Dizajn

ponedjeljak , 24.03.2014.

- Koliko bi naplatila izradu dizajna za blog? - pitam frendicu grafičku dizajnericu. Pitam, jer cijenim njezine radove i jer osjećam da blog treba novo ruho, identično. Cijenu odmah eliminira, u freelancerskom preživljavanju za stare frendove uvijek se nađe kostenlos opcija; veće iznenađenje izaziva spoznaja pisanja bloga, s obje strane. Ugodno iznenađenje, svakako no ne pomaže u raspravi o dizajnu, jer ne znam zapravo kakav bih, ali želim da pogađa bit.

Na pitanje što želim poručiti dizajnom, nemam baš odgovor, osim ideje da me predstavlja.

Sjedimo u dnevnoj sobi i ona pokazuje: - Evo, stavit ćemo ovu fotku - uperi prst u fotografiju živih boja apstraktnog motiva koja prekriva veći dio zida. Dopadne mi se ideja, stvarno volim tu fotografiju, ok, krenule smo u dobrom idejnom smjeru.



I onda ćemo fotkati tvoj kauč, pa ćemo staviti i njega - predlaže. Osupnem se, pa kako me može kauč predstavljati, mene, koja sam toliko u pokretu, javlja se taština.



- Stavi pisaću mašinu negdje, godinama sam pisala na njoj - postajem sentimentalna.



Ne podudaraju se moderna fotografija i stara mašina zajedno - suprotstavlja se.

Kako ne, kad sam to sve ja, bunim se i tako smo se mimoilazile, raspravljale, dok nisam predložila nek' nacrta nešto svoje, pa ako treba, samo ćemo modificirati.

- U kojem smjeru da idem? zanima ju. Hm, hm, kad bih ja to znala? - mrštim se.

Bajkovitom?! - istovremeno nam umom bljesne. Dogovoreno! Danas isporučeno.

Poput zrcala

četvrtak , 06.03.2014.

Poznajete li onaj osjećaj kad vas potpuni stranac podsjeti na nekog iz prošlosti kad ste bili manje ili više mlađi. Negdje uz put, u prolazu. Ne samo fizičkim izgledom, ono je tek okvir bića koje svojim hodom, otvorenošću pogleda i gestama odaje određeni tip osobe.
Isti lik je u vašem životu već bio, odavno njime prošao, a ovaj sadašnji tako neodoljivo na njega podsjeća, da biste mu mogli priči i pričati, nastaviti priču tamo gdje ste se u nekom životnom trenutku potpuno mirno razdvojili, otišavši svatko svojim poglavljem dalje.

Takvi "susreti" vrlo su rijetki, izazovu sjetu i tužnu nježnost. Slutim ili umišljam da su im životne sudbine iste, mlađahni putuje istim putem kao stvarni znanac, a ja kao prorok šutim i ne usuđujem se ništa slučajnom prolazniku reći, mogu mu samo mislima poželjeti sreću.

Prošlog petka, srela sam, tako, recimo sebe, ugledavši po prvi put jednu djevojku potpuno nalik meni iz davnih mladenačkih dana. Plesala je i činila se sretna. U zadimljenom klubu, okružena prijateljima, lijepog osmijeha, pomalo pripita, prepustila se atmosferi raspojasane karnevalske noći. Prepustila se koliko je mogla, pretpostavljam da nije bila svjesna svojih uzdignutih ramena, grčevitih paljenja cigareta, torbice od koje se nije odvajala, nego je još u plesu, povremeno gurala ruke u nju, provjeravajući je li sve na svom mjestu.

Gledala sam ju prilično dugo, čak s mrvičkom nevjerice, zbog ne samo izrazite fizičke sličnosti; pitajući se, hoće li i ona uzimati slobodu otići u svemu do kraja zadržavajući pritom podignuta ramena bez obzira na širok osmijeh upućen svima.