15
utorak
travanj
2014
EKSKLUZIVNO OTKRIVAMO PROŠLE ŽIVOTE PERA VIĆANA
-Dundo Pero, može jedna usluga? – upitali smo Pera Vićana.
Kad je čuo riječ 'usluga', lice mu se odmah ozarilo. Zna da imamo blog, pa ako nam napravi uslugu, morat ćemo je vraćati do kraja života.
-Može, naravno – reče dundo Pero – o čemu se radi?
-Biste li pristali otići kod doktora Michaela Newtona na jednu hipnotičku seansu?
Pogleda nas u čudu. Mislio je da ćemo ga pitati da nam riješi taxi koncesiju ili nekakvu izmjenu GUP-a, a mi mu predlažemo odlazak nekakvom hipnotičkom šarlatanu. Ali usluga je usluga, svejedno je li se radi o taksiju, GUP-u, UPU, hipnozi, dijagnozi ili nekoj drugoj dozi - zna dundo Pero da ćemo mu sutra na blogu odrađivati sve što poželi, ako pristane na našu ponudu.
Uputili smo se ka doktoru Newtonu. Dundo Pero nas je pitao u čemu je stručan.
-Vidjet ćete – ostali smo tajanstveni.
Michael Newton, za vas dragi čitatelji, jedan je od najpoznatijih i najvećih svjetskih stručnjaka za hipnozu. Desetljećima je liječio ljude kroz hipnotička stanja, a poslije se u karijeri zainteresirao za njihove duše. Naime, kod čovjeka u hipnozi može se doprijeti do njegovog 'unutarnjeg mozga', točnije njegove same duše u kojoj su pohranjena sva iskustva neke dušne jedinke, pa i njeni prošli životi. Upravo nam je to bio cilj – vidjet tko je bio Pero Vićan u prošlim životima.
Čim je dundo Pero sjeo u stolac doktora Newtona, iskusni stručnjak počeo je prodirati u dušu Pera Vićana.
-Zar on ima dušu? – dometnuli smo doktoru.
-Svatko ima dušu – odgovori doktor, a potom se uozbilji – šutite i ne smetajte više!
Newton se skoncentirao do srži, točnije do Vićanove duše. Nije prošlo ni petnaest sekundi do vriske dunda Pera.
-Aaaaaaaa, grkljan mi reže – derao se Pero Vićan iz hipnotičkog stanja.
-Tko ti reže grkljan? – upita doktor.
-Uže. Uže mi reže grkljan. Vješaju me.
-Tko te vješa? – iskusno ga je vodio Newton.
-Dubrovačka Republika, vlast. Gore na Gracu – govorio je Pero Vićan – Vidim svoje tijelo kako ostaje dole, a ja letim poviše Lovrijenca.
Vićan je naime, poslije nam je objasnio doktor, posljednji put na Zemlji živio u doba Dubrovačke Republike, a umro je nasilnom smrću, jer ga je vlast osudila. Duše se vole vraćati u poznati krajolik, dodao je, zato se Vićan opet vratio na područje Republike. Doktor nam je također kazao da je današnja promuklost prilikom govora Pera Vićana vjerojatno plod stezanja grla od strane užeta, jer neke stvari iz prošlih života, vjerovali ili ne, ostanu i u sljedećima. Newton ga je potom usmjerio da se sjeti života za vrijeme Republike, jer nas koji smo tražili seansu, nije interesiralo što je Vićan radio na nebu, već na Zemlji. Dundo Pero nam je potom objasnio što se dogodilo tijekom njegovog zadnjeg života.
-Mihu Pracatu sredio sam 'Mediteransku koncesiju' da može slobodno i nesmetano trgovati diljem Mediterana, ali i kod Britanskog otočja. U to vrijeme dogodio se napad Španjolske armade na Otok, a mornaricu su predvodili dubrovački brodovi. Englezi su na tu činjenicu poludili, te su zabranili Dubrovčanima trgovinu. Ali ja sam znao engleskog kralja i pogurao koncesiju. Problem je nastao, jer me dubrovačka vlast osudila za izdaju i špijunaštvo zbog komuniciranja s engleskim kraljem mimo Malog i Velikog vijeća – ispričao je Pero Vićan u dahu, te na kraju dodao – Tražio sam da mi daju deset mjeseci uvjetno, te da me osude na dobrotvorni rad, ali jebiga, nije prošlo.
