marchelina
13.06.2012., srijeda
Južina
|
Čudna su ljetna juga. Nepodnošljiva. Vrući saharski pijesak u očima dok gazim po rastopljenom splitskom asfaltu. Teško se probijam kroz gusti, vreli vjetar. Na drugoj strani ulice dječak trči, bježi od mame koja ga progoni s kolicima. Smije se nekim kotrljajućim kliktajima. Djeci jugo ništa ne može. Djeci je jugo samo vjetar. Fatamorgana, vidim more. Na plaži, dovoljno daleko jedni od drugih, usamljeni kupači. I čitači. Njih dvoje, troje. Usamljeni kao pješčane morske dine. I s tim stanjem, očito, sasvim zadovoljni. Prostirem svoj peškir i ovećim kamenjem onemogućujem mu let. Inače bi ga vjetar odnio. Tko zna gdje bi moj leteći peškir otišao bez mene. Odlepršao bi beznadno kao i moji mailovi. Jutros sam poslala još jednu seriju od deset. "Moj CV je u prilogu, srdačan pozdrav". Uglavnom odgovora nema. Ponekad ipak da. "Žao nam je, tražimo mlađe djelatnike". Oprezno ulazim. Čudno je more na ovom vjetrovitom početku ljeta. Neprijateljsko, skoro. Nećkam se. Srsi hladnoće ukopavaju me u podvodni šljunak. Skvrčenim prstima se kačim za dno. More divlja. Moji nožni prsti, moja sidra. Nećeš me baciti, dobacujem mu drsko. Primit ćeš me, tako mi zadnje bilo. Kao odgovor dobijem šamar vala posred grudi. Presiječe mi dah. Srećom, presijecanje daha sam vježbala zadnjih dana otvarajući poštanski sandučić. Bijeli papirnati val opomena i ovrha zapljusnuo me bez upozorenja. Ali ne povlačim se. Povratim dah, i ulazim još dublje. Korak dublje, korak hladnije. Ponekad poželim da mi napokon više isključe tu struju. Kažu ljudi kad ti se naposljetku dogodi ono nešto zbog čega si strašno strepio, to ne bude ni upola toliko strašno, koliko je strašno bilo u tvojim strepnjama. Ta me misao najednom razgali pa se uronim do vrata. I stvarno, napokon uronjena, utopljena, divljom modrinom poklopljena, shvaćam da more nije ni upola tako hladno kako se činilo. Tu, ispod površine, miluju me struje koje mi nitko ne može isključiti. Slobodnim stilom zaigravam se i prkosim. Trenutak prije nego ću utopiti i glavu, prestravljujem se pomišlju kako će hladnoća djelovati na moj mozak. Potom nestajem sa ovog svijeta. More je jedini prostor u svemiru gdje ulaskom, izlaziš. Iz svega. Pa i iz poštanskog sandučića. Iz reklama, iz kraja mjeseca, iz prekoračenja roka. Iz besmisla neradnih jutara. Iz CV-a. Kojeg šalješ u prilogu. U prilogu svom očaju. Tri tisuće kuna. Tri tisuće kuna je zarađivala njena susjeda, samohrana majka, radeći u jednoj praonici rublja. "Ja to ne bi da ni pasu" komentirao je susjedin otac, umirovljenik, koji je hranio svoju kćer pralju i njenu kćerku, prvašicu. Kupio joj je torbu sa malim nacrtanim suncima. Pola njegove mirovine za mala nacrtana sunca, za školske bilježnice, pribor i za sunce u oku prvašice. Izlazim naježena, naoštrena. Vani je hladnije, vjetar je na pragu orkanskih fijuka. Spuštam se na peškir i cvokoćem. Ugodno je cvokotati od šibanja vjetra. Podsjeća te da imaš tijelo. I kožu. Jugo u ušima zvuči kao da si obraz prislonio uz preglasnu, mrzovoljnu morsku školjku. I more. Kako je samo živo. Kako je samoživo. Živo i punokrvno kao biće. Modrokrvno. Punoplavno. Punovalno. Ima svoju ćud, prevrtljivu kao tisuću veljača. Pjena na valovima bijeli se kao raščupani komadići oblaka pali u more. To nije pjena, to oblaci nastavljaju putovanje morskim putem. Nebo je više jesensko nego ljetno. Tu i tamo ipak, pojavi se sunce. Oblaci se pristojno razmaknu, a sunce nepristojno uleti među moje butine kao nestrpljivi ljubavnik. Tamo, na obzorju, na jednom mjestu more iz bezazleno plave prelazi u ozbiljnu, prijeteće modru boju. Taj tamnomodri dio tamo, iza crte, on je za pomorce. Oni znaju s tim dijelom mora. Bezazleno plavi dio pak, on je za djecu i pjesnike. Tako sklupčana na svom peškiru vidjela sam sebe kao na nekoj od onih crnobijelih fotografija atmosfere gdje obavezno lik usamljenog ljudskog bića u tišini opći sa prirodom oko sebe. Dvoje, troje usamljenih kupača i čitača pojačavali su dojam sfumato razglednice. Trebala bih uvijek pisati zureći u ovakvo raspomamljeno more. Riječi naviru same od sebe, u valovima. U razglednicu najednom, šutirajući veliku šarenu loptu, bučno nahrupi grupica mladih momaka u kratkim hlačama "havajkama" i uskim, pripijenim, ljetnim majicama. Ljudi. I more. Mogla bih satima promatrati i ljude, i more. Jednako su divni, jednako zastrašujući na momente. More. Kako me izliječilo. Kako me učinilo solventnom životu. Kako me smirilo i osnažilo. Utješilo. Hvala ti, more. Moj grč se rastvorio u soli. Kraj mora se osjećam tako lijepa. Tako mokar i slan, moraš biti lijep. Kraj mora sam snažna. Izabrana. Dalo mi je sebe. I od svega svoga. Najednom, shvaćam. Cijelo moje dostojanstvo je upravo tu. U ovoj divoti. Cijela moja hrvatska opstojnost, sreća i prosperitet, moja egzistencija, sve to sklupčano je upravo ovdje, na ovo malo peškira, pod ovim nebom i pred ovim morem. Mladići u havajkama vriskom odbacuju loptu u valove. Ustajem. Prepuštam te more, drugima. Da ih tješiš. Da ih snažiš. Da ih liječiš. Od kopna. |