pismoandjelu

srijeda, 25.05.2011.

Sirena

Zvuk sirene opće opasnosti najjeziviji je zvuk (poslije glasanja Ljube Č. Rojsa u saboru) kojeg sam čula u životu.

A ipak...taj zvuk nas je sažimao na najosnovniju bit, ostavljao nas potpuno gole, dok smo kao hipnotizirana kolona silazili u sklonište naše stambene zgrade.

Ta sirena je svodila na najbitnije.

Na glad, i žeđ. Na živu glavu na ramenima.

Bilo je čak i neke opore slatkoće u tim sazivima očaja u skloništima.

Čak i okorjeli mrgudi smješkali su se ljubazno.

Dijelili svoje kekse sa svima.

Gladili po glavama djecu susjeda sa kojima godinama nisu razgovarali.

Dođe čovjeku da poželi ta vremena.

Mene je obično hvatala potreba za izvođenjem nepodopština. Moj mozak, moja misao, sve je to balansiralo između dvije opcije - vizualizirati kako mi možda već u slijedećoj sekundi neka granata razmrskava glavu ili izvoditi nepodopštine.

Uvijek sam izabirala ovo drugo, e da bi mi jednog dana stih na grobu mogao objasniti prolaznicima i nekrofilima:

"ova djeva bajna zgine
glave raznešene granatom
izvodeći nepodopštine
."

To mi se baš nekako sviđalo.

Neki susjedi u sklonište nisu ulazili bez radija.

heeelooooo radio luxemburg, što li je ovo, jesmo li u kafiću "U zdravlje", it iz aj, leklerk?

fucking II. svjetski rat, dekice i radio na uhu, zaustavljeno vrijeme, ironija, keksi, djeca i čupave kose, a poneki od nas sa vriskom užasa u bjeloočnicama

wtf? kakav radio, kakvi bakrači, ovdje Split, Split, heeeeej
znaš Bože ono palme, zimmer frei, hajduk živi vječno, balkoni, galebovi

kakav radio, kakvo sklonište, dekice i keksi?!

Eh. Lijepo li je opet imati ljeto i ovako se prisjećati vremena koje je jedno od onih neponovilose.

Jedino, ja bi baš malo onog keksa.
I da se mrgudi nenadano opet namiješe.
Ja bi malo one svjesnosti prisustva drugog čovjeka koja je sklonište na momente činila toplim.

Svašta bih ja. E, da. Tako se mi ljudi bahatimo u miru.

25.05.2011. u 12:15 • 7 KomentaraPrint#

srijeda, 18.05.2011.

Ako neću ja Sarajevu...

...Sarajevo će k meni.

Zadnji put sam bila u Sarajevu prije više od 20 godina. Ne volim niti brojati, ne toliko zbog neizdrživo i nepodnošljivo sretnih sjećanja, koliko što me to brojanje nagoni na nelagodnu i neudobnu pomisao da čovjek mora bit poprilično...vremešan da bi mogao reći da negdje nije bio više od dvadeset godina.

Došla meni moja prija Sarajka. Zadnji put kad je bila, ja taman odboljevala gripu. Jedva živa. Srkala sam nekakvi čaj u kvartovskom kafiću dok je ona preko puta mene mađijala sa svojim "Bona" i svojim "Ba" a ja, u fibri, kontemplirala kako se Sarajlije može beskonačno uživat čak i pod ofanzivom virusa, bakterija i inih gripoznih čimbenika. Tada mi je, na odlasku, rekla:

"Hajd' bona ozdravi. Pa da pijemo."

Ozdravila ja, bogami, navrat nanos. Ako ništa, a ono da probam ono "Pa da pijemo". Može. Osoblje, ponovi ovo.

Pa da Facebook nema dobrih strana, hajd' reci. Na mojoj listi od skoro devetsto "prijatelja", ima više od nekoliko tisuća ljudi.
Jer svaki ovakav čovjek k'o ova moja iz Sarajeva, vrijedi tisuću. Duša.
Ima ih još na toj mojoj listi. To je moja Schindlerova. To su oni koje bi ja rado bila spasila od ovih što su nas spašavali. To su oni meni slični. Ma šta slični, isti. Oni koji bi bili zaustavili rat, da se njih pitalo. Ali nije. Takve se nikad ne pita.

Facebook mi ih je donio, njemu fala.

