|
Je li moguće, plačem za – čovjekom!
Prišiveni komadići što su krpali posjekotine paraju se sa srca, kao olako presječeni nožem. Od njega mi je malo još ostalo, pola ili tek ništica, kad sklopim oči imam priviđenja da ga izjedaju moljci, iako nije od pamuka. I tko će znati od čega jest. Drugačije je, kad oči držim otvorenima. Elementi pred njima, izgledaju tako daleko, morem odneseni na bljedoliku pučinu, a sve skupa izvija se u vrtlogu nepokretne pustinje, i mutno je. Suviše mutno. To mora da je netko izlio vrč magle na moju glavu, otkuda se širi ispred mene i sve dalje, dalje… stvara nove krajolike. Ali ja uspijem ih dotaknuti. Što je preda mnom, mogu opipati sa svih strana, u svoj svojoj unutarnjoj hladnoći mogu osjetiti trzaj živosti stvari, ali trzaj čovječnosti ne opipah odavna… Zamišljam taj trzaj kroz prste gitarista udubljenog u melodiju čitavim zanosom, kako strastveno bira žicu kojoj će opjevati život, njoj, epopeju, jedinoj kojoj smije takve besmislice svirati. Ako mu dopusti. Zidovi koji me okružuju, bilo bi lakše reći koje zatočih u sebe a začudo ipak ostadoše vani, poprimaju žute bore plohama svojih bedara i po čelu, stvaraju oblike sasječenih očiju ili malih raspolovljenih barki, bezbrižno ploveći crnilom prostorije. Uz mene mornara. Ah, zavidite im! Jer imate na čemu. Vjerujem da ne biste mogli pronaći more tamno poput mojega, i duboko. Što sad? Kamo ćete? Nema ga na karti! Uzalud vam paralele i meridijani. Svatko je crtač svoje karte svijeta. A ista se zemlja kod svake oblikom i položajem razlikuje.
Hoće li sutra padati kiša?, napišem na komadić maramice i gurnem pod vrata. Odgovori rijetko stižu, onda kad ih izmislim. Mukotrpan je to zanat. A zašto me to briga kad na ulicu živa neću izaći. Volim čuti udarce tvrdih kapi jer onda zamišljam na što padaju: zemlja, list, kosa, crijep, usne, staklo.
Ponekad je ovdje zaista mračno. Dan zna biti mračniji od noći. Kako znam? Bijeli mačak koji je uvijek grebao po staklu, sada grebe po drvenim zaklonima iznutra zatvorenim. Tako je još od mog djetinjstva i ovo je, mislim, jedino čega se sjećam. Urezuje svojim oštrim kandžicama mekane daščice. Gladan ili što već. Godinama. A meni daje znak da je jutro, rano, ona bijesna jutra posipana rosom koja nitko ne voli jer su nepodnošljivo hladna. Teško se izvući iz kreveta. Gužve ljudi.
Ljudi.
Od tog časa počnem brojati, koncentracija nerijetko padne i zaspim, ali posluži kao vrlo dobar vremenski kompas. Pomaže i to što je sljedećeg jutra opet na prozoru.
Čujem glasove. Neke svakodnevne riječi, poput kava i novine, ostale su mi u pamćenju iako se mnogih, blesavih, stvarno ne sjećam. Bilo bi mi preteško uključiti se u razgovor bilo koje vrste. Ovako je bolje. Stječem uvjerenja da zaista jest.
Ne mogu spavati. Ne spavam tri noći. Moje oči su toliko priviknute na tamu da bi ih, ja čvrsto vjerujem u to, i najtanja zraka svjetlosti usmrtila. No ta tri dana ne predstavljaju ništa. Kad me uhvati, spavam po dva dana bez buđenja i svejedno ne osjetim odmor. Ponekad pomislim da su mi kosti na određenim mjestima srasle jedna uz drugu i da mi nema pomoći. Pa se rastužim kad uspijem dići nogu u zrak bez naprezanja. Jedino želudac ogorčeno cvili. Nešto bi jeo. Stalno škrguće, prohtijeva mu se štošta. Volio bi sjediti na dvije stolice, a nema nijednu. Njegova slika naspram one kakav je bio izgledala bi trostruko manja. Skupio se, sklupčao u svojoj šupljini. I njemu je hladno. Grijanje su nam ukinuli. Cijelom ovom bloku. Čula sam priče još u početku. Hoću reći, u početku sam ih slušala. Volja se počela gubiti sama od sebe u labirintu otuđenosti gdje ne postoje tuđi glasovi. Ako probaš i uspiješ, možeš upoznati svoj, sprijateljiti se s njim, onda si velik. Ako ti pođe za rukom. Ako ne, ostane u tebi, neizrečen do kraja i zatočen u granicama hermetičnosti.
Nokti su mi predugi.
|
