Blogov kolac
nedjelja, 19.02.2006.
Prošlo nesavršeno vrijeme
(Boris Belak: 1500 cm3 NOVOKAINA; samizdat, 1997.)Tisuću devetsto devedeset i sedme, jebote. Čak i da nisam knjigu dobio kada je izdana nego, recimo, iduće godine ili one iza, to čini barem sedam godina kako čami na mojoj polici i čeka da je pročitam. Kad mi je već, je li, dana. A sjećam se da sam je dobio navrativši do redakcije "Plime". Autor, kojega nisam prethodno poznavao i od kojega sam zapamtio samo dugu kosu (fotografija na ovitku NOVOKAINA pokazuje da se osim svijetle, meke kose i nije imalo što zapamtiti - tko zna kako izgleda sada kada ju je vjerojatno izgubio?). Činjenica da je knjigu dao i meni, koji ga nisam poznavao, vjerojatno znači da ju je dijelio svima, standardno odustavši od ideje da će je ikome prodati, a želeći, valjda, bilo kakav odziv. Koliko će mu služiti odziv nakon barem sedam godina, ne znam, pogotovo ne ovakav kakvoga kanim napisati. No, prije toga želio bih pričati o nečemu drugome. U prvoj rečenici prošloga odjeljka spomenuta je redakcija "Plime". "Plima" je, može se dakle zaključiti, nekakav časopis. Naglašavam to jer se pučanstvo ugrubo može podijeliti na one koji su u "Plimi " surađivali i na one koji za nju nisu ni čuli. Oni prvi, takozvani i samozvani "Plimaši", smatraju "Plimu" bitnim časopisom i rado se sjećaju tjednih sastanaka u Mihanovićevoj. Oni drugi je, za vrijeme višegodišnjeg postojanja, nisu primijetili - s razlogom. (Trebam ovdje razjasniti svoju poziciju glede "Plime". U njoj sam objavio nekoliko priča u razdoblju kad sam osjetio potrebu da se pomaknem iz ortodoksne znanstvene fantastike te kada sam tražio "tržište" za takve radove. Povremeno bih navraćao na spomenute tjedne sastanke gdje sam upoznao nekoliko ljudi od kojih su poslije postali pisci-praktičari (Pongrašić, Kovačević, Šesto) i velik broj onih koji su se voljeli zamišljati piscima. Nepraktičan, golem format "Plime" pokušavao sam čitati nekoliko puta, ali gotovo ništa što bih pročitao nije opravdavalo uloženi trud. Riječ je, kad se sagleda, o zbornicima početničkih radova, o učeničkom igranju pisanja koje se tješilo uzajamnim autorskim hvaljenjem.) "Plima" je, sa čvršćom uređivačkom koncepcijom, možda i mogla proizvesti značajnije radove ili autore, opravdati nadobudnost imena "Plimaši". Ovako, objavljujući sve što je bilo "iole pismeno" (da parafraziram Aleksandra Žiljaka), ona nije koristila nikome. Oni koji su od pisanja napravili zanat (vidi gornju zagradu), to bi učinili s "Plimom" ili bez nje. Od onih drugih, neki su prestali pisati još za "Plimina" života, nastavljajući dolaziti na sastanke radi društva koje ih je prihvaćalo kao pisce iako to više nisu imali snage biti, dok su drugi prestali pisati kada je nestalo "Plime" ili kad ih je život prisilio da počnu zarađivati. Između njih, iako bliži ovim drugima, smjestili su se oni koji su, okupivši na jednom mjestu sve što su ikad napisali, objavili uknjiženi prvijenac. (Iznimke, naravno, postoje. Tarik Kulenović nije odlučio postati full-time writer, iako se jedno vrijeme činilo da namjerava ganjati tu karijeru usporedo s akademskom. Kažu da ga je razočarala neprimjećenost "Jelena na kiši" koje nisam čitao pa ne mislim o njima zasad suditi. Slaven Jelenović ima povremene napade kreativnosti. Od onih silnih dramatičara, poneki se vjerojatno (nisam pazio, stvarno) uhljebio kao TV-dramaturg ... Sve u svemu, ako ne znate za "Plimu", niste bogznašto propustili.) 