Ima nas iz svih, božemiprosti, bivših država Jugoslavije. Jednom mi je jedan politički, blago rečeno neistomišljenik, spočitnuo:"Nije ni čudo kakve stavove imaš, čovjeku je sve jasno kad vidi odakle su ti sve prijatelji sa Facebooka".
Paf.
Paf?
Nisam shvatila što mu je točno kod tih mojih smetalo. I tko? Ovi iz Srbije? Ili Makedonci? Crnogorci, možebitno? Sarajevo, Ljubljana? Što mu točno smeta? Plaše li to njega naša sjećanja? Da li to što mi imamo svoje uspomene vrijeđa njegovo domoljublje? Ako da, nek' mi savjetuje. Da zaboravim, ili da se pravim da nije ni bilo, kao oni prilagodljivi i pragmatični?

Misli li on da mi stvarno obnavljamo nekakvu Jugoslaviju? Da patimo za sastancima CKKPJ ?

Ne patim ti ja od toga. Preplašeno moje. Nije ti to moja furka. Evo, jednom zauvijek da ti i ja razjasnimo nešto. To. To moje, to ti je na primjer kad ja dođem u Sarajevo, ili Sarajevo dođe k meni, pa mi sjedimo u miru. U smijehu, ko nekad.

I, znam da će te ovo osupnuti, ali, prevoditelj nam ne treba. Pričamo istim jezikom, znaš, junačino sa prve crte? I, da je postojala prva crta za obranu toga što smo dijelili nekad oni moji i ja, mi bi svi bili junaci sa te prve crte. Obranili bi mi to, da nam je ijedan sud na svijetu priznavao pravo na obranu čojstva i junaštva a bez ijednog ispaljenog metka. Ma lako za metke još, al' mi smo to htjeli i bez ijednog izgubljenog života. Naravno, nije nam prošlo. Nemoš baš kako ti pr'ne potkopavat temelje ratne industrije, jel'.

Da ti ne duljim, samostojni moj neistomišljeniku. Ne obnavljamo ti mi ništa, smiri se. Ne obnavljamo, jer ono što je NAMA bilo važno, niste ni srušili.

Zato se smiri. I, hajd' bona ozdravi.
Pa da pijemo.

18.05.2011. u 10:55 • 10 KomentaraPrint#

utorak, 10.05.2011.

Zašto se nikad neću ponovo udat

Zbog gaća. Ima onih trenerki šta ih sve mi ženske kupujemo "za po kući" i za "do dućana", znači oni odvratni odjevni predmeti, ne pretjerano skupi, a taaako praktični, kreirani posebno za one koje se previše udebjaju, ili za one šta previše smršave, ili one šta se rastavu i one šta ih više nije briga. E, takvih treneraka ja iman kolko oš, zato šta biće spadan u sve ove navedene kategorije. Dobro, u kategoriju ovih šta previše smršave još nikad nisan uspila upast. Ma niti u kategoriju onih šta premalo smršave, a kamoli previše.

Zajeb kod tih gaća je taj šta ih kupiš za "do dućana" a ostaneš u njima cili život.

I sad, te trenerke obično imaju gaće na laštik, ili neki konop, štajaznan. Pri oblačenju i svlačenju istih, ja nisan dovoljno koncentrirana. Mislin, ja nikad na ništa u životu nisan dovoljno koncentrirana, osim na pokušaje da se, bogamu, malo koncentriran.

I onda ja to naprimjer, te gaće, jel', itnen sa sebe. Ili na sebe. Oni špag šta bi ih triba držat, đava ga odnija, nekako se uvuče unutra, tojest jedan kraj toga špaga jednostavno nestane. A i pametniji od mene ne mogu zavezat špag ako nemaju oba kraja toga špaga. Pokušan ja, doduše, utirat prste u one rupe na pasu od gaća ne bi li nekako dovatila špag, ali nema šanse. I onda su mi te gaće upropaštene, a žaj mi ih bacit, jer su takoreć nove, a sve su mi nove, zato šta svaki put kad mi na gaćama pobigne špag, ja kupin nove. Sićan se da mi je bivši muž zna često govorit da kad mu na košuji ispadne botun tribalo bi taj botun sašit, a ne bacit košuju ka šta san ja imala običaj bezbrižno učinit. A i je majketi bija grintav, dobro san ga se riješila.

Nego, da se vratin na gaće. Za ne bacit one skoro nove gaće šta su ostale bez špaga, ja ih nastavin nosit, i činin fintu ka da se ništa nije desilo. Onda mi, narafski, te gaće stalno klizu priko stomaka i guzice i padaju.

