Nije dobro. Gužva mi je zadnjih mjeseci tolika da sam započeo čitati sedam knjiga, a ni jednu nisam dovršio. Ne da sam konzumirao išta drugo: od stripova van posla možda jednog Cavazzana, od filmova izvrsni "Lost in La Mancha", dvije epizode Doktora Whoa ... Tako da nema bogznašto za recenzirati, pa kako se na blogu ne bi nahvatala paučina, moram posegnuti u staru slavu: reprize kritika objavljenih proteklih godina u Futuri, u rubrici "Macan čita". Ako ih budem postavljao svaka dva dana, trebale bi potrajati do očekivanog slobodnog vremena, a blog će makar fingirati kako živi. Daklem:
(Ivo Brešan: Astaroth; Matica hrvatska, 2001.)
Izlet kakvog afirmiranog književnika u fantastiku uvijek dočekujem jednako: sa zebnjom. I nije to strah geta da će morati odrasti već iskustvom stečena nelagoda: prosječni "književnik" na fantastiku gleda s visoka te misli da se, pišući je, ne treba truditi jer "tu je i tako sve moguće, tu sve prolazi". Rezultat je, stoga, govno od literature i dodatna uvreda svakom predanom čitaocu SF-a.
Ivo Brešan, srećom, nije prosječan književnik. Ivo Brešan je rijetkost u hrvatskoj književnosti - kao stijena solidan pripovjedač.
"Astaroth", njegov treći roman, kao polazište uzima stari motiv ugovora s Đavolom (Astaroth se, doduše, tijekom romana, neprekidno buni protiv takve apelacije, ali po svim karakteristikama, uključujući tri šestice kojima obilježava kupljene duše, igra tradicionalnu Đavolovu igru pa ga nije grijeh Đavolom zvati) te razvija odgovor na nepostavljeno pitanje što Đavao zapravo s dušama radi. Po Brešanu - a kako to Martin Boras, protagonist romana, otkriva neposredno pred svoju prvu smrt - Astaroth duše u svojoj "posthumnoj službi" koristi za stvaranje zbrke svuda po svijetu i duž čitave povijesne osi. Martin Boras tako se, odmah po smrti, budi u tijelu čovjeka koji će postati važan kotač novouspostavljene Pavelićeve vlasti. Kada tu odigra svoju ulogu i kada ga, na bijegu 1945., strijeljaju partizani, Boras se ponovo premješta, ovoga puta u tijelo partijskog komesara. I tako dalje, od franjevačkog svećenika, do kipa u uredu neke od uzdanica HDZ-ovske vlasti, preko srpskog oficira za napada na Vukovar i hrvatskog časnika u pokolju kod Ahmića, Boras prolazi sva opća mjesta suvremene hrvatske povijesti.
I da, "Astaroth" je u velikoj mjeri politička alegorija u kojoj se Brešan, s pozicije iskustva, malo podsmjehuje, a malo vrti glavom nad svime što su Hrvati bili u stanju napraviti prije svega sami sebi. Brešanova je pozicija ona maloga čovjeka i u politici on ne nalazi ništa dobroga, što je najočitije kada je na jednom mjestu poistovjeti s Astarothom: "Astaroth je zapravo demon politike. Zato svatko tko se nje laća, bez obzira iz koje pozicije, njega zaziva i njemu utire put. I svaka je politika, ma kakvim se plemenitim ciljevima zaodijevala, uključujući tu i vjeru u Boga, nešto sotonsko." (str. 240). Ali, dok promatra i crne i crvene kao Astarothove pijune u igri "koja nema nikakvu drugu svrhu nego da se pakao njome zabavi" (str. 198), Brešan je premudar da u ime krivice vođa oslobodi narod svake odgovornosti. Kod njega svatko dobije što ga ide, kao što se vidi iz opisa uzroka pada komunizma: "Ideali jednakosti i pravde su se potrošili. Varka je postala providna i nikoga više nije u stanju privući. Zato komunizam mora nestati i ustupiti mjesto novom stanju koje će ponuditi jače mamce: nacionalne ideje, bogatstvo, proizvode visoke tehnologije. Svjetina se uvijek raduje takvim promjenama, misleći da joj s njima dolaze bolji dani. Neka samo u to vjeruje!" (str. 318).
Količini politike uprkos, "Astaroth" ipak pripada i našem dragom žanru. Brešan se, naime, nije zaustavio tek postavivši Đavla iza kulisa, već se pozanimao i mehanikom njegovog djelovanja - a znatiželja o funkcioniranju fantastičnog jedna je, zar ne, od odlika SF-a? Tako Astarothovu vojsku ne čine samo "nomadi" poput Borasa, već i "multiplikanti" (istovremeno nazočni u raznim epohama), "replikanti" (napredniji stupanj), pa i "krtice" (duše kažnjene da špijuniraju iz neživih predmeta). Svima njima Astaroth upravlja da bi gomilao mržnju koja mu "služi kao pogonska energija za pokretanje sveopćeg ludila", da bi "gradio svoje carstvo (...) na stalnom i ritmičkom smjenjivanju stege i rasula." Uz to, Brešan nam je dopustio i da privirimo u predvorje pakla odakle, kao u nekim starim SF-ovima, brojna vrata vode u razne epohe, a spomenuo se i klasičnog motiva miješanja u prošlost da bi se promijenila sadašnjost. Tako, na primjer, u multiplikanta unaprijeđeni Boras rovari u srednjovjekovnoj Bosni da bi zapalio plamen kojeg će njegov multiplikat (istovremeno, a stoljećima kasnije) raspiriti u najsvježijem od bosanskih ratova. Brešan je, naravno, daleko od hard SF-a, ali piše inteligentno i - iako mu se pred kraj omaklo nezgrapno (i nepotrebno) objašnjenje kako je eksplozijom odbačeni Boras probio vremensku barijeru jer se "kod velikih brzina vrijeme steže" (str. 399) - nikad ne vrijeđa čitaoca potcjenjujući ga.
I za kraj, da ne bude sve savršeno, dvije primjedbe. Brešanova pripovjest me, kao što sam rekao na početku, držala zanatom i zanimljivošću, jakom pričom dobro ispripovjedanom. Međutim, poželio sam ponekad da Brešanov stil nije tako scenaristički štur, da ne opiše krvavu scenu tako neutralno, da upotrijebi koji literarni trik da bi nas namamio da su u dramu još bolje uživimo. Činilo mi se, često, da Brešanovi životni dijalozi čekaju glumce koji bi im dodali još jednu dimenziju, zaista ih oživjeli. To kao prvo.
A drugo ... Kad je Astaroth u jednom trenutku rekao "U vama je sve što nazivate dobrim i zlim i ne tražite ga izvan sebe." (str. 137), kimnuo sam jer mi se misao učinila dobrom i niti vodiljom Brešanova romana. Brešan ju je, međutim, na koncu porekao kad je uveo Krista kao nadu. S Astarothom i Kristom kao polovima i katalizatorima, čini mi se, dobro i zlo izmješteni su u jasne simbole izvan nas samih, a čovječanstvu je dana isprika za slabost, s pleća mu je skinuta odgovornost za vlastita djela. Pa se pitam, kad nam je tako lijepo tijekom cijelog romana rušio iluzije, zašto nam se Brešan na kraju smilovao?