U prostoru izvan vremena 2

četvrtak , 27.09.2012.

- Kako se ti sa njim čuješ?
- Lijepo, napišem mu na faceu da se javi i onda me on nazove.
- Pa ti nemaš face?
- Nemam, zamolim kojeg drugog unuka da mu napiše: javi se kad stigneš.

Dobro, kad je takva svjetovna komunikacija, napišem i ja poruku: dragi moj, kad stigneš i uzmogneš, molim te, javi se
Javio se ubrzo, jer ja sam ga učila čitat, pa zna i između redova. Da preduhitri moje traženje, sam mi predlaže, vodim te tamo i tamo, idemo tako i tako, moram još skupit opremu za tebe, pa se vidimo sredinom rujna. Potrebu za svježim adrenalinom, želju za nedoživljenim, odlučnost ne odustajanja, pročitao je u par kurtoaznih riječi, jer u prijevodu one znače: volim te i ponosna sam na tebe, poštujem kako živiš i što radiš, trebam te i želim da mi nešto pružiš, a s obzirom tko si sam sebi i meni, znaš i što hoću, dužan mi nisi ništa, ali ipak računam na tvoje osjećaje da mi omogućiš što bih željela, a pravo na takvu računicu daje mi neko prošlo vrijeme učenja abecede.

Kad je stigao s opremom i kad smo postali ozbiljni, pitam ga što trebam činiti. Samo se drži i prati me, sve je moja briga, odgovara i zato što kod ekstremnih sportova nema vanjskog pokazivanja emocija kad se stave kacige, nisam zasuzila, nisam niti na glas rekla: mali, tko te odgajao, dobro je napravio, samo sam puna povjerenja pružila ruke da provjeri jesu li zatvarači povučeni do kraja.
- Jesi li me dobro vezao, bilo je zadnje pitanje.
- Sve štima. Idemo. - to već čujem i ne čujem, uzbuđenje eskalira, krećemo u jedan drugi doživljaj, izabrao je noć, jer svijetla pri velikim brzinama drugačije se lome. Koncentracija potiskuje uzbuđenje, već smo daleko, zrak je hladan , brzina sve veća, tijela smo u pokretu, mi prolazimo zajedno kroz prostor potpuno izvan vremena.