po putu i azimutu

I u kraćoj šetnji po Grobniščini se može puno toga vidjeti, pogotovo kad je dobra vidljivost, kao što je bila pred tjedan dana nakon što je tokom noći palo nešto snijega u planinama.

Vrijeme je maškara i zvončari, grobnički dondolaši obilaze Grobniščinu, a kad su, kako kaže legenda otjerali Tatare, uspjeti će nakon nekog vremena otjerati i zimu, što im je do sada uvijek uspjevalo.

Za bitku sa Tatarima na Grobničkom polju postoji legenda za koju nema pisanih i arheoloških dokaza, ali još uvijek se obilježava na Grobništini, a i mnogi pisci su pisali o toj bitki gdje je malobrojna hrvatska vojska potpomognuta domaćim stanovništvom obučenim u krzno i sa strašnim maskama sa rogovima potukla daleko brojniju tatarsku, kako su zvali te horde pod vodstvom Mongola. Spominje se da ih je vodio Kajdan, a i Batu kan, koji su gonili kralja Belu IV, nakon što su porazili njegovu vojsku na rijeci Šajo 1241. g. (to ste valjda učili još u O.Š.). Postoje pisani dokumenti u crkvama na otocima Krku i Rabu gdje kralj Bela IV potvrđuje privilegije i daruje nove posjede knezovima Krčkim jer su mu pomogli na kopnu i sa prijevozom brodovima na otoke, a borbe sa Mongolima se spominju i oko Klisa gdje je kralj našao spas. Ali mnogi hrvatski povjesničari dopuštaju mogućnost da je neka od tatarskih postrojbi, koja se odvojila od vojske koja je progonila Belu IV., dospjela na Kvarner i na Grobničkom polju bila poražena. (Možda je taj dio Tatara htio čim prije doći na more i uloviti i speći jadranske lignje uz dodani tatarski umak, što mnogi turisti, pa i oni koji dođu iz daleke Azije, žele i danas...).
Ovako piše o toj bitki na hr.wikipedia.
(Ne bi me čudilo i da su Frankopani preuveličali svoju brigu za kralja sa spominjanjem velikih bitaka zbog privilegija, jer se to tako radilo nekada)

Gledam zasnježene vrhove iznad Grobničkog polja koje popularno nazivamo Grobničke Alpe, a na svima sam bio. Ovo je najviši vrh ove skupine, Obruč (1377 m)., a vide se i planinari na vrhu.

Drugi po visini je Fratar (1353 m) na kome sam čak i prisustvovao vjenčanju koje je obavio jedan mladi fratar. Vrh je tako prozvan jer su mu padine šumovite a tjeme golo, kamenito. Uspon nije težak, 45 min. normalnog planinarskog hoda, a prolazi se kroz pravu divljinu i putem se može sresti razna divljač, čak i medvjed. Jednom sam se po kiši i magli pri vrhu Obruča skoro sudario sa košutom, a na putu od doma Hahlić prema Platku sam sreo veliko krdo divljih svinja sa puno mladih.

Ovaj bliži i niži vrh se zove Dnjić.

Susjed Fratru je Suhi Vrh koji se tako zove jer je većim dijelom bez raslinja, samo je sa sjeverne strane pod klekovinom. Uspon na taj vrh od doma Hahlić je od 20' do pola ure, ali treba paziti jer su neki komadi stijena nestabilni i mogu poremetiti ravnotežu, a pad ne bi bio ugodan.

Dio sa uspona na Suhi Vrh bez snijega, a sa snijegom bi trebali biti puno oprezniji jer se ne vide škrape.

Pogled na Primorski Klek (1210 m) , koji je viši za 30 m od puno poznatijeg Kleka nad Ogulinom. Na njemu nisam bio već duže vrijeme, ali ima zainteresiranih koji bi htjeli da ih dovedem gore, a tad se isplati i kružna tura sa usponom na također atraktivni Crni Vrh koji sam jednom opisao.

Pogled kroz ulaz u stari grad Grobnik na vrh Obruča.

Šetnja oko Grada.

Još jedan od ulaza u grad Grobnik, ovaj je bio zatvoren.

Odavde je lijep pogled i na Snježnik koji se uzdiže iznad Platka, a i Platak i ovaj primorski dio Snježnika spada pod Grobniščinu. I ovdje vidim planinare na vrhu.

Šteta što se ovaj planinarski dom pod vrhom Snježnika, nekad najljepši u hrvatskim planinama još nije obnovio.

