Ponekad me zovu na sudjelovanje u anketama o najutjecajnijim knjigama u Hrvata ili općenito, na što ja odgovorim ili popisom stripova ili polemikom o tome kako knjige danas više ne utječu ni na koga, pa čak ni na druge knjige. Sve više objavljenih ili neobjavljenih rukopisa koje vidim oblikovao je, naime, film.
"Čarobnjaci" Krešimira Pološkog jedna je takva knjiga koja bi htjela biti film. Čak, pritom, ne bi htjela biti ni naročito dobar film, tek akcioni bekač, plošne karakterizacije, napabirčene erudicije, predvidljivih obrta i s komercijalno doziranim sekvencama nasilja i seksa. I loše je, uz to, napisana.
Pološki je, to odmah upada u oči, nevješt pisac. Dok mu akcija još nekako i klizi, svaki put kad su upusti u kakvo opisivanje ili tumačenje, zaplete se u kaljužu bespotrebnih ponavljanja. Sedamdeseta stranica, recimo, mučan je primjer gomile teksta koji se mogao svesti na dva retka o snazi molitve na Mirogoju; 34. stranica preživa li preživa junakovu trenutačnu, svima jasnu situaciju; a evo i jednog, za Pološkog po svemu tipičnog, kružnog ulomka: "Ljutilo me spominjanje tog davnog incidenta. Tada sam pogriješio i toga sam bio svjestan, zbog te sam pogreške bio i kažnjen pa sam smatrao slučaj završenim. Nije mi to trebao predbacivati nakon toliko godina, a posebno ne u ovom trenutku. Incident koji je spomenuo, dogodio se prije dvadesetak godina i smatrao sam ga gotovo zaboravljenim." (str. 9/10).
Kako šepa stil, tako kod Pološkog šepa i ostalo. Likovi rijetko imaju više od jedne dimenzije ili osobine, a i te nam nisu pokazane nego prepričane, najčešće floskulama. Nikola je, tako, "brižan suprug" i "nježan otac" (str. 56), što je autorova prečica da nam ga opiše kao pozitivca, i mi mu, je li, moramo vjerovati jer Nikolu i tako nikada nećemo vidjeti niti u jednoj situaciji koja bi autorove tvrdnje opravdala ili osporila. Često nalazimo i klišeizirano pisanje, jeftinu napetost dostojnu roto-romana: prvo poglavlje tako završava frazom "Nisam ni slutio da je to posljednji put što ga vidim živoga", a već se drugo zaključuje još jednim općim mjestom - "Napokon sam zapao u tvrd san bez snova." Nakon stranica i stranica probijanja kroz gomile prežvakanih riječi, morao sam se nasmijati kada je na jednom mjestu glavni junak - u ime autora i nenamjerno duhovito - iziritirano izjavio kako "nikad nije volio ljude koji su prepuni fraza" (str. 125).
Nevještom piscu potreban je vješt urednik. Da je Pološki - kao što nije - od Fausta Vrančića dobio urednika kojemu bi bilo stalo do teksta mogli su se, u najmanju ruku, izbjeći problemi s ije i je ("uhvatiti na dijelu"), ne bi se stalno događao "bi" gdje treba doći "bih" i "neko" gdje treba biti "netko", a možda bi se mogli ukrotiti i svi oni cirkularni opisi, neobuzdana ponavljanja ili iritantne prevedenice poput "više nego". Samo jednim pažljivijim čitanjem ne bi se, također, dogodilo da "sinoćnji napad" tri retka kasnije postane "napad koji sam jutros doživio" (str. 47), a uhvatili bi se i "Mahinejci" (treba "Manihejci", str. 84) te "Haidelberg" (treba "Heidelberg") kojima nema mjesta u tekstu koji se toliko diči svojom načitanom učenošću. Tko zna, možda bi i, inače sveznajući, protagonistov poučavatelj ispravio svoju izjavu da je -el na kraju imena anđela "ostavština latinskog jezika" (treba "hebrejskog", str. 101).
Zapravo, Faust Vrančić je na "Čarobnjacima" obavio začuđujuće loš posao: od nedostatka lekture, preko početničkih grešaka u prijelomu (od kada asterisci traže početak nove stranice?), do vrlo slabe naslovnice koja je od nekoliko dobrih ideja trebala izabrati jednu, a ne upotrijebiti sve za nemušt kolaž na kojem se ni dvaput napisano ime romana ne može jednom pravo pročitati. Dodamo li tome činjenicu da knjiga nije objavljena u Vrančićevoj udarnoj biblioteci 90° već u posve novom nizu Agatha stječe se - nadam se, netočan - dojam da su Fausti svjesno pomeli tko zna zašto objavljen mućak pod tepih.
No, sve to na stranu, o čemu se u "Čarobnjacima" radi?
Pa, o čarobnjacima. Tajne udruge, njih po šest na tri kontinenta, već stoljećima se okupljaju oko mističnih crnih krugova, koji članovima daju potrebnu energiju za njihove specijalizirane čarolije, od telekineze preko razgovora s adeptima (duhovima), do liječenja. Danijel, naš junak, specijalizirao je liječenje, ali se njime bavio malo preotvoreno za ukus Crnoga kruga te je izopćen i zabranjen mu je pristup krugu i energiji. Nedaće tu ne staju: njegov mentor, Nikola, biva ubijen, a za vrijeme sprovoda u povorci ožalošćenih dolazi do općeg šamaranja energijom između Danijela, njemu nesklone vrhuške Kruga i nekih iznenadnih saveznika.
Priča se dalje odvija predvidljivim redoslijedom svake bajke: izopćenik sklapa savez, biva izdan, nalazi pravu pomoć, sazna mračne tajne, potuče negativce te biva nagrađen krunom kakvu dobije svaki mladi vitez kad smakne starog, grdog kralja. Sretan kraj, samo - gle? - bez cure. Ispod krinke mistike i proizvoljnih citata (koji samo dokazuju da se u Bibliji za sve može naći odgovarajući redak), Pološki nam je isporučio svladan, ali nemaštovit zanat po provjerenoj holivudskoj straight-to-video recepturi, s nešto šonjastijim (hrvatskijim) junakom.
Zapravo, kad razmislim, vjerujem da bi hrvatski film i Pološki profitirali da se udruže. Pološki bi mogao gnjavljenje riječima zamijeniti jasnom i brzom slikom, a kako makar bazično barata dramaturgijom njegovi bi sižei bili nevjerojatno osvježenje za hrvatski film koji se, paradoksalno i protiv trenda te razuma, trudi biti dubokoumnom literaturom.
Kakvog li olakšanja za kino-gledaoce, nađu li jednom na repertoaru "Čarobnjake" s rasplesanim sisama (iz najbolje napisanog, petnaestog, poglavlja s dinamičnim opisom obreda Dijaninih svećenica) i ručnim bombama! Kakvog li, tek, olakšanja za mene, prihvati li se Pološki scenarija i poštedi me čitanja svojih budućih knjiga!