(Boris Belak: 1500 cm3 NOVOKAINA; samizdat, 1997.)
Tisuću devetsto devedeset i sedme, jebote. Čak i da nisam knjigu dobio kada je izdana nego, recimo, iduće godine ili one iza, to čini barem sedam godina kako čami na mojoj polici i čeka da je pročitam. Kad mi je već, je li, dana.
A sjećam se da sam je dobio navrativši do redakcije "Plime". Autor, kojega nisam prethodno poznavao i od kojega sam zapamtio samo dugu kosu (fotografija na ovitku NOVOKAINA pokazuje da se osim svijetle, meke kose i nije imalo što zapamtiti - tko zna kako izgleda sada kada ju je vjerojatno izgubio?). Činjenica da je knjigu dao i meni, koji ga nisam poznavao, vjerojatno znači da ju je dijelio svima, standardno odustavši od ideje da će je ikome prodati, a želeći, valjda, bilo kakav odziv. Koliko će mu služiti odziv nakon barem sedam godina, ne znam, pogotovo ne ovakav kakvoga kanim napisati. No, prije toga želio bih pričati o nečemu drugome.
U prvoj rečenici prošloga odjeljka spomenuta je redakcija "Plime". "Plima" je, može se dakle zaključiti, nekakav časopis. Naglašavam to jer se pučanstvo ugrubo može podijeliti na one koji su u "Plimi " surađivali i na one koji za nju nisu ni čuli. Oni prvi, takozvani i samozvani "Plimaši", smatraju "Plimu" bitnim časopisom i rado se sjećaju tjednih sastanaka u Mihanovićevoj. Oni drugi je, za vrijeme višegodišnjeg postojanja, nisu primijetili - s razlogom.
(Trebam ovdje razjasniti svoju poziciju glede "Plime". U njoj sam objavio nekoliko priča u razdoblju kad sam osjetio potrebu da se pomaknem iz ortodoksne znanstvene fantastike te kada sam tražio "tržište" za takve radove. Povremeno bih navraćao na spomenute tjedne sastanke gdje sam upoznao nekoliko ljudi od kojih su poslije postali pisci-praktičari (Pongrašić, Kovačević, Šesto) i velik broj onih koji su se voljeli zamišljati piscima. Nepraktičan, golem format "Plime" pokušavao sam čitati nekoliko puta, ali gotovo ništa što bih pročitao nije opravdavalo uloženi trud. Riječ je, kad se sagleda, o zbornicima početničkih radova, o učeničkom igranju pisanja koje se tješilo uzajamnim autorskim hvaljenjem.)
"Plima" je, sa čvršćom uređivačkom koncepcijom, možda i mogla proizvesti značajnije radove ili autore, opravdati nadobudnost imena "Plimaši". Ovako, objavljujući sve što je bilo "iole pismeno" (da parafraziram Aleksandra Žiljaka), ona nije koristila nikome. Oni koji su od pisanja napravili zanat (vidi gornju zagradu), to bi učinili s "Plimom" ili bez nje. Od onih drugih, neki su prestali pisati još za "Plimina" života, nastavljajući dolaziti na sastanke radi društva koje ih je prihvaćalo kao pisce iako to više nisu imali snage biti, dok su drugi prestali pisati kada je nestalo "Plime" ili kad ih je život prisilio da počnu zarađivati. Između njih, iako bliži ovim drugima, smjestili su se oni koji su, okupivši na jednom mjestu sve što su ikad napisali, objavili uknjiženi prvijenac.
(Iznimke, naravno, postoje. Tarik Kulenović nije odlučio postati full-time writer, iako se jedno vrijeme činilo da namjerava ganjati tu karijeru usporedo s akademskom. Kažu da ga je razočarala neprimjećenost "Jelena na kiši" koje nisam čitao pa ne mislim o njima zasad suditi. Slaven Jelenović ima povremene napade kreativnosti. Od onih silnih dramatičara, poneki se vjerojatno (nisam pazio, stvarno) uhljebio kao TV-dramaturg ... Sve u svemu, ako ne znate za "Plimu", niste bogznašto propustili.)
1500 cm3 NOVOKAINA jest, kao prvo, jedan takav prvijenac i, kao drugo, sve što se od jednoga prvijenca očekuje. Knjiga pršti od mladosti, od slutnje talenta i drčnog bezobrazluka, od iskušavanja krila, neskuhanih ideja i loše upotrebljenih imperfekta, od oduševljenja seksom, od veličine piščeva ega koji mu zaklanja pogled ka svim horizontima, od odličnih zapažanja, nepotkrijepljenih apsurda i skica za likove i priče kojima nije dano da zažive. Stječe se dojam da je Belak ovakove skice kakve je okupio u NOVOKAINU izbacivao za lijeno popodne, počešavši tako stvaralački svrab, i onda živio neko vrijeme na osjećaju ugode i pohvalama prijatelja.
1500 cm3 NOVOKAINA jesu knjiga sirovog, studentskog talenta. Belakove priče vjerojatno su, objavljene u "Plimi", odskakale poigravanjem jezikom i neobičnošću ideja, ali ovako okupljene vrlo brzo ugnjave, a po čitanju momentalno ishlape. Dosadi apsurd, dosadi vješto na papir prenesena razgovorna kozerija, dosadi prekidanje pripovijedanja prije no što se stiglo do poante. Jedan eksperiment bi prošao, možda dva, ali kako nam se ovdje servira proza interrupta (valjda se tako kaže) za isto takvom nesvršenom prozom, čitatelj ozbiljno posumnja na intelektualnu lijenost autora koji piše samo ono što mu je lako pa počinje vrištati za barem jednom pričom koja bi imala klimaks umjesto izvrdavanja, poantu umjesto samodopadnosti.
Da li je od Belaka mogao postati pisac? Mogao je. Dečko je stvarno imao ideja i znao s riječima. No, je li postao? Ne znam; kratka internetska potraga pokazala je kako je po svršetku (ili prekidu?) studija neko vrijeme radio kao "tekster" (e, ta mi je riječ nakaradna kao i "seksati") u reklamnoj agenciji, a najsvježiji mrežni trag njegov je oglas od prije koju godinu u kojemu traži posao ...
Sic transit (da probam još jednom s tim jezikom kojeg baš i ne znam) gloria iuventatis.
(mcn)
PS NOVOKAIN je knjiga, ako bih je kritizirao blagonaklono, za srednjoškolce koji bi iz nje možda i mogli nešto naučiti (ta, sve je unutra što se nadaju da će postati) - zato je poklanjam prvome tko se javi na mail i izjavi da je srednjosskolac/ka.
PPS KIRKIN SINDROM se ne poklanja, ali "Nischt" je voljan prodati par primjeraka, ako ima zainteresiranih. Ne znam još cijenu, ali interesenti mogu poslati preliminarni te neobvezujući upit na moj mail.
Post je objavljen 19.02.2006. u 13:22 sati.