U prostoru izvan vremena

utorak , 25.09.2012.

Došao je nakon dvije godine i sve je bilo isto. Zato jer se nismo promijenili u svojoj biti, osim što kukamo da smo se udebljali, a i to pretjerujemo, i zbog našeg odnosa utemeljenog davno. Kad sam ga dočekala ispred rodilišta, bila sam velika, on mali, onda je vrijeme poravnalo razliku, čitali smo stripove zajedno, pa su nas godine razmaknule, poslije tridesete izjednačile, a sad su valjda u nekoj inverziji, on meni ispunjava želje.

- Sad sam došla s posla, nisam stigla kuhat - govorim, a nikad mu ništa nisam niti skuhala. Mi o hrani razgovaramo, zapišem pitanja i nedoumice, pitam ga, odgovara i objašnjava i onda znam koji spoj se kako veže, a mi smo pripremljeni, skuhani, ispečeni, spojeni u posudi našeg plemena, vezani krvnim spojevima. Prilikom sve rjeđih susreta, ne stižemo jesti, jer se drugim sastojcima nahranimo.
Gledam ga i razumom znam da je odrastao. Riječi su mi vatromet, nemamo puno vremena, svega par sati u dvije godine, jer takvi su nam ritmovi, na različitim mjestima, tamo gdje on doseže i prebiva, meni je nemoguće biti, kad on miruje, mene nema u blizini. Razgovaramo samo o bitnom, kako se osjećamo, što mislimo u nekom trenutku, koji su nam postupci važni, i naravno pokazujemo našu ljubav postojanošću, uvjetovanu bivanjem uvijek na istoj strani obiteljskih odnosa i vlastitog identiteta.

Ne moram s nekim biti u dobrim odnosima samo zato jer je krvni rod. Takav odnos bio bi lažan, a za takve nemam vremena, niti ga želim imati. Pored genetskih veza trebaju i drugačije životne spone da bismo se uvažavali, voljeli, podržavali. Sa njim imam takav odnos, možda zato jer smo međusobno pružili jedno drugom dovoljno slobode i poštovanja, jer znamo da smo istinski važni, da se možemo oslonit jedno na drugo kad zatreba ili kad poželimo jedno drugom ugodit. Naše riječi nisu prazne, one su pune, sadržajne, one određuju zajedničko vrijeme svojom istinitošću.

- Jesi li sačuvao one stripove?
- Naravno, eno ih u mojoj sobi, a i na tavanu su pune kutije.

Pogledam ga i preplavi me ponos na njegove životne uspjehe, na to što je dio mog života, što smo dobri rođaci, i izvire sjećanje istog ponosa kad je naučio prva slova.
Sadašnje godine određuju nas kao dva pravca, točka sjecišta biti će zajedničko čitanje stripova. Ležat ćemo na nekim trosjedima, ležaljkama, u hladovini, pored nas bit će cijeli kompleti sačuvanih izdanja naših omiljenih likova i mi ćemo biti zajedno u prostoru, izvan vremena.