Newton ga je pitao je li i sam bio dubrovački knez.
-Jesam, ali nisam na toj funkciji izdržao ni dva tjedna, a kamoli mjesec dana. Razlog je bio taj što sam dužnost obavljao u šlapama i kratkim gaćama, što se tradicionalnim Dubrovčanima nije svidjelo, pa su me smijenili. Uf, kako su onda ljeta bila vruća! Za popizdit. Nema frižidera, led se otopi dok se donese sa Sniježnice, a ti moraš navući onu periku i duge rukave.
-Što ste još radili?
-Sredio sam nekim likovima da ne moraju nositi kamenja za gradnju Minčete kada dolaze u grad, pa su mi vraćali usluge. Jedan mi je tako sazidao ljetnikovac u Orašcu.
-Kako to da ste imali ljetnikovac u Orašcu, a bili ste pučanin?
-To mi je sredio jedan član Malog vijeća. Zvao se Ivo Besjeduš Cazzo. On je živio u zgradi suda pokraj ljetnikovca zvanog Vila Palma, a svaki je dan u grad, morao dolaziti na posao. Naravno i donijeti kamen bez obzira što je bio visokorangirani političar. Ja sam mu sredio da ne poteže ta kamenja, a on mi je pripisao zemlju za ljetnikovac u Orašcu.
-Kako se zvao taj vaš ljetnikovac? – upita ga Newton.
-Dubrovački vrtovi kurca – nasmije se Vićan – Znate da sam ja veliki šarmer. Dolazila je tamo i Cvijeta Zuzorić. I još nešto vam moram reći.
-Recite!
-Dubrovačka vlast prvotno je u Orašcu htjela graditi nešto drugo. Znate da je Dubrovnik u to vrijeme skladištio žito u Rupama, te ga se moralo mljeti. U urbanističkom planu stajalo je da će se mlinice graditi u Orašcu zbog riječica koje tamo teku. Ali ja sam uspio preko svojih veza izmijeniti GUP. Mlinice sam poslao u Mline, a za područje Orašca uvrstio sam oznaku T2. To znači, turistička zona ljetnikovci. Da skratim, ja sam od Republike privatizirao Dubrovačke vrtove kurca, razumijete? – objasnio nam je dundo Pero.
Međutim, najluđa stvar koju nam je ispričao tek slijedi.
-Bio je neki lik koji je krao vodu s Onofrijeve fontane za svoju stoku. Osuđen je na vađenje očiju. Ja sam sredio da mu odsječu samo jedno uho, umjesto dva oka. Onda došla ona jebena kuga u grad, i ja je dobio. Govorim mu, stari ajde vrati mi uslugu sad kad mi treba. I mi se tako lijepo dogovorili da kuga iznajmi stan u njegovu tijelu, umjesto u mom – usklikne dundo Pero.
-Zajebana bila ta kuga?
-Ma šta ti je, jebena bolest, a mi sve danas kukamo kako nam je težak život. Obolio je i jedan dubrovački knez, moj susjed u Orašcu, mislim da se zvao Zamonja. Riješio mu ja da se ode liječit od kuge na Rebro u Zagreb, a on mi zauzvrat pripisao njegovu zemlju u Orašcu na mene. On na kraju umro, ali zato je nekretnina ostala živa.
-Kome ste još pomogli?
-Onom debilu Marinu Držiću. Došla mi njegova stara i govori da ima jednog malog, da je pametan, ali da nemaju novca za školovanje, jer su pučani. Ja mu sredio da ode na fakultet u Sienu. Mogao je birati Siena, Bologna ili Firenca, ali to sad nije bitno...Na kraju, budala, poludio od tih knjiga i pisanja, i radio neke urote protiv Dubrovnika. Umalo ja najebo, jer sam urotnika upisao na fakultet. Ali na kraju se isplatilo. Pripisao je na mene autorska prava, pa sam zarađivao. Ljudi stvarno čitali te gluposti, i govorili da je Skupa napisao prema mom liku i djelu.
-Ima li još koja zanimljivost?
-Došao onaj Onofrio i govori da će dovesti vodu u grad. Svi mu se smiju, a ja rekao knezu da je on normalan i da će je stvarno dovesti. Eh, koja je to bila usluga.
-Pa bezveze usluga, ne'š vi.
