Hard disk

utorak , 02.09.2014.

Dogodilo se, ali je brzo sanirano. Promptno sutradan, ali da sam imala gdje, vjerojatno bih te noći jurila gradom tražeći pomoć. Doduše zvala sam, zvala sam čim se na monitoru umjesto Windowsa ukazala neka ciglasta boja, a onda i ona isparila te ostao samo smrad izgoretine.

Zvala sam servis koji se reklamira s hitnim intervencijama 00-24h. Prije toga sam ritmički disala i govorila sebi: Ok, naći ćeš na nekom forumu koji F treba za povratak funkcija. Možda je isto kao jednom kad je zaslon postao crn, no sve je funkcioniralo i bilo na svom mjestu samo nije bilo osvijetljeno. Znajući da se zavaravam, preko mobitela logirala sam se na forume misleći kako sam budala i da sad moram, stvarno moram prihvatiti da je laptop krepucnuo i uzdati se u sve moguće da će popravak biti izvodljiv.

Na spomenutim hitnim intervencijama u 23h javlja se tip kojem iznosim anamnezu, trudeći se biti precizna iako mi glas već titra.
- Jeste li radili backup? - samo i jedino ga to zanima. - Da, jesam, naravno da jesam - pa nisam baš takav autsajder, gledala sam Seks i grad više puta, znam koliko je važan backup.

- Znate spašavanje podataka može koštati i do 15.000 kn - melju hitne intervencije. Dođite sutra, dijagnoza 120 kn + pdv, a spas podataka kao polovan automobil.
- Ne zanima me backup nego popravak - odbijam hitan servis dok razmišljam, koga, koga bih mogla nazvati sad odmah ili sutra čim prije, tko se kuži u laptope. Pri tom se još pokušavam sjetiti gdje sam odložila sve te presnimljene cd-ove, stick-ove i u kojoj ladici spava vanjski disk.

Ujutro rano zovem drugi servis, čovjek me manje straši s backupom, odlazim k njemu. Ipak, putem gutam knedle, misleći na sve fotke, na dosta tog napisanog, a ne pohranjenog zadnjih par mjeseci. Donekle se tješim kako najvažnije ipak često pošaljem e-mailom.
Uzimam karticu na kojoj je lova za najgore, limit je visok, baš me briga, ukoliko moram, kupit ću novi laptop.

Evo stari radi s novim hard diskom, sve reinstalirano i sve prazno. Ponovno otkrivam, mogu li upisati sebe, onu koja ima svoje šifre, lozinke, omiljene stranice, prečace.
Nestao je računalni identitet, nakon nekoliko godina koliko derem po ovom lapu, sad imam ispred sebe prazninu koja mi pruža mogućnost izbora, mogućnost promijene.

Ponovno ispisujem svoje zaporke, adrese, nickove i najednom iskrsnu prošlost s mogućnošću delete.

Bolg.hr javlja da navodim krive podatke. Sjetim se, prošle godine nisam se mogla logirati par dana, tad mi je uredništvo promijenilo korisničko ime. Kopam po e-mailovima, nalazim, bez razmaka se piše, a ja zapamtila prvobitno s razmakom.

Usput, prošla je i druga godina blogerskog obitavanja, još jednom zahvaljujem svima na čitanju, komentarima, riječima i mislima.

Uh, konačno prijavljujem se, na dashboardu prvi Nachtfresser, kod njega uvijek ima nešto novog. Ok, blog riješen, idem dalje. Formatiram se.