Od poznatijih jela na Grobniščini, a često sam je kušao i u planinarskom domu Hahlić, pogotovo kad je gore bio pok. domar Davorić, jednom proglašen i za naj domara u Hrvatskoj, je i palenta kumpirica. I zato sam prije šetnjice spremio nešto slično, ali uz pasirani krumpir dodao sam i mrkvu. Ima i dosta maslin. ulja, ali pasalo bi i vrhnje i grobnički sir, tko voli. Palenta kumpirica se često uzima umjesto kruha uz neku maneštru ili gulaš.

Naravno, uz ovo vidljivo zeleno i crveno išla je i mišancija zelene lisnate salate u većem tanjuru, moramo se čuvati gripe.

Na fotkama za povećati: Pogled sa grada Grobnika na Grobničke Alpe i nešto dalji Snježnik.

Planinarski dom Hahlić u snijegu (fotka preuzeta sa stranice PD Obruč).

A ovaj dom je bio i na jednom od prošlih karnevala u Rijeci, i dim iz dimnjaka je bio pravi.

Slijećemo, vežite se.

Grobnički sportski aerodrom.

Dodatak

Grobnički dondolaši na Platku (ustvari livada Pribeniš, uz koju se nalazi i Veliki dom Platak).

Trsat je izabran već nekoliko godina za Naj kvart u Rijeci što i nije čudo jer ima puno zanimljivosti koje vrijedi posjetiti, a sa mnogih mjesta na Trsatu je lijep pogled skoro na cijeli Kvarner. Najposjećeniji su Gradina, trsatski kaštel na 138 m iznad mora i Svetište Gospe Trsatske, jedno od najstarijih u Hrvatskoj, koje je u lipnju 2003. posjetio i papa Ivan Pavao II. Trsatski kaštel svoj današnji izgled zahvaljuje grofu Lavalu Nugentu, posljednjem vlasniku, koji ga je obnovio i kao obiteljski mauzolej, a na tom mjestu je i u davno vrijeme postojala osmatračnica i manja utvrda. Tarsatica se nekad zvalo naselje i rimska utvrda na mjestu gdje je sada Stari grad u Rijeci, a nakon odlaska Franaka taj naziv prelazi na utvrdu i naselje današnjeg Trsata.

Najjednostavniji i najkraći prilaz Trsatu, ali ne i najlakši je preko 561 Stube Petra Kružića.




Na trsatskoj gradini bilo je lijepo za vrijeme adventa i prošle nedjelje su se još mogli vidjeti mnogi adventski ukrasi.


Pogled na središnji dio kaštela, a ispred je uvećana stilizirana zavjetna kruna koja je dio povijesti grada Rijeke.




Vjerojatno najstariji dio gradine.


Ovi hodnici kriju mnoge tajne.


Na vrhu najveće tvrđave. (na nekoliko mjesta piše -zabranjeno penjanje na zid).


Zanimljive skulpture baziliska koje često nazivaju i zmajevima izrađeni su na zahtjev grofa Lavala Nugenta koji je bio i austrijski feldmaršal a izradio ih je poznati bečki skulptor A.D. Fernkorn. Nugent je iz stare irske plemićke porodice, a umjesto otprilike Njuđent Austrijanci su izgovarali Nugent, Francuzi Nižan, a Hrvati iz dijela okolice su preokrenuli u Nužan.
Pogled pozadi na baziliska...


...i sprijeda.


Pogledi sa Gradine (fotke za povećati).


Za večeru lagano pirjane gljive, uglavnom vrganji i plem. pečurke sa povrćem uz zel. salatu.


U odlasku prolazak ispod još jedne kule.

Još jedna šetnja po gradu, ovaj put za promjenu bez onih obaveznih posjeta bankama, ljekarnama, trgovinama, tržnici i sl. jer je bila nedjelja, a kad sam već odustao od zimskog uspona u okolici mjesta Klana jer više nema snijega ni tamo, išao sam posjetiti neke poznanike i prošetati manje prometnim ulicama.

Na ovom trgu zanimljiva instalacija od Voje Radoičića, ovo bi trebao biti starinski parobrod.


A na ovom mural preko skoro cijele strane zgrade. Jedno vrijeme sam i živio u Starom gradu i sviđa mi se ovakvo šarenilo, nekad ga je uglavnom činila tiramola.


Primjećujem kako je tokom radnog dana puno više ljudi na korzu i po kafićima, a sad u nedjelju nešto poslije podne skoro da nisam vidio ni pása, a onda sam ipak ugledao ova dva kod Kosog tornja .


Zatim i veću grupu turista koja malo vraća živost. Nije baš ovaj toranj ni kosi ni velik kao onaj poznati u Pisi, ali je ipak zanimljiv za vidjeti.


Ovdje su za vaze upotrijebljene stare baje koje su služile za smeće, a poneke su oslikane sa cvjetnim motivima od učenika iz obližnje škole.