1500 cm3 NOVOKAINA jest, kao prvo, jedan takav prvijenac i, kao drugo, sve što se od jednoga prvijenca očekuje. Knjiga pršti od mladosti, od slutnje talenta i drčnog bezobrazluka, od iskušavanja krila, neskuhanih ideja i loše upotrebljenih imperfekta, od oduševljenja seksom, od veličine piščeva ega koji mu zaklanja pogled ka svim horizontima, od odličnih zapažanja, nepotkrijepljenih apsurda i skica za likove i priče kojima nije dano da zažive. Stječe se dojam da je Belak ovakove skice kakve je okupio u NOVOKAINU izbacivao za lijeno popodne, počešavši tako stvaralački svrab, i onda živio neko vrijeme na osjećaju ugode i pohvalama prijatelja. 1500 cm3 NOVOKAINA jesu knjiga sirovog, studentskog talenta. Belakove priče vjerojatno su, objavljene u "Plimi", odskakale poigravanjem jezikom i neobičnošću ideja, ali ovako okupljene vrlo brzo ugnjave, a po čitanju momentalno ishlape. Dosadi apsurd, dosadi vješto na papir prenesena razgovorna kozerija, dosadi prekidanje pripovijedanja prije no što se stiglo do poante. Jedan eksperiment bi prošao, možda dva, ali kako nam se ovdje servira proza interrupta (valjda se tako kaže) za isto takvom nesvršenom prozom, čitatelj ozbiljno posumnja na intelektualnu lijenost autora koji piše samo ono što mu je lako pa počinje vrištati za barem jednom pričom koja bi imala klimaks umjesto izvrdavanja, poantu umjesto samodopadnosti. Da li je od Belaka mogao postati pisac? Mogao je. Dečko je stvarno imao ideja i znao s riječima. No, je li postao? Ne znam; kratka internetska potraga pokazala je kako je po svršetku (ili prekidu?) studija neko vrijeme radio kao "tekster" (e, ta mi je riječ nakaradna kao i "seksati") u reklamnoj agenciji, a najsvježiji mrežni trag njegov je oglas od prije koju godinu u kojemu traži posao ... Sic transit (da probam još jednom s tim jezikom kojeg baš i ne znam) gloria iuventatis. (mcn) PS NOVOKAIN je knjiga, ako bih je kritizirao blagonaklono, za srednjoškolce koji bi iz nje možda i mogli nešto naučiti (ta, sve je unutra što se nadaju da će postati) - zato je poklanjam prvome tko se javi na mail i izjavi da je srednjosskolac/ka. PPS KIRKIN SINDROM se ne poklanja, ali "Nischt" je voljan prodati par primjeraka, ako ima zainteresiranih. Ne znam još cijenu, ali interesenti mogu poslati preliminarni te neobvezujući upit na moj mail. |
- 13:22 - Komentari (6) - Isprintaj - #
petak, 10.02.2006.
Zašto smo izlazili iz tisućugodišnjeg ropstva?
(Fran Nischt: KIRKIN SINDROM; Pop & Pop, 2003.)Malo je zajebano recenzirati pornić. Ono, koji su kriteriji? Literarnost (čemu?), originalnost (kako?), postmodernost (zašto?) ...? Možda je najsuvislije ocjenjivanju žanra bio svojevremeno pristupio R. Fiore - onaj isti stripovski kritičar koji je vrijednost nekog djela, pozivajući se na Faulknerov citat kako je Keatsova 'Oda Grčkoj urni' vrijedna da se zbog nje orobi ma koliko starica, stripove ocjenjivao brojem starica koje bi zbog njih orobio - koji je u jednoj kolumni erotske stripove ocjenjivao brojem uzdignutih kurčića. Kao, koliko mu se puta dig'o dok je čitao. Što je pošteno (iako seksistički jednostrano), kad razmislite, i prilično u skladu s ovim mojim prikazaima koji se pretvaraju kako znaju što je knjiga htjela i pokušavaju dokučiti koliko je uspješno to postigla. Ali, dobro: kontekst pa tekst pa ... vidjet ćemo. "Fran Nischt" je pseudonim domaćega autora, pisca (i blogera) koji je svojevremeno znao biti i poznatiji nego danas. KIRKIN SINDROM objavljen je u biblioteci "Diktator" nakladnika Pop & Pop zajedno s knjigama, recimo, Jagne Pogačnik i Tomislava Čadeža, i pripada onom tipu domaćih izdanja koja nikad ne biste vidjeli niti za njih čuli kad ih ne biste dobili izravno od autora (izvan Zagreba, čujem, ljudi kupuju knjige - u Zagrebu sreću autore). Sam autor mi se požalio - a meni je lakše povjerovati nego provjeriti - kako je biblioteka od onih koje dobiju potporu, dobiju otkup, dio naklade se dade autoru, a ostatak odloži u zaborav skladišta. (Je l' vidite vi kako vrdam ... zajebano je recenzirati pornić! Što ako kažem da mi se sviđa? Što ako kažem da mi se ne sviđa?) KIRKIN SINDROM priča je dominaciji i pokoravanju. Na svoj način pandan je jednom od onih erotskih klasika koje je u stripu obradio Guido Crepax, a kako su meni svi Crepaxovi stripovi isti ne uspijeva mi se sjetiti o kojemu je bilo riječ ... "Venera u krznu" ili "Priča o djevojci O"? Bit će da je ipak "O" ... E, a i u "O", kao i u KIRKINU SINDROMU zaplet slijedi istu putanju predavanja (kao "surrender", ne kao "lecture"): u "O" junakinju, zbog već nekog razloga, odvode nekamo i tamo je malo muče (sve poradi uzajamne slasti) i malo tucaju dok na kraju ... Ne znam, ili ona ode slobodna i osviještena ili ja nisam čitao do kraja ili sam pobrkao svršetke ili ... Nema veze, u KIRKINU SINDROMU protagonist je muškarac (ugledan, moćan) koji zbog žudnje (i dosade?) pristaje na ulogu roba žene koja ga je očarala. Ona ga predaje u ruke "odgojiteljici" i većina romana je, kak' se šika, posvećena procesu dresure, od iskušavanja do žigosanja. "Fran Nischt" piše kao parna lokomotiva: vuče naprijed s jasnim ciljem, bez sumnje u tračnice i bez brige za ljepotu okoliša. Nešto malo literarnih ambicija mu se potkrade u uvodu i zaključku, ali korpus romana ima samo jedan cilj: ispričati priču što jasnije i što uzbudljivije. I sad tu ja moram odgovoriti na pitanje je li bilo uzbudljivo? Kakav je osjećaj bio, putem junaka, biti obnažen, sputan, obnevidio, silovan, pokoran? Kako je bilo čitati o ropstvu, zamišljati se robom, osjećati se robom, pitati se je li ropstvo prirodno čovjekovo stanje? Je li bilo uzbudljivo? I kad kažem da jest, da knjigu nisam mogao ispustiti iz ruku, onda se mogu poslije koliko hoću pravdati da je to snaga moćnog i direktnog pripovjedanja, vi ćete već o meni misliti ono što ne bih želio da mislite, ono za što ne znam bi li mi - van čitanja, van KIRKINA SINDROMA - uistinu bilo uzbudljivo? (Je l' vidite zašto je zajebano recenzirati pornić?) Kad bih čitao više pornića, kad bih pasionirano bio upoznat sa žanrom, možda bi me se KIRKIN SINDROM manje dojmio - varijacije teme su ipak daleko od bezgraničnih, i sam "Nischt" dobrano ponavlaj omiljeni si glagole ("mijesiti") i poze. Ovako, kao začinjeno jelo između obroka kruha i paštete, "Nischtova" knjiga me se dojmila kao rijetko disciplinirano i uspjelo djelo svoga žanra. Upekla se u pamet. Preporučio bih je, štoviše. A koliko bih joj uzdignutih kurčića dao? Znate kaj ... nije vam ovo takva vrsta bloga! (mcn) |
- 10:11 - Komentari (8) - Isprintaj - #
srijeda, 01.02.2006.
(EPP): Službeno sam obaviješten ...
|
... u 19h, u Kazalištu lutaka (Trg kralja Tomislava). održat će se dodjela nagrade "Grigor Vitez" Marseli, Voji i meni. Nitko mi nije rekao da ne smijem pozvati svakoga živoga pa navratite, ako vam se da. Ako već ne zbog dodjele, onda zato št je slastičarnica Vincek jedan od sponzora. Slika, da post ne bude pust:  Fala na pažnji. (mcn) |