Hm, hm, Valentinovo

Valentinovo kao praznik, kao to što jest sa svojim značenjem baš na današnji dan izaziva u meni pomalo kaos. Iako se pravim da sam izvan njega, dugo sam bila uvrijeđena i tragovi te uvrijeđenosti ponekad izbiju i dan danas. Ukoliko me peta ili šesta osoba upita nešto u vezi Valentinova, moguće da će dobiti neugodnu opasku ili bar režanje u glasu; ne zanima me, ostavite me na miru.

Valentinovo mi je ukralo rođendan jer prijašnjih godina nije ga bilo, rekli bismo u našim krajevima i ja sam taj dan s pravom rođenja svojatala cijeli. Bio je to moj dan jer volim svoj rođendan, a sada ga moram dijeliti sa svima. Iščeznule fine večere u biranom društvu, sad su prepuni restorani s jelovnicima samo za zaljubljene, putovanja poskupila trostruko, cvijeće još i više, a posvuda samo crvena srca i srčeka svih veličina od svih materijala nasrću, nigdje rođendanskih balona.

Invazija Valentinova nadmoćno je pobijedila proslavu rođendana i protjerala ju u privatne sfere, u vikendice ili na Zavižan. Lani sam konačno uspjela iznajmiti kafić u centru i protulumariti rođendan kako treba. Vlasnica je procijenila kako će moji bapci i frendovi napraviti veći ceh nego li parovi u pravoj ili jednodnevnoj ljubavi.

Kod kuće smo napravili kompromis: rođendansku tortu jedemo zajedno još uvijek, djeca dok su bila mala raspoloženo su pjevala, kada su porasla, repertoar se smanjio, žurili su van, njima i njihovim ljubavima oduvijek je bilo Valentinovo.

Inače, rođendanska slavlja smatram važnima, proslave su to bivanja na ovoj planeti i kad se već moram gurati s drugim slavljem, tješim se, možda i nije tako loše da mi je grah pao baš na Valentinovo.