Blogov kolac
ponedjeljak, 03.04.2006.
Ja Tarzan, Macan čita (5): Jebeš književnost!
I dalje reprize, te jedna full disclosure opaska: ovdje recenzirani Zoran Janjanin nastavio je pisati i nakon ove kritike, činio je to sve bolje te objavio nekoliko priča i u knjigama kojima sam bio urednik. Što li se iz toga dade zaključiti? (Zoran Janjanin: Varijacija na tim; Anubis, 2001.) U trenutku kad prestižniji hrvatski izdavači ne pokazuju odveć interesa za objavljivanje domaćeg SF-a, tog se nezahvalnog zadatka sve češće primaju izdavački poletarci, tvrtke kojima knjiga nije primarna djelatnost. Što bi bilo za svaku pohvalu, samo kad oni sa sobom ne bi donosili posve osobne i ne uvijek dobrodošle poglede na nakladništvo. U Vladarici, knjizi koju smo predstavili prošlog mjeseca, nakladnik se Strijelac nije udostojio potpisati niti jednu odgovornu osobu, ali se potrudio istaknuti da copyright pripada njemu (a ne autorici). Izdavač Varijacije na tim, Anubis, manifestno pak profilira svoju biblioteku "Screenwriter" otvorenošću svakom žanru i formi, dok god su tekstovi "ujedno i predlošci za film ili kazalište". Jebeš književnost kao takvu, drugim rječima. Kakva je, onda, knjiga kojom Anubis izlazi u javnost? Vrlo filmična, naravno. Bogata je dijalogom i akcijom, napučena ameboidno plitkim likovima te prikladno smještena u Ameriku koju autor, osim na filmu, nikad nije vidio. Knjiga nije dobra, ali zašto bi bila kad to izdavač od rukopisa koje kani objavljivati niti ne traži? Autora, Zorana Janjanina, nemam ovdje namjeru naročito napadati. Varijaciju na tim napisao je kad mu je bilo sedamnaest godina i to se - jednostavno - vidi. Glavni junak je mrzovoljni i antipatični mladi nadrkanko koji ne voli sebe pa shodno tome ni cijeli svijet. Pati za nekim komadom, ali ne voli zapravo ni nju. Spava s drugim komadom, ali samo da bi prigovarao. Vodi eskpediciju tko zna zbog čega, svađa se sa svima i pred kraj romana glupo zagine. Potom i cijeli planet ode u krasni jer samo totalna kataklizma može na trenutak zadovoljiti svakog pravog sedamnaestogodišnjaka koji zna da svijet postoji zbog njega i prestaje s njim. Zoran Janjanin napisao je, dakle, knjigu da zabavi sebe i sebi slične, generaciju odraslu u ratu, koja u svijetu što je okružuje nije našla ništa vrijedno uzbuđenja ni borbe pa je utjehu, pa je rajc potražila u nabrijanom kolažu holivudskih specijalnih efekata i kompjutorskih first person shootera. Generacija je to - možda opasno generaliziram, ali sklon sam podleći dramatičnoj frazi - kojoj je virtualno stvarnije od stvarnog, kojoj je život, naspram šarenila adrenaliziranih epizoda pikseliziranih snova, osuđen da uvijek bude sivo razočaranje, buđenje iz uzbuđenja. Za takvu je generaciju - bez literarnih, psiholoških ili sadržajnih prohtjeva - Zoran, štoviše, napisao savršenu knjigu jer se Varijacija čita s isključenim mozgom. Čak je ni ne čitamo, mi puštamo da nam Zoranove nelijepe, ali funkcionalne riječi dozivaju jednu po jednu viđenu sliku iz arhive odgledanog. Varijacija nije roman, ona je videokazeta za trenutak kad nestane struje, potpuno bezopasna i gotovo bezvrijedna književna tvorevina. Gotovo bezvrijedna, kažem, jer Zoran ima talenta. Zanemarimo li klišeizirane dijaloge koji, uz to, isto zvuče tko god da ih izgovara, zanemarimo li fonetski napisana imena (Fransoa, Netli) i opći nedostatak istraživanja (u Americi se vozi Opel karavan i, općenito, ponaša kao u Hrvatskoj? na Sorbonni se studira fotografija?), prekočimo li siromaštvo jezika i činjenicu da su jedine motivacije koje Janjanin poznaje (ili priznaje) bazične - seks, novac, osveta - a jedini način komunikacije režanje, ako već ne nervozno vikanje ... Zanemarimo li sve to, naći ćemo mladog autora koji još ne zna, ali želi pričati priču. U srži Varijacije, srećom, postoji priča i ta je priča možda najklasičniji SF od svega što sam do danas prikazao za Futuru: promišljanje (ne preduboko, ali promišljanje) svrhe postojanja čovječanstva i kletve njegove nasilnosti. Ta se tema može, kroz veo akcije, nazrijeti na oba nivoa priče: i onom o globalnom sukobu i onom o ekspediciji u Kostariku u potrazi za izgubljenom karikom u evoluciji čovječanstva, te ona, spojena s prilično vještim prikazivanjem