|
Bilo je kasno poslijepodne i sunca su se zrake prožimale s jednog kraja stana na drugi kao da žele ući jedna u drugu i sjediniti se ponovno u svom iskonu. Sličile su na zaljubljeni par koji se godinama nije vidio i sad oživljava prvi poljubac.
Počela je s prozorima na onoj strani kuće koji su gledali prema dalekom jugu i cesti po kojoj neumorno klize sve vrste prometnih sredstava što danonoćno stvara nesnošljivu buku, i pruzi s već iznemoglim tračnicama koje su do sada zgazili nebrojeni vagoni. Teško se bilo priviknuti i postati sasvim otporan na takvo što, ali je prošlo previše godina da bi se još uvijek na njih obraćala pažnja.
Otvorila je oba krila, privukla drvene zaklone pa natrag zatvorila okna. Zatim je ubrzanim korakom ponovila sve sa zapadnom stranom od koje je dolazila svjetlost, ubadala u oči. Zatvorila okna.
Istočna je strana ostala nezaklonjena, iako bez svijetla, uskoro će i mrak pa je ionako bilo svejedno. Sutra, kada sunce opet izađe, ovo sve neće imati nikakve veze sa ničim. Niti će itko posumnjati. Bit će sasvim svejedno jeli dan ili noć.
Kupaonica je ostala širom otvorenih vrata.
Na kraju se vratila u kuhinju, odvrnula slavinu i pružila dlanove pustivši da voda curi po njima obavijajući prste u virovima. Bila je hladna i sužavala je žile i isticala ih. Skinula je prsten i spustila ga u sudoper u kojem je ležala jedna čaša, otkuda ga je voda odnijela u odvodnu cijev. Nestao.
Prošlo je nekoliko minuta dok nije približila dlanove držeći ih tako da se napune tekućinom, koja se u svim smjerovima slijevala prema dolje, i svom snagom zapljusnula lice otkuda se sve počelo cijediti niz vrat naniže, kroz izrez majice po grudima i trbuhu, gdje se ostatak zaustavio i upio u rub hlača.
Ušla sam u sobu i zaključala vrata.
|
