Macan čita što nitko neće! (3): Dnevnik propuštenih prilika
I dalje, ako ste na čas posumnjali, repriziram kolumne iz Future u očekivanju slobodnog vremena za čitanje nečega novoga.
(Žarko Milenić: Sve moje udovice; Zagrebačka naklada i DHK Rijeka, 2001.)
Svaki put kada mu trenutačna žena dojadi, jedan čovjek - umire. Čovjek, jedan drugi, uzalud traži ženu - sve su ih prisvojili izvanzemaljci. U bliskoj budućnosti, tehnologija izrade filmova postala je pristupačna svakome te ih svatko i snima, baš kao što danas svatko piše knjige. Na religijom podijeljenoj zemaljskoj koloniji, liječnik udovac s natprirodnim darom balansira između prisile politike, uspomena i ljubavi, te svoje dužnosti kao iscjelitelja ... To nisu loše ideje, je li tako? Štoviše, to su prilično dobre premise za znanstveno-fantastične priče.
Nešto im se, međutim, svaki put dogodi u rukama Žarka Milenića.
Žarko Milenić četrdesetjednogodišnjak je s promjenjivim mjestom boravka i uporan pisac. Kako se gdje selio, njegova je upornost ostavljala trag slova: do sada desetak knjiga, nekoliko drama i radio-drama, prijevode na strane jezike. Pitanje je, međutim, ostaje li za Milenićem i trag čitatelja?
Milenića, na žalost, nije lijepo čitati. On piše nesmiljeno šturo, bez ukrasa i veselja, on ne vjeruje u nagradu ni katarzu već samo u beskrajno sirotinjsko sivilo. Njegove priče su opresivne, one tlače čitaoca, ovjese mu se o rukav kao siroto dijete, kao kakav izgladnjeli logoraš koji ne pita ništa već samo zuri velikim, praznim očima. Završiti čitanje neke od Milenićevih priča je olakšanje. To je kao pobjeći iz provincije gdje se sva svjetla gase u devet, to je kao izaći iz autobusa natopljenog zadahom jutarnjeg konjaka i razgovorima radnika iz tvornice patentnih zatvarača. Čak su i Milenićeve humoreske beskrajno tužne.
Milenićeva je vrlina, s druge strane, to što je nedvojbeno iskren. Njegove priče sjetna su istina balkanske bijede. Njegovi junaci - uglavnom bezimeni, uglavnom u prvom licu - nisu komplicirani. Oni traže žene, oni trpe žene, oni ostavljaju žene; oni se zadovoljavaju s malim, oni s visoka gledaju na sve druge koji se zadovoljavaju malim; oni imaju ambicije, oni pate jer znaju da im se ambicije neće ispuniti, oni nesvjesno uživaju u tome što pate jer im je patnja jedini užitak što im je preostao, jedini užitak koji je samo njihov. Milenićeva proza je autoportret načitanog samouka izgubljenog u svijetu koji za knjigu ne haje, kronika slomljenog istočnoevropskog duha, dnevnik propuštenih prilika.
Budućnost koju Milenić slika - jer većina priča skupljenih u zbirci "Sve moje udovice" nedvojbeno su žanrovske - podjednako je svakodnevna, i tako obična. Nikad se ništa neće promijeniti, poručuje nam Milenić. Tehnika može napredovati, možemo naseliti svemir ili gasiti svjetlo mislima, ali ostat ćemo uvijek sirotinja, svadljivi jadnici i sitne duše. Napravimo li strojeve što misle, neće biti bolji od nas, a izvanzemaljci koji budu kopali po našim kosturnicama bit će neobrazovana raja nalik nama, laki na psovci i uvredi, jednako nevrijedni dara života i razuma.
Poznati SF motivi - postapokalipsa, susret s primitivnijom civilizacijom, roboti, dolazak tuđinske civilizacije - postaju tako, u Milenićevim rukama, samo novi argumenti za otprije prisutno razočaranje. Neka se svijet i stubokom okrene, uvijek će se naći netko da maloga čovjeka tuca u zdrav mozak, da ga jaše dok ne poklekne ili dok si ne da oduška kratkom, uzaludnom provalom nataloženog gnjeva. Kod Milenića se ne trebamo plašiti Star Trekovih Borgova - dovoljan je užas to što smo asimilirani u ljudsku rasu, što u krvi znamo da je otpor uzaludan.
Jedna ili dvije od priča u knjizi - "Pismo inkviziciji" u kojem muž osuđene vještice moli sud da mu dozvoli da još jednom spava sa svojom ženom prije nego što je spale, jer dugo je bio na moru i dugo će proći prije nego što novu ženu nađe, ili "Teško žabu iz vode istjerat" u kojoj pokoravatelji zemlje bivaju pokoreni svojom prirodom - vedrije su točke, ali se svaki put brzo vraćamo apatiji. Milenićevski sveprisutni pesimizam nije samo tematski, on sipi do stila, slijeva se do rečenica koje zato zvuče umorno i leže na papiru kao da im se ne da živjeti.
Pogledajmo, kao primjer, ovaj odlomak s prve stranice prve priče, protagonistovo razmišljanje dok promatra jednu od svojih udovica: "Sad je ona druga u redu ispred Crvenog križa. Nije čudo. Teška su vremena. Plaća mi je bila mala. Mogu misliti kolika mi je mirovina. U stvari, kolika je njezina mirovina koju prima kao moja udovica." Između svake Milenićeve rečenica leži praznina koja bi mogla trajati vječito da je ne prekida iduća rečenica koja se, kao ni prva, ne nada odgovoru. Milenićevi junaci misle zato što moraju, a ne zato što žele; iz navike s vremena na vrijeme bace koju riječ o beskrajan zid nezainteresiranog postojanja. Ako i progovore jedni s drugima, čine to s mukom, kao u ovom ulomku: "Nije više s tobom?" "Nije." "Ostavio te?" "Da ..." "Zašto je nazvao?" "Ne znam." "Vratio se svojima?" "Pa ... da ..." "Hoće li se vratiti?" "Neće." "Je li to rekao?" (str. 35).
Misliti i govoriti, pisati i živjeti, sve je po Mileniću mučenje. Zato ga je muka i čitati, pa ga se počesto zaobilazi, kao prosjaka kojeg se ne želi vidjeti, u širokom luku. Što je šteta, jer Milenićeva istina je proživljena i doživljena, duboka i iskrena. Njegove tišine vrište, ali koliko nas ima voljnih čuti tišinu, hodati rubom ništavila grubo ocrtanog Milenićevim perom?
U stogodišnjem razgovoru kojeg zovemo znanstvenom fantastikom bitne od nebitnih govornika razlikujemo po svježini pristupa vječno istim mislima i motivima. I, premda je teško ocijeniti kako će povijest žanra vrednovati doprinos Žarka Milenića hrvatskom SF-u, neupitnom mi se čini jedinstvenost njegovog odbojno tugaljivog glasa, glasa koji poznate nam motive predaje papiru, ne osvježene, već iskreno natopljene vrlo osobnom vrstom ustajalosti.