Tamo gdje se nižu ravnice uokvirene mirisom žalobnog sunca, razgranatog na sve strane svog krila i umivenog prozirnim suzama jednog običnog jutra, tamo su nas obećali čekati kada smo se prvi put odlučili na bijeg koji je trebao biti mala oda našoj prostranoj hrabrosti, u našim očima. Bijeg koji je trebao biti rastući kostur neke promišljene, ali ipak neostvarene budućnosti. Slušaj: Pobjeći. Ne zvuči li ljepše nego: Otići, čak štoviše; Nestati se čini još dražesnije. Ishlapjeti, uzmaknuti, otprhnuti. Ali samo od očiju što se prikazuju tuđim.
Reći da izlaziš i obećati da se vračaš, zatvoriti vrata i ne ispuniti obećanje, pobjeći bez straha i zauvijek bježati, to je svačiji neispunjeni san kojeg svatko savršeno nesvjesnom oštroumnošću prikriva, od kojeg svatko noću bježi dok spava. A da pritom ne shvaća zašto toliko pati. I pita se kada će patnja postati za nit tanja ili za milimetar kraća, kada će patnja splasnuti, hoće li se na zemlju spustiti trenutak kad će joj dosaditi širenje vlastite bolesti koja za sobom sije zavist. Ona ne može sama od sebe nestati, bez ičijeg i ikakvog posredovanja. Bez da se kroz vrata izbaci na cestu, kao dijete koje je prekršilo pravila, bez da se najuri na drugi kraj ulice jer je ovo postala zabranjena zona hodanja. Ako nas zamrzi, poželi pobjeći od nas kao što mi poželimo pobjeći od nje, od očiju tuđih čiji pogled je postao nesnosan i bolan, suviše težak za nositi u našim lomljivim i kržljavim rukama.
Ona ne može nestati ako se ne pobjegne.
Ima još jedna, najgora osobina pred kojom se strepi kao pred sudom. Da ode, a pritom zauvijek ostane tu. Kao mjesec uronjen u nebo dana. To je godišnje doba koje ne prestaje trajati. Zima čiji se jezik vrelom krvlju odbija ugrijati. I riječ koja je u jedinom pravom trenutku koji je mogao postojati odlučila odgoditi bijeg za jednom. Što će se svesti na nikad.
Pa što ako je iz škatulje ispalo tvoje obećanje, istreseno na grubu površinu masivnog stola, raspršeno u komadiće koji spojeni ne bi izgradili cjelinu. Ima ih po rubovima, podu, na zidovima, u cipelama gdje čekaju jedan par nogu da zajedno s njima krenu, da se ostave svog hromog tijela… Pa što i ako je cijela hrpa takvih obećanja istresena na isti takav stol, samo veći i izdržljiviji kako se ne bi slomio pod njihovim naletom, naletom komadića između čijih padova i udarca vremenska udaljenost ne postoji.
Tko ih još kao takve ispunjava? Tko žali kad zna da su lažna.
Iskrena obećanja da ćemo se ipak vratiti.
Post je objavljen 12.01.2009. u 22:38 sati.