-Ma kako bezveze, da ja nisam rekao knezu da je normalan ne bi ga pustili da gradi vodovod. Na kraju ga je izgradio, ali pošto mi je dugovao uslugu, prvo sam ga natjerao da meni dovede vodu do Orašca. Zaradili tako ja i Onofrio, jer smo masno naplatili Gučetiću i Gozzeu vodu. Poslije su oni tamo izgradili arboretum. Da nije bilo nas, ne bi bilo ni onih biljaka – zaključi dundo Pero.
A onda doktor Newton slučajno odvede dundo Perovu dušu u još prošliji život. Vićan je u tom životu boravio u Rimskom carstvu, a zvao se Petrus Topolonije Vicinius, a bio je predsjednik Rimskog poganskog sabora i docar Rimskog carstva, odnosno zamjenik cara Nerona.
-Hhhahahhaha, koje je to doba bilo – smijao se Petrus Topolonije Vicinius – ja i Neron planiramo novi Urbanistički plan uređenja Rima, ali jebote Mars, nema mjesta nigdje u Rimu. Sirotinja podigla favele na sve strane, i mislimo se ja i Neron gdje ćemo, pomarsu, izgraditi Koloseum i Circus Maximus. Govorim mu ja, Nerone, najbolje da spalimo Rim, kada izgori bit će mjesta i za amfiteatar i za hipodrom, i za groblje na Dupcu, i za ceste na koje ćemo davati kočija-koncesije. A Neron legenda, odmah pristane...Gorio tako Rim cijeli dan i noć, gorio, a Neron skladao pjesme. Ali jebote Venera, požar na kraju zahvatio i moju rimsku Baraku 5B u Venerinom polju. Ajde u kurac Nerone i ti i tvoja pjesma, vidi što si mi učinio od Barake, gdje će sada Rimljani na konzultacije sa mnom. A Neron mi reče da će izgraditi još ljepšu i stariju baraku...
Onda je Newton izgubio vezu s Vićanovom dušom, a dundo Pero se opet nalazio u 21. stoljeću. Odmah je rekao.
-Treba mi milijun kuna iz gradskog proračuna za uljaru u Topolom. 'Ajmo odmah jedan tekst u tu svrhu – naredio nam je.
-Ma, može dundo Pero – rekosmo mu bacivši se na posao.
Nakon objave teksta, Dubrovnik je gorio, a Newton nas je upozorio.
-Budite oprezni s uslugama Peru Vićanu. Možda će ih tražiti nazad kad se ponovo reinkarnira. S uslugama Vićanu, naime, nije gotovo ni kad on umre. Njegova duša sve pamti, kao što ste vidjeli iz priloženog!
komentiraj (0) * ispiši * #
11
petak
travanj
2014
Priča o velikom borcu Diegu Simeoneu
Gledajući iz današnje perspektive, kao da je riječ o drugom sportu. Uzmimo za primjer reprezentaciju Argentine iz 1994. godine – u napadu su igrali Gabriel Batistuta, Abel Balbo i Claudio Caniggia. Danas je ekipa s trojicom klasičnih napadača posve nemoguća. Pridodamo li toj reprezentaciji Diega Armanda Maradonu jasno nam je da se tadašnji nogomet nije sastojao od bogzna kakve trke.
Međutim, u tadašnjoj reprezentaciji, vjerojatno najboljoj u čitavoj argentinskoj povijesti – iako nije osvojen svjetski naslov, zbog Maradoninog doping skandala za koji se ni dandanas ne zna je li namješten – iskakao je jedan mladić. Zvao se Diego, ali to nije bio Maradona, već Pablo Simeone, a njegova igra bila je drugačija od one njegovih suigrača.
Dok su Caniggia, Balbo, Batistuta i Maradona utakmicu odrađivali u svega nekoliko kvadrata, Simeone je pretrčavao teren gore-dole, lijevo-desno, kao da se radi o kenijskom dugoprugašu, a ne bijelo-plavom prugašu argentinske nogometne selekcije.
Još prije 4 godine, dok je bio igrač Velez Sarsfielda, njegov trener Victorio Spinetto, gledajući njegovu trku, borbenost i agresivnost prozvao ga je Cholo, po jednom drugom argentinskom igraču, Carmelu Simeoneu, koji se takođet isticao trčanjem, a ne šetanjem po terenu. Ispada da su do devedesetih godina u Argentini postojala samo dva borbena igrača, i oba su se prezivala Simeone, iako nisu bili ništa u rodu.
