Nastavak serije repriza recenzija objavljenih u ponajboljem nam SF časopisu, Futuri.
(Danijela Blažeka: Vladarica; Strijelac, 2001.)
Jedna od standardnih vježbi pisanja preporučuje mladim piscima da uzmu kakav postojeći, ili čak poznat, siže te da glavnom junaku (a po potrebi i ostalima) promijene spol. Svrha vježbe nije, kako se na prvi pogled može učiniti, u jeftinom oneobičavanju i prividu originalnosti već u otvaranju očiju kako pisca tako i publike. Psihološke razlike među spolovima su, naime, suštinske. U istim situacijama muškarci i žene ne razmišljaju na isti način, niti se na isti način ponašaju. A kako svaka priča počiva na ljudima, promjenom jedne temeljne opeke mijenja se ustroj i izgled čitave zgrade. Postane li Hamlet, recimo, svoja suprotnost - Telma H. - zar se sve ne mijenja? Bi li se danska kraljevna, jednako privržena uspomeni svoga oca, predala autodestruktivnom ludilu na jednak način kao poznati nam kraljević? Bi li njezina osveta bila u otvorenom izazivanju, bi li vitlala mačem tako željna ubosti, nabosti i probosti ili bi njezino ponašanje, uvjetovano prirodom koliko i povijesnim okolnostima, bilo manje faličko, a puno suptilnije? Ne bi li prije pokušala preljubnicu majku učiniti ljubomornom, ne bi li pridobila Laerta, ne bi li se obećala Fortinbrasu (na muku vjernog Horacija), ne bi li pametnije provodila dane nego da razgovara s Yorickovom lubanjom?
Razumijete li što hoću reći? Jedna mala promjena i tanathos ustupa mjesto erosu, znana nam drama postaje neka sasvim druga, čak se približava komediji. Bi li se Telmin zaručnik Ofelije očajan bacio u rijeku kao što je to učinila Hamletova Ofelija? Bi, brus! Puno je vjerojatnije da bi se otišao tješiti u naručju Telminih školskih drugarica Rosenkrantze i Guildensterne. Jedna mala promjena i sve je odjednom drukčije.
Ili bi barem trebalo biti.
U romanu "Vladarica", Danijela Blažeka uzima poznati žanr pustolovnog romana smještenog u antiku (poznatog pod nazivima "swords and sandals" ili "peplum"), te ga smješta na Atlantidu i oneobičava upravo receptom navedenim na početku ovog teksta. Na Atlantidi su tako vladarice, svećenice, ratnice i radnice žene, dok su muškarci kućanice i, eventualno, kurve. Na žalost, Blažeka tu i staje pa promjena ostaje tek kozmetička. Umjesto suštinski drukčije ustrojenog društva mi dobijamo klasičnu antiku (holivudsku antiku, ako ćemo pravo, s anakronim prokišnjavanjem modernih ideja) s jednostavnom zamjenom uloga: umjesto muškaraca i žena čitamo o muškaračama i feminiziranima. Sve drugo je isto, do te mjere da se građanski rat između zaraćenih ratnica i dalje zove "bratoubilačkim", a zarobljeni muškarac-kućanica savršeno igra svoju žensku ulogu bespomoćno se batrgajući u rukama otmičarke-ratnice, nenamjerno čineći komičnom scenu koja bi trebala biti vrhunac drame.
Prije nego me netko optuži za povrijeđeni muški ponos, moram reći da sam znao uživati u drugim SF djelima zasnovanim na zamjeni spolnih uloga, kao na primjer u ciklusu priča o Uni Razum Tatjane Jambrišak. Razlika, međutim, Blažekina i Jambrišakičina svijeta jest u tome što Jambrišakova svoju vladavinu žena gradi na uvjerljivoj nuždi te ne ignorira biološke datosti spolova dok se čitav Blažekin društveni ustroj čita kao wish-fullfiling fantasy, krhak konstrukt izmaštan kao nadomjestak manjku jakih žena i osjećajnih muškaraca u stvarnosti. Iz istog razloga su u Japanu, muškaračkoj kulturi, među ženama vrlo popularne tužne ljubavne mange o homoseksualcima, ali kad se u "Vladarici" nevin mladić (cijenjena roba, kao u našem društvu djevojačka nevinost - ali kako mladićevu provjeriti?) poput curice skanjuje pred seksom, Blažeka je ponovo nenamjerno urnebesna.
No, pretpostavimo da je većini čitatelja zanimljivost fabule preča od uvjerljivosti okruženja. Kako se Danijela snašla na tom polju?
Sasvim, moram priznati, podnošljivo. Nekoliko usporednih niti lako se prati kroz četiri stotine stranica knjige: malo dvorskih spletki, malo ratovanja, malo mučkih atentata … Svega što jedna kvazipovijesno-romantična pustolovina treba imati. U romanu se doduše češće (i opširno) razgovara nego što se radi, a i stvari se počninju doista razvijati tek negdje nakon polovice knjige, ali na kraju dobijemo i finu moralnu dvojbu vladarice, malo simpatije za antagonisticu te dobrodošao gorkosladak svršetak.
Kao i fabuliranje, Blažekino pisanje je jasno, ali predvidljivo i, na kraju krajeva, derivativno. Gotovo da nema scene koja nam ne bi bila odnekud poznata, gotovo da nema rečenice koju negdje nismo pročitali. Streotipovi su likovi (kojih ima, iskreno, previše; od malog milijuna ratnica rijetko se koja rječju ili djelom izdvaja od sebi sličnih, a pola ih i tako nije bitno za roman), većina imena je slične melodije (što doprinosi stapanju likova), a dijalozi su opširni, naporni i klišeizirani (kad idući put pročitam repliku koji počinje s "Kao što dobro znate …", ustrijelit ću autora). Što sam dalje odmicao kroz stranice, to sam više imao dojam da mi je netko podvalio jednu od onih podnevnih meksičkih serija s beskrajnim prepričavanjem, lažno stvorenim napetostima i očekivanim rješenjima - rječju, "Vladarice" su se ispod tanke pokosti SF premise pokazale kao ništa više od sapunice. Možda atlantske, ali ipak samo sapunice.
Dojam sapunice potvrdilo je i često ponavljanje na televiziji naučenih prečica za emocije: iznenađenim se likovima oči šire; bijesni stišću zube, poraženi obaraju pogled - i tako svaki put. Uz to se i glave odsijecaju jednim zamahom, jer kakvog bi smisla imalo realistično nasilje u inače visoko stiliziranom okružju, poteklom potpuno iz literature i tek vrlo malo iz života?
Mogao bih sad nabrajati i preostale nelogičnosti - poput glavnog grada smještenog na pet minuta od neprijatelja, a tri tjedna daleko od luke - ali ne vidim razloga za to. "Vladarica" nije pisana da bi bila uvjerljiv SF, već da bi svojoj autorici (a, pretpostavimo, i nezahtjevnim čitateljicama) bila odušak, literarno neambiciozan bijeg u svijet gdje se s neprijateljem dade pregovarati (ako ti nije sestra), i u kojem voljeni muškarac prikladno umire prije nego li ženina ljubav za njega. Kao takvo štivo, ali samo kao takvo, "Vladarica" zaslužuje oklijevajuću preporuku.