E, cili ovi psikološki uvod je bija samo zato da objasnin kako je došlo do odluke da se neću više nikad udat, puj, puj, puj.
Surfan ja tako danas po konpjutoru, kadli mi dođe daprostite ić u zahod. Dignen se sa stolice, krenen priko kužine, a gaće - padnu do kolina skoro.
Šta ću, zaboravin. Iman ja i važnijih stvari na koje moran mislit u životu od toga oće li mi past gaće. Ne mogu se sad tačno sitit kojih stvari, ali sigurna san da ih iman. Daklem, kad gaće skliznu, ja lipo stanen, nategnen ih prema gori, i produžin put zahoda. I onda putom do zahoda, nasrid hodnika, opet stanen, jer mi je nešto palo na pamet.

Zamisli ti moj čoviče da ja sad iman neko muško u kući. Kako bi na njega naprimjer djelova prizor sredovječne mene kako natižen one gaće priko droba, a još nekad znan malo i napuvat drob da mi gaće izdržu bar od kužine do hodnika. Taj bi bidan, zgrožen, momentalno tražija rastavu braka, a poslin garant još i zabranu prilaženja.

Možebitno bi smatra da nije sexy da ozbijna žena tako potiže gaće po sebi nasrid kuće. Znan, na prvi pogled tako i izgleda, da nisan sexy. Ali ja se u stvari baš u tomen momentu osjećan skroz seksualno senzualno senzibilno senzitivno seksipilno sindikalno i selektivno, jer guštan u osjećaju da mi gaće padaju ka naprimjer šta stoposto padaju onin bidnin mršavin ženama šta se u životu nisu pošteno najile samo da bi in gaće padale, a ja, pametnica, ne odričen se mumanja, a ipak postižen isti efekat.
A i lipše je, realno govoreći, vidit da gaće imaju priko čega padat, šta me briga. U biti, more se slobodno reć da moje gaće ne padaju, nego posrću, priko prepreka, dok onin mršavin samo padaju. A još je moja pokojna čukunbaba govorila jebeš ti ćerce gaće koje padnu bez da naletu na brig.


I onda pomislin kako je to u stvari lipo, ne imat muža. Moš brate potizat gaće prema gori kad god i kako god te voja. Ko bi mi sad u ovin godinama trpija nekoga šta bi mi prigovara zbog špaga na gaćaman. Zna se kakvi su muški, namisto da vidi dobru stranu toga šta san ja žena kojoj gaće isprid njega same padaju, taj bi mi stoposto krenija držat predavanja i krojačke kursove, ka i oni bivši nesritnjak.

Ma kvragu i muški, ko bi in ugodija, taj se nije rodija.

10.05.2011. u 17:41 • 53 KomentaraPrint#

četvrtak, 05.05.2011.

No government, good government.

Teška vremena, prijatelju moj.
Prvo je osudilo generale. Na facebook-u sam u realnom vremenu pratila kako pucaju virtualna prijateljstva. Pola korisnika koje ja imam mogućnost pratiti, promptno je zamijenila vlastitu, sa slikom generala Gotovine na svom Facebook profilu. Stvorila su se dva tabora, a (generalova) slika je govorila više od riječi. Pa se režalo, ovi sa Gotovinom na one bez Gotovine, i obratno. Onda se "skidalo" ljude sa liste "prijatelja". Zove me unezvjerena frendica na telefon i kaže "Čovječe, šta je ovo?! Jel' vidiš ti ovu histeriju? I to od ljudi sa kojima sam inače imala izvrstan odnos na facebooku! Ne mogu vjerovat!! Ima li u ovoj zemlji itko normalan!?"

E pa sad, nisam baš znala što bih joj rekla. Ako je kriterij za normalnost stav većine, onda tih dana ona i ja nismo bile normalne.

U međuvremenu, Umro je drug Tito. Facebook opet preplavljen indikativnim fotkama, video spotovima. Opet se stvorili tabori - jedni otvoreno žale za Titom, drugi se još otvorenije zgražavaju nad ovima koji žale.
Ja sam taj dan na moj "zid" zakačila nekoliko simboličnih podsjetnika na dotičnog gospodina. I hrabro otrpjela pojedine negativne ili posprdne reakcije. To, kad kažem "hrabro otrpjela", to u stvari znači da me baš i nije briga što ko o tome misli.
U doba kad je Tito bio živ i u punoj snazi, ja sam se, zajedno sa sličnima meni, sprdala na račun Titinog kulta ličnosti jer, naime, ne priznajem nikakve kultove ličnosti, pa makar se radilo i o njegovom, hehe.
Sve dočeke na splitskoj rivi sam uredno preskočila jer sam smatrala presmiješnom svu tu histeriju i obožavanje. Isto tako, osjećala sam izrazitu odbojnost prema Partiji, onoj partiji čije se ime ne usuđujem niti napisati, da ne prizovem kakvu nesreću ili urok na ovaj blog. Odbila sam svaki pokušaj da me se u istu učlani, više puta. I zamjerila se nekim drugovima i drugaricama.