Velez 1990. godine kani prodati 20. godišnjeg Simeonea u Europu, ali veliki klubovi nisu zainteresirani za njegove usluge. Skauti zaobilaze Chola smijući se njegovim tehničkim karakteristikama. Pa tko bi normalan uzeo Simeonea, kad njegov vršnjak Robert Prosinečki može sve s loptom?, govore direktori Barcelone i Reala.
Naposljetku, Velez ga je ipak uspio nekako utopiti. Njegov novi klub zove se - Pisa i upravo je izborila nastup u Serie A. Za vrijeme igranja defanzivnog veznog u Pisi, Simeone je konstantno startovima ukoso nakrivljavao protivničke suigrače, da legenda kaže kako je više turista dolazilo gledati utakmice Pise, nego slavni Kosi toranj.
Ali ni Simeone, ni Michele Padovano nisu uspjeli spasiti Pisu od brzog ispadanja u niži razred. Potom Simeone odlazi u Sevillu i tamo nastupa zajedno s Maradonom i Šukerom. Ali ni tamo se Simeone nije proslavio, jer i Sevilla uskoro ispada iz lige.
Kada ge je 1994. kupio Atletico Madrid, navijači su zavapili: O, ne, i mi ćemo ispasti iz lige! I skoro su bili u pravu. Atletico se spasio remijem u posljednjem kolu, i ostao samo bod od ispadanja. No dogodine Atletico osvaja posljednji naslov španjolskog prvaka.
Ta sezona 1995. je najvažnija u povijesti nogometa! Od te godine, u nogometu više ništa neće biti isto. Nizozemski igrač Bosman pobijedio je na Europskom sudu pravde, te se ukinulo pravila stranaca za igrače unutar Europske unije. Iste godine, europski prvak postao je Ajax sa svojim atomskim nogometom koji je izumio Luis van Gaal. Taktika je bila jednostavna, a bazirala se na jakom presingu i trci. Navijači su mrzili način igre Ajaxa, ali rezultati su bili tu. Slično se dogodilo i s Atleticom – nitko nije volio njihovu, pogotovo Simeoneovu igru, ali naslov je osvojen.
Tijekom devedesetih godina, predsjednik Intera Massimo Moratti opsjednut je trofejima. Troši milijarde dvodeći u klub Bergampa, Zanettija, Ronalda i ostale, ali ga trofeji zaobilaze. Svjestan je i sam kako se nogomet promijenio od vremena Maradone, i da za trofej treba nekakav Kenenisa Bekele u sredini terena. Odlučuje dovesti Simeonea, ali ni on ne može pobijediti Interovo prokletstvo neosvajanja trofeja.
Nakon samo dvije sezone, Simeone odlazi u Lazio i tamo osvaja scudetto – i najstariji navijači Lazia ne sjećaju se kad su zadnji put bili prvaci Italije. Novi idol, uz najboljeg strijelca Crespa, im je Simeone. Ali ljubav između Argentinca i navijača Lazia kratko traje.
Naime, na redu je sezona 2001-2002., vjerojatno najspektakularnije odigrano prvenstvo na Čizmi u povijesti. Pored vrhunskih momčadi Intera, Milana, Juventusa, Parme, Rome i Lazia, sve do Božića na tablici je prvi Chievo iz Verone, koji je te sezone tek stigao u Seriju A. Poslije Nove Godine, Chievu forma pada, ali je prvenstvo zanimljivo kao španjolsko ove godine. Za prvaka se bore čak tri momčadi – naravno Juventus, Inter i branitelj naslova - Roma.
Posljednje je kolo – na tablici vodi Inter s 69 bodova, drugi je Juventus s 68, a treća Roma s 67. Inter na domaćem terenu u Rimu igra protiv Lazia koji je šesti na tablici. Izborio je Kup UEFA-e, i posljednja utakmica mu ne znači ništa – ne može ni gore, ni dole na tablici.
Laziu posljednje kolo ne znači mnogo, ali njihovim navijačima itekako je važno gostovanje Intera. Naime, u slučaju da Lazio pobijedi Intera, Juventus da remizira, a Roma pobijedi, Vučica je prva što je najgori mogući scenarij za navijače Lazia. Stoga žele da Inter pobijedi njihov 'voljeni' klub kako bi bili mirni da Roma neće osvojiti prvenstvo.
