Put boli (Bolivia)

Ovaj svijet je pun paradoksa. Dobro, jebemu mater, to je općepoznato, ali ti paradoksi me uvijek nanovo iznenade.
Eto tako ja u susjedstvu imam čovjeka iz Bolivije. Tu je i paradoks broj jedan, čovjek što duže živi u Lijepoj našoj sve gore i gore govori hrvatski. Doduše, dubrovački hrvatski je osjetno drugačiji od standardnog hrvatskog jezika, ne toliko po riječima, koliko po dužini trajanja. Kada dubrovačke žene pričaju, toliko rastežu pojedine slogove da govor ima vremensku vrijednost sume sumaruma Castro plus Račan.
Ali drugi paradoks našega Bolivijca je još paradoksalniji. Poprimio je sve kvante balkanskog ponašanja i to u vrlo kratkom roku. Kafa, sunčane naočale, ogovarancija. Čovjek tako dobro trača o ljudima iz našeg kvarta, da mi izgleda, svaki put kada je u tom svom tračarskom elementu, da će izvaditi puhalicu i otrovnu strelicu iz džepa i pogoditi jadnog hrvatskog luzera posred tikve. A vjerujem, doći će i do toga, jer hrvatski dubrovački sve lošije priča, pa će mu otrovna strelica biti dio tračanja i to neverbalnog.
Ipak kralj paradoksa, najparadoksalniji paradoks moga prijatelja Bolivijca je nogomet. Takvu nesposobnost igranja nogometa ne možete (čast iznimkama) vidjeti ni u HNL-u. Čovjek sadrži sve moguće južnoameričke gene(pričao mi je o obiteljskom stablu). Od najstarijih stanovnika, preko onih što im je Cortes jebo sve po spisku, do najsuvremenijih stanovnika kojima pripadaju Ronaldo i Ronaldinho. Ali čudnim čudom, njegov nogometni gen se tijekom njegovog začeća izgubio i nikada nije pronađen. Ostala je samo gola činjenica, a to je, da on igra sam protiv prazne bare na kojoj je kamen, utakmica bi završila 0-0.
Družeći se s njim, intenzivno sam se bavio proučavanjem bolivijskih paradoksa i na kraju sam zaključio da paradoks u reakciji s bolivijskim narodom daje realitet, tojest bolvijski narod neutralizira riječ paradoks u samom korijenu njezinog bivstva.
Tako oni imaju jednu kopnenu reprezentaciju, koja igra domaćinske utakmice na visini gdje normalni ljudi idu samo kao avanturisti, i morsku koja im služi za igranje svih ostalih. Njihov predsjednik je jedan od onih obićnih, onih iz mase, onih što ne znaju čitati i pisati. Država im se raspada, a za Chaveza misle da je dobar dečko iz susjedstva. Čak nemaju ni more. Kao ni ekonomiju, kao ni hranu. Priprosti su. Ali i vrlo dobri, osjećajni, kao što je bio i moj prijatelj prije dolaska na Balkan. I jako su pobožni i vjeruju u sve katoličke vrednote. A i Bog je na njihovoj strani. Postoji i dokaz.
Prema staroj bolivijskoj legendi, koju mi je prenio moj susjed, jedne godine harala je strašna suša. Sve biljke su pocrkale osim stabljika koke. Bolivijci su bili gladni i morali su upregnuti sve snage u proizvodnju kokaina kako bi se prehranili. Ali stabljike koke su se odjedanput počele kurčiti i preseravati, te su onako iz zajebancije, da napakoste hrabrom bolivijskom narodu, počele štrajkati fotosintezom. Bolivijci su bili bespomoćni. Onako slabašni obratili su se Bogu i molili ga za pomoć. A Bog im je uslišao molitve. Naredio je svim stabljikama koke ponosne zemlje Bolivije, a i šire, da se skupe i dođu na jednu pustopoljinu da im očita bukvicu. Govorio im je, onako strogo, da su prvo bili jednostanični organizmi te da su jedino Njegovom dobrom voljom postale ono što su danas - predmet obožavanja diljem zemaljske kugle. Stabljike koke su ga pažljivo slušale vidljivo se bojeći za svoju egzistenciju. Ipak Bog, onako dobar kakav već jest, dao im je novu priliku završivši ukor riječima od kojih su se tresle Ande. "Slušajte me dobro, moje stabljike koke, još jedna pizdarija i to vam je kraj. I sjetite se, iz praha ste nastale, u prah ćete se pretvoriti!"