Ukratko, oduvijek sam bila antiprotivna. Obiteljska tradicija mi nalaže biti takvom. Uvijek kontra vlasti. Pa makar bila i najbolja. Nije da znam kako izgleda najbolja vlast, ali pretpostavljam da je samo mrtva vlast dobra vlast. No government, good government.

Koji god sistem bio i koja god vlada vladala, ja brate stršim.

I onda se sjetim Ferala. I Svetog trojstva Lucić-Ivančić-Dežulović. Ponešto znam o njima i prije nego što su i bogu i đavlu postali mili. Prateći dakle njihove biografije, lako se da uočiti da su sva trojica bila zajebana jednako onda, kao što su to i danas. Bolje rečeno, zajebavali su se sa vlašću i onda kada je to bilo puno riskantnije činiti nego danas.

Samo, to se mrziteljima njihovog lika i djela baš i ne da pamtiti. Jer, kad bi pamtili, morali bi shvatiti. A, kad bi shvatili, više ih ne bi imali zašto mrziti. A moraju ih mrziti, jer ih je još onaj sistem naučio važnu lekciju - bez unutrašnjeg neprijatelja, nema ni nas! Njegujmo naše unutrašnje neprijatelje (u daljnjem tekstu UN), jer dok je njih, ne moramo se baviti ničim drugim nego praćenjem, lociranjem i prokazivanjem istih!

Kad malo bolje promislim, na ovim prostorima se njeguje kult ličnosti unutrašnjeg neprijatelja. Nitko i ništa na Balkanu nije veća faca od UN.

I tako je Feral morao gorjeti. Jer se bavio hrvatskim zločinima, jedini u Hrvatskoj. Jer nije dopuštao da zaboravimo naša sranja. Tako je navukao mržnju na sebe.
Isto kao što na sebe mržnju navlače na primjer e-novine.
Srpski portal, koji se bavi srpskim zločinima. Upravo je u tim novinama u tijeku objavljivanje crnog feljtona sa jezivim svjedočanstvima hrvatskih logoraša, znači pričama ljudi koji su preživjeli srpske logore strave. Iz tjedna u tjedan, srpske e-novine podsjećaju i tjeraju Srbiju da se suoči sa vlastitim zločinima.

Interesantno, baš mi je interesantno kako nitko od velikih Hrvatina koji insistiraju na tome da su samo Srbi činili zločine, nije nikad spomenuo ili negdje pohvalio te e-novine? Kako to da nigdje nisam pročitala nešto npr. tipa "Evo, dragi Hrvati, iako mislimo sve najgore o Srbiji zbog agresorskog rata koji je vodila protiv nas, u toj istoj Srbiji postoje normalni ljudi, koji objavljuju svjedočanstva o srpskim zločinima, o istini, o sebi, i svaka im čast!".

Ne, nikada od nijednog zapjenjenog Hrvatine nisam čula to. Ovdje naravno pričam o onim Hrvatinama koje osobno poznajem, ali mislim da je situacija važeća na općem nivou u Hrvatskoj.
I, što se događa sa tim e-novinama? Ista stvar koja se dogodila i Feralu - ako u vlastitoj zemlji odlučiš insistirati na priznavanju i rasvjetljavanju ratnih zločina ( i ekonomskog ratnog i poratnog kriminala, jasno) , ako neprestano pokušavaš suočiti vlastite sugrađane sa zločinima vlastite im majčice domovine, ne gine ti lomača.

E-novine jedva preživljavaju, a i to što dosad preživljavaju, imaju zahvaliti financijskoj pomoći svojih čitatelja.
Ne, u Hrvatskoj se o e-novinama ne priča na sva zvona, jer bi to značilo ohrabrivati srpske novinare da pišu o srpskim zločinima. A to nijednom pravom hrvatskom domoljubu ne ide u prilog, jer bi ga nagnalo da se sjeti hrvatskih novinara koji su htjeli pisati o hrvatskim zločinima, a zbog čega je te iste hrvatske novinare proglasio mrziteljima svega hrvatskog. Na identičan način na koji veliki Srbi i Srbetine proglašavaju e-novine mrziteljima svega srpskog.

Paradoksalno, jedan prosječni, tipični veliki Hrvat se puno bolje razumije i slaže sa jednim prosječnim velikim Srbinom, jer i jedan i drugi domovinu vole pod geslom "Mi nismo činili zločine, a ako i jesmo, bili su opravdani!", nego sa jednim neprosječnim Hrvatom ili Srbinom koji tvrdi "I mi smo činili zločine, i za njih netko mora odgovarati!". Znači, veliki Hrvati više vole Srbe koji brane srpske zločine, kao što, naravno, veliki Srbi više vole Hrvate koji brane hrvatske zločine.

