekon
Mehmed Đedović
Zoran Ferić
Janet Flanner
Oliver Franić
Franjo M. Fuis
Jonas Gardell
Veselin Gatalo
Dave Gibbons
William Gibson
Ernie Gigante Dešković
Martin Guerre
Sven Hassel
Nick Hornby
Robert E. Howard
Zoran Janjanin
Jason
Miljenko Jergović
Gerard Jones
Etgar Keret
Stephen King
Yvonne Knibiehler
Zoran Krušvar
Hrvoje Kovačević
Lazić & Kožul
Ira Levin
Dannie M. Martin
Joško Marušić
Ed McBain
Ed McBain (2)
Alexander McCall Smith
China Mieville
China Mieville (2)
Žarko Milenić
Ted Naifeh
Fran Nischt (aka "Babl")
Njemački SF
Amelie Nothomb
Dejan Ognjanović
Oto Oltvanji
R. P. pl. B.
Aleksei Panshin
Papac & Škarpa
Jurica Pavičić
Krešimir Pološki
Zoran Pongrašić
Edo Popović
Luka Posarić
Povijest Crkve
Tim Powers
Terry Pratchett
Terry Pratchett (2)
Borivoj Radaković
Norma C. Rey
Alastair Reynolds
Tiziano Sclavi
Joann Sfar
John Shirley
Sidney/Bom
Georges Simenon
Dan Simmons
R. L. Stine
Michael Swanwick
Dalibor Šimpraga
Davor Šišović, ur.
Filip Šovagović
Boris Švel, ur.
Todorowski i Lepčin
Ante Tomić
Dubravka Ugrešić
Van Hamme i Hermann
Enrique Vila-Matas
XY
Yoann & Vehlmann
Yu Yagami

A recenzirane su i sve priče pristigle na Bestselerov natječaj 2007. Po dijelovima:

rpa prva
gruda druga
vreća treća
trta četvrta
pašteta peta
nevjesta šesta
nedam sedam!
osmo meso
deveta kleveta
stado deseto
lijeva krila
žigosani