akcije, spašava Janjanina od optužbe za samodopadnu i derivativnu skribomaniju faustijanskog tipa. Negdje u Janjaninu je zrno duha, klica pisca koji bi mogao pisati zanimljive stvari. Da bi to uspio, pak, treba još dobrano izbrusiti osnove, naučiti zanat. Ovako nas dozlaboga dosadna i nepotrebna uvodna scena upoznaje s gomilom likova koje niti uspijevamo razlikovati (svi govore isto, svi se ponašaju isto, tek tu i tamo nekome su pripisani dobri zubi) niti se u kasnijoj priči pokazuju kao bitni. Scena sprovoda također ne služi mnogo čemu, a prizor seksa se čita kao maštarija sagrađena od slika iz televizijskih filmova u kojima se najzanimljivije stvari dešavaju između kadrova. Knjiga zapravo počinje dolaskom u Kostariku, a akciju koja tada krene Zoran piše dobro, ali mu ne uspijeva zaista nas uvući. Likovi ginu, no kako većini nismo upoznali snove ni strahove i želje, nije nam ni stalo. Dijalozi (očajno prelomljeni, krivica izdavača koliko i autora) prašte, ali uglavnom da bi nam priopćili podatke. Likovi govore u frazama, počesto direktno prevedenim s engleskog ("To je bilo glupo od tebe" str. 12; "Ovo mi ne izgleda dobro" str 65; "Ne mogu vjerovati da ovo radim", str. 83; "I još jedna stvar" te "trebam svu pomoć koju mogu dobiti" str 92; itd.), a opisa nema, ako se ne opisuje akcija. Rječju: da, Anubis je dobio što je i tražio - filmski scenarij. Ali filmski je to scenarij kojemu treba dramaturška dorada, glumci koji će oživjeti likove do makar kakve prepoznatljivosti i režiser koji će slikom možda svemu uspjeti dati notu više originalnosti. Postoji, naime, razlog zašto se filmski scenariji rijetko objavljuju: većina njih je površno, bezvezno, loše štivo. Janjanin može bolje, bude li htio. Činjenica da piše, daje mi nadu da mu knjige nisu a priori mrske, a svi ostali nedostatci mogu se ispraviti vježbom i življenjem. Zavoli li Zoran sebe, ljude oko sebe i jezik kojim piše, njegove buduće priče ne mogu biti nego ljudskije, životnije i bolje. A tada će mu preostati samo još jedno ... ... da nađe izdavača koji će se prema knjizi i književnosti odnositi s poštovanjem. (mcn) |
- 21:00 - Komentari (7) - Isprintaj - #
subota, 01.04.2006.
Čita li Macan? Čita! (4): Atlantska sapunica
Nastavak serije repriza recenzija objavljenih u ponajboljem nam SF časopisu, Futuri. (Danijela Blažeka: Vladarica; Strijelac, 2001.) Jedna od standardnih vježbi pisanja preporučuje mladim piscima da uzmu kakav postojeći, ili čak poznat, siže te da glavnom junaku (a po potrebi i ostalima) promijene spol. Svrha vježbe nije, kako se na prvi pogled može učiniti, u jeftinom oneobičavanju i prividu originalnosti već u otvaranju očiju kako pisca tako i publike. Psihološke razlike među spolovima su, naime, suštinske. U istim situacijama muškarci i žene ne razmišljaju na isti način, niti se na isti način ponašaju. A kako svaka priča počiva na ljudima, promjenom jedne temeljne opeke mijenja se ustroj i izgled čitave zgrade. Postane li Hamlet, recimo, svoja suprotnost - Telma H. - zar se sve ne mijenja? Bi li se danska kraljevna, jednako privržena uspomeni svoga oca, predala autodestruktivnom ludilu na jednak način kao poznati nam kraljević? Bi li njezina osveta bila u otvorenom izazivanju, bi li vitlala mačem tako željna ubosti, nabosti i probosti ili bi njezino ponašanje, uvjetovano prirodom koliko i povijesnim okolnostima, bilo manje faličko, a puno suptilnije? Ne bi li prije pokušala preljubnicu majku učiniti ljubomornom, ne bi li pridobila Laerta, ne bi li se obećala Fortinbrasu (na muku vjernog Horacija), ne bi li pametnije provodila dane nego da razgovara s Yorickovom lubanjom? Razumijete li što hoću reći? Jedna mala promjena i tanathos ustupa mjesto erosu, znana nam drama postaje neka sasvim druga, čak se približava komediji. Bi li se Telmin zaručnik Ofelije očajan bacio u rijeku kao što je to učinila Hamletova Ofelija? Bi, brus! Puno je vjerojatnije da bi se otišao tješiti u naručju Telminih školskih drugarica Rosenkrantze i Guildensterne. Jedna mala promjena i sve je odjednom drukčije. Ili bi barem trebalo biti. U romanu "Vladarica", Danijela Blažeka uzima poznati žanr pustolovnog romana smještenog u antiku (poznatog pod nazivima "swords and sandals" ili "peplum"), te ga smješta na Atlantidu i oneobičava upravo receptom navedenim na početku ovog teksta. Na Atlantidi su tako vladarice, svećenice, ratnice i radnice žene, dok su muškarci kućanice i, eventualno, kurve. Na žalost, Blažeka tu i staje pa promjena ostaje tek kozmetička. Umjesto suštinski drukčije ustrojenog društva mi dobijamo klasičnu antiku (holivudsku antiku, ako ćemo pravo, s anakronim prokišnjavanjem modernih ideja) s jednostavnom zamjenom uloga: umjesto muškaraca i žena čitamo o muškaračama i feminiziranima. Sve drugo je isto, do te mjere da se građanski rat između zaraćenih ratnica i dalje zove "bratoubilačkim", a zarobljeni muškarac-kućanica savršeno igra svoju žensku ulogu bespomoćno se batrgajući u rukama otmičarke-ratnice, nenamjerno čineći komičnom scenu koja bi trebala biti vrhunac drame. Prije nego me netko optuži za povrijeđeni muški ponos, moram reći da sam znao uživati u drugim SF djelima zasnovanim na zamjeni spolnih uloga, kao na primjer u ciklusu priča o Uni Razum Tatjane Jambrišak. Razlika, međutim, Blažekina i Jambrišakičina svijeta jest u tome što Jambrišakova svoju vladavinu žena gradi na uvjerljivoj nuždi te ne ignorira biološke datosti spolova dok se čitav Blažekin društveni ustroj čita kao wish-fullfiling fantasy, krhak konstrukt izmaštan kao nadomjestak manjku jakih žena i osjećajnih muškaraca u stvarnosti. Iz istog razloga su u Japanu, muškaračkoj kulturi, među ženama vrlo popularne tužne ljubavne mange o homoseksualcima, ali kad se u "Vladarici" nevin mladić (cijenjena roba, kao u našem društvu djevojačka nevinost - ali kako mladićevu provjeriti?) poput curice skanjuje pred seksom, Blažeka je ponovo nenamjerno urnebesna. No, pretpostavimo da je većini čitatelja zanimljivost fabule preča od uvjerljivosti okruženja. Kako se Danijela snašla na tom polju? Sasvim, moram priznati, podnošljivo. Nekoliko usporednih niti lako se prati kroz četiri stotine stranica knjige: malo dvorskih spletki, malo ratovanja, malo mučkih atentata … Svega što jedna kvazipovijesno-romantična pustolovina treba imati. U romanu se doduše češće (i opširno) razgovara nego što se radi, a i stvari se počninju doista razvijati tek negdje nakon polovice knjige, ali na kraju dobijemo i finu moralnu dvojbu vladarice, malo simpatije za antagonisticu te dobrodošao gorkosladak svršetak. Kao i fabuliranje, Blažekino pisanje je jasno, ali predvidljivo i, na kraju krajeva, derivativno. Gotovo da nema scene koja nam ne bi bila odnekud poznata, gotovo da nema rečenice koju negdje nismo pročitali. Streotipovi su likovi (kojih ima, iskreno, previše; od malog milijuna ratnica rijetko se koja rječju ili djelom izdvaja od sebi sličnih, a pola ih i tako nije bitno za roman), većina imena je slične melodije (što doprinosi stapanju likova), a dijalozi su opširni, naporni i klišeizirani (kad idući put pročitam repliku koji počinje s "Kao što dobro znate …", ustrijelit ću autora). Što sam dalje odmicao kroz stranice, to sam više imao dojam da mi je netko podvalio jednu od onih podnevnih meksičkih serija s beskrajnim prepričavanjem, lažno stvorenim napetostima i očekivanim rješenjima - rječju, "Vladarice" su se ispod tanke pokosti SF premise pokazale kao ništa više od sapunice. Možda atlantske, ali ipak samo sapunice. Dojam sapunice potvrdilo je i često ponavljanje na televiziji naučenih prečica za emocije: iznenađenim se likovima oči šire; bijesni stišću zube, poraženi obaraju pogled - i tako svaki put. Uz to se i glave odsijecaju jednim zamahom, jer kakvog bi smisla imalo realistično nasilje u inače visoko stiliziranom okružju, poteklom potpuno iz literature i tek vrlo malo iz života? Mogao bih sad nabrajati i preostale nelogičnosti - poput glavnog grada smještenog na pet minuta od neprijatelja, a tri tjedna daleko od luke - ali ne vidim razloga za to. "Vladarica" nije pisana da bi bila uvjerljiv SF, već da bi svojoj autorici (a, pretpostavimo, i nezahtjevnim čitateljicama) bila odušak, literarno neambiciozan bijeg u svijet gdje se s neprijateljem dade pregovarati (ako ti nije sestra), i u kojem voljeni muškarac prikladno umire prije nego li ženina ljubav za njega. Kao takvo štivo, ali samo kao takvo, "Vladarica" zaslužuje oklijevajuću preporuku. (mcn) |