E-novine strše. Kao što je stršio i Feral. I sa jedne i sa druge strane svjetlo u balkanski mrak, ovu jadnu kaljužu, pokušavaju unijeti ljudi koji se zajebavaju sa svakom vlasti, a pogotovo sa onom koja šuti o zločinima.

Takvi ljudi će uvijek biti neprijatelji SVIM zaraćenim stranama.
Pa ih guraju jedni drugima, odričući ih se. Zato je Feral bio "četnički" i "srpski", a Petar Luković i e-novine su "ustaške" i "protusrpske".

Nitko ih neće. Svi ih se glasno i strastveno odriču.

Potpuno bespotrebno, jer dotični novinarski Don Kihoti nikome od tih šakala i nijednoj od tih primitivnih histeričnih domoljubno-nadrkanih zajednica nikada nisu ni pripadali.

05.05.2011. u 13:14 • 6 KomentaraPrint#

nedjelja, 01.05.2011.

Uklanjamo po balkonima

Javlja mi prijateljica iz Zagreba da su povodon Papinog dolaska u metropolu po portunima osvanile policijske preporuke u kojiman piše
"Moli se stanovnistvo da uklanja osobe s balkona za vrijeme prolaza štićene osobe..."

Pa se sad ona, nezaposlena, a poduzetna kakva je, pita ima li tu za nju kakve šanse za zaradu. Govori da bi ona rado uklanjala osobe sa balkona po Zagrebu kad bude prolazila dotična štićena osoba, i da neb' uzimala više od dvista kuna po jednom ukanjanju. Jedino još nije uspila saznat jel' te osobe triba sa balkona uklanjat sačmaricon ili je dovojno da ih samo gurne pa da se strmeknu. Ostavila san je da se sama misli jerbo lako je njoj u Zagrebu zajebavat se, mi u Splitu bi uskoro bi mogli bit svi uklonjeni, bili na balkonima ili ne.

Morala nan je doć ekipa europckih predstavnika da bi ovi šokirati otkrili smrtonosno zagađenje azbeston u Vranjicu, kojo se širi po cilon industrijskon bazenu, a i malo dalje, to oće reć po Splitu. Nije ni čudo da je ovdi sve maklo zdravon pameću. Jedino trovanje azbeston more objasnit trenutno stanje u ovomen gradu, od izbora gradonačelnika pa do prijedloga počasnih imenovanja ulica i trgova po zaslužnin pojedincima.

Tuđman će izgleda dobit spomenikić na rivi, a na Marjan ćedu metnit veliki križ, šta ja osobno smatran sasvim prigodnin potezima. Triba postavit nove simbole po gradu, u skladu sa aktualnin društvenin zbivanjiman. Riva je ionako odavno potonila, pa spomenici nećedu ništa pokvarit, a križ na vrj Marjana bi nas podsjeća da Splitu više ni Bog ne more pomoć. Ja bi čak predložila da se iščupaju one demode palme i umisto njih postavi po jedan spomenik svakomen ko je da neizmjerni doprinos tome da Split ode ukurac zajedno sa ostatkon države.

Osim toga, ovi novi spomenici rješavaju i problem okolo postavjanja bista i svih ostalih obilježja judima ka šta je naprimjer bija Miljenko Smoje. Više niko neće insistirat da se i njemu i sličnima njemu postavu spomenici, jer odsad, pa nadaje, neimat svoj trg ili spomenik u Splitu, bit će najsigurniji znak da je čovik nešto vridija.

Na Peristil je postavjen prizor "Posljednje večere" od kojoga san skoro dobila infarkt kad san niki dan izašla iz Podruma i ugledala ogromne figure u plaštovima kako obiduju usrid carskoga trga. Prvi momenat san mislila da je to otvorena neka "drive-in" pučka kužina, i pripala se da će priko Peristila odsad bit dopušten promet osobnin voziliman, a onda san se sitila da je to ka nešto umjetničko. Toliko me se dojmila ta umjetnost da san oteturala pristravljeno u nepoznaton pravcu i otada od straja ne salazin iz svog kvarta, po onoj dobroj, staroj narodnoj:"Fali Peristil, drž' se Sućidra".

javascript: void(0);" onclick="this.target = ''; alert('Autor je zabranio komentiranje ovog posta.'); u 09:17 • 0 KomentaraPrint#