Navijači su obučeni u crno-plavo, i od samog početka utakmice na Olimpicu bodre goste. Atmosfera je domaćinskija od one na San Siru.
Hernan Crespo i Claudio Lopez ne znaju što da rade. Na svaki njihov dodir s loptom, publika zviždi. Teško je igrati na taj način. Znaju to i igrači Lazija koji su deset godina poslije također pustili Interu da Roma ne bude prvak. Nakon što je Inter njihovim ljubimcima zabio gol, izvjesili su transparent 'Oh, noooo'.
Međutim, na terenu se nalazi Diego Pablo Simeone. Briga njega što navijači Lazia misle. On je navikao da za svoju momčad gine do posljednjeg daha, jer drugačije ne zna. Uspio je povezati redove rastrojenog Lazia, a kao šlag na kraju, postigao je Interu i zgoditak. Na kraju Lazio je slavio s 4-2, a trofej je otišao u ruke Juventusa koji je u posljednjem kolu svladao Udinese 2-0. Moratti bi u tom trenetku najradije upucao svojega dojučerašnjeg igrača Simeonea. Ali takav je on – nema milosti za protivnike, i uvijek se bori do samog kraja.
Nakon ovog 'skandala', Simenone se opet vratio u Atletico Madrid, gdje je odigrao još dvije sezone, prije nego se umirovio u rodnom gradu Buenos Airesu nastupajući za Racing.
Ni trenerski put mu nimalo nije bio lagan. Trudio se, ali nije imao sreće. Trenirao je razne klubove poput Racinga, Estudiantesa, River Platea, San Lorenza, Catanie, prije nego li je došao u Atletico Madrid.
Zanimljiva je jedna zgoda iz vremena dok je trenirao San Lorenzo. Dvojica njegovih igrača potukla su se na treningu. Kada su Simeonea o tome pitali što misli, rekao je da je riječ o dvojici barbarskih kretena.
Eto takav je Diego Simeone. Borac, ali s dozom fair-playa. Igrač je to kojeg nisu krasili tehničke karakteristike, ali jest požrtvovnost. Takav je i kao trener – jedinstven. Ne samo da zahtijeva od svojih igrača da ginu na terenu kao što je i sam radio, već to isto želi od publike.
Već su legendarni njegovi pozivi gledateljima da bodre njegove igrače. Neosvojiva utvrda Vincente Calderon preslik je njegove energije – borba do posljednjeg daha, iako si gora momčad na terenu.
Simeone je 1995. sudjelovao u velikoj nogometnoj promjeni, a svojim karakteristikama dosta joj je pridonio. Bilo je to doba kada se prestalo hodati po terenu i odigravati lijepe poteze, već se trčalo i borilo za svaku loptu.
Ta promjena, skupa s Bosmanovim pravilom i bogatim šeicima dovela je nogomet do toga da danas imamo svega nekoliko najbogatijih klubova koje nitko ne može pobijediti. Nitko osim - Atletica iz Madrida.
Simeone je dokazao da se uz manjak novaca i vrhunskih igrača, fanatičnošću kakvom je i on sam plijenio, može doći u polufinale najelitnijeg svjetskog klupskog natjecanja.
Eto što je nogomet – Simeone koji je indirektno moderni nogomet učinio izvjesnim, danas se bori protiv svoje ostavštine.
Onako kako se borio oduvijek – predanošću, trudom i radom.
Cholo Simeone, grme tribine Vincenta Calderona. Diego se smije, kao da misli, „e tako se navija, nemojte da vas ja pozivam“. Potom rukom namjesti frizuru, dugu kosicu, da mu ne smeta dok gleda bore li se njegovi igrači na terenu ili šetaju kao Robert Prosinečki – igrač za kojeg su se početkom devedesetih otimali najveći svjetski klubovi, dok je Simeone sreću morao potražiti u Pisi.
A sada startovima, ukoso krivi velikane poput Reala i Barcelone.Turistima koji posjete Madrid, danas je spektakularnije doći na Vincente Calderon, nego Santiago Bernabeu.
Jer Madrid ima samo jednog kralja. On se ne zove Cristiano Ronaldo, već – Diego Simeone!
komentiraj (0) * ispiši * #
