Luč na mračnim stazama

- Sad buš čkomila - baca na pod hodnika užad.
- Idemo, pakiraj!

Odgovaram grimasom - plazim jezik, a oči svjetlucaju zadovoljstvom. Za niti minutu bijesom, a prateća grimasa izobličava lice ljutnjom. U čemu nosimo vodu? U ničem, pola opreme izgubljeno, zagubljeno. Svađa. Ipak pakiramo, a riječi mačevi samo sijeku sve što dohvate, ne uzmiče niti jedno, još malo i zarezat će kožu, prodrijet duboko u tkivo.

Fotoaparat - bez njega. Tu se slažemo, pa svađa jenjava. Neće biti fotografija, impresije pretočit ćemo u pamćenja i tokom nadolazećeg vremena pomalo pretakat doživljeno u riječi, boje, mirise, plesne korake. Kasnije, danima nećemo gledat fotografije, nego jedno drugo i misli će zajednički tvorit moment sjećanja.

Kad protekne još više vremena, mine koje godišnje doba, minu neka naša doba razdvojenosti, podsjetit ćemo se nekom slučajnosti, okusom, kamenčićem i opet oživjet proživljeno. Kad jedno nestane u svom privatnom prostoru i eliminira zajedničko vrijeme, ono drugo prti drugačije staze. Razdoblje razdvojenosti prekidamo naglo ovisnošću našeg patološkog odnosa. Odmah, sad, idemo, penjemo se.

Samo bivanje u visokim planinama, teško dostižni alpski vrhunci donekle uravnotežuju naš odnos. Donekle, jer dok ovisimo i visimo jedan o drugom, čak i onda ponašanjem se ljubimo, povređujemo, izbezumljujemo. Tomu je tako jer naša čula otvorena su za sve što dopire od onog drugog, i za treptaj i za neizgovoreno i za bujice riječi.
Tamo gdje osjećamo divljenje, gdje je sve moćnije od nas samih, utišaju se strasti, raspline se taj strašan raspon nekontroliranih emocija.

Ponekad zajednički prijatelji upitaju, neki sa smiješkom, neki sa zgražavanjem: smirujemo li se s godinama, proteklim i našim visokim?
Što da im kažem? Baš jučer stigla vijest da mi je novu čeonu lampu kupio, što i objašnjava naslov posta.