Na moru spoj starog i novog.


Na ovoj pipi je pitka voda, a to znaju i golubovi.


Vraćam se nazad uz Mrtvi kanal, Fiumaru, nekad korito Rječine i najstarija prirodna luka grada Rijeke


A kad sam već naumio posjetiti poznanca na Bulevardu, krećem prema Sušaku. Ovo je jedna stazica između lovora, a lijevo odavde uz nju je i manji predio sa neuređenom šumom lovora koja izgleda kao džungla. Zanimljiva divljina usred grada.


U gradu je puno stuba, a kako se zovu ove stube znati će reći oni koji su pohađali gimnaziju koja se nalazi odmah lijevo, a i nije teško pogoditi kako se zovu.


I supruga mi je išla u ovu gimnaziju, a možda je i poneka blogerica.


Prije šetnje integ. tjestenina od pira sa rezancima od mrkve i tikvice, kratko kuhana i grubo pasirana rajčica, pasta od zel. maslina, maslin. ulje, avokado i miješana salata, a nakon šetnje bilo je nešto sa proteinima, ali opet sa sličnom salatom.


Fotke koje se bolje vide kad se povećaju:
-Sušačka gimnazija i pogled sa Fiumare na dio Rijeke, iznad je Trsat.


Pogled sa Trsata na Rijeku, a o Trsatu ću drugi put.
Pozdrav iz grada koji teče.

Dodatak:

Za ljubitelje klizanja šator na gatu Karoline Riječke kraj mora.

Kad pogledam ovako unatrag ne mogu reći kako sam bio puno manje aktivan u planinarenju od prijašnjih godina, kako mi se učinilo na prvi pogled jer u jesen nisam bio na nekom većem vrhu. Najviše sam bio na planini Učki što i ne čudi jer ju svaki dan vidim s balkona, a neka događanja je bilo šteta propustiti, kao što su "kraljevska etapa" biciklističke utrke Tour of Croatia, Učkarski samanj i tradicionalni pohod na vrh Učke u organizaciji PD Kamenjak. Primjećujem kako mi je sve teže popeti se biciklom do prijevoja Poklon na Učki, ali tješim se da je to više do kvalitete bicikla, već je dosta star.
Imao sam u planu i uspon na Tofana di Rozes (3225 m) u Dolomitima i nešto u Sloveniji ali je otpalo zbog nekih obaveza.

Na Učki sam bio već u siječnju, pod stijenama i tornjevima Vele Drage koje sam nekad penjao. Vela ili Vranjska Draga se nalazi iznad mjesta Vranja u istri, a skoro odmah ispod tunela Učka.


U veljači se motam oko karnevala koji na Kvarneru ima dugu tradiciju. Ovdje lijevo na putokazu piše Zagreb, Split, a na kolima sa zavežljajčićem Milano, Dublin, München...


U ožujku tradic. pohod "Žene u planinu" bio je po Istri, išlo se od Plomina na vrh Standar i nakon teškog spusta do iznad mjesta Rabac ne baš lagani uspon do Labina gdje smo duže vrijeme odmarali uz okrjepu.


U travnju je teško propustiti "Homo si teć", gdje sam nekad učestvovao i u polumaratonu, ali uglavnom se nađem u građanskoj utrci.


U zadnje vrijeme je kod nas sve rjeđa pojava porinuće velikog broda, a kad sam već jedno vrijeme učestvovao u gradnji brodova došao sam propratiti kako Siem Ashanti klizi sa navoza i ulazi u more.


U lipnju sam imao dosta vožnji i šetnji po Vinodolu i otoku Krku, ovdje mi je pri jednom odmaranju kraj mora nakon povratka sa Velog Vrha iznad Punta pravio društvo i leptir crvena lenta koji spada u sovice (Noctuidae).


Krajem srpnja uspon na Sveti Jure na Biokovu uz prisustvovanje misi, drugi dan usponi na još dva biokovska vrha, Vošac i Kimet, a treći dan na Velebitu Kiza i Metla.


U kolovozu se treba češće držati uz more.


Tradicionalni uspon na vrh Učke u rujnu.


U listopadu volim miris maruna.


U studenom nekoliko lakših šetnji, ovo je pogled na grad Grobnik sa najvišeg vrha na području grada Rijeke, Lubanj sa 499 m.


Za zadnji mjesec smiraj dana sa terase u Novom Vinodolskom, gdje sam malo radio u vrtu a uvečer se grijao uz peć na drva.


Sretan Božić svima koji slave po julijanskom kalendaru.

Dodatak

Mora se nešto pojesti, a sad mi paše topla sirotinjska maneštra. Bučino ulje dodano u tanjur.


Razveselio me i poklon, meni ovo treba u planini.