pismoandjelu

srijeda, 18.05.2011.

Ako neću ja Sarajevu...

...Sarajevo će k meni.

Zadnji put sam bila u Sarajevu prije više od 20 godina. Ne volim niti brojati, ne toliko zbog neizdrživo i nepodnošljivo sretnih sjećanja, koliko što me to brojanje nagoni na nelagodnu i neudobnu pomisao da čovjek mora bit poprilično...vremešan da bi mogao reći da negdje nije bio više od dvadeset godina.

Došla meni moja prija Sarajka. Zadnji put kad je bila, ja taman odboljevala gripu. Jedva živa. Srkala sam nekakvi čaj u kvartovskom kafiću dok je ona preko puta mene mađijala sa svojim "Bona" i svojim "Ba" a ja, u fibri, kontemplirala kako se Sarajlije može beskonačno uživat čak i pod ofanzivom virusa, bakterija i inih gripoznih čimbenika. Tada mi je, na odlasku, rekla:

"Hajd' bona ozdravi. Pa da pijemo."

Ozdravila ja, bogami, navrat nanos. Ako ništa, a ono da probam ono "Pa da pijemo". Može. Osoblje, ponovi ovo.

Pa da Facebook nema dobrih strana, hajd' reci. Na mojoj listi od skoro devetsto "prijatelja", ima više od nekoliko tisuća ljudi. Jer svaki ovakav čovjek k'o ova moja iz Sarajeva, vrijedi tisuću. Duša.
Ima ih još na toj mojoj listi. To je moja Schindlerova. To su oni koje bi ja rado bila spasila od ovih što su nas spašavali. To su oni meni slični. Ma šta slični, isti. Oni koji bi bili zaustavili rat, da se njih pitalo. Ali nije. Takve se nikad ne pita.

Facebook mi ih je donio, njemu fala.

Ima nas iz svih, božemiprosti, bivših država Jugoslavije. Jednom mi je jedan politički, blago rečeno neistomišljenik, spočitnuo:"Nije ni čudo kakve stavove imaš, čovjeku je sve jasno kad vidi odakle su ti sve prijatelji sa Facebooka".
Paf.
Paf?
Nisam shvatila što mu je točno kod tih mojih smetalo. I tko? Ovi iz Srbije? Ili Makedonci? Crnogorci, možebitno? Sarajevo, Ljubljana? Što mu točno smeta? Plaše li to njega naša sjećanja? Da li to što mi imamo svoje uspomene vrijeđa njegovo domoljublje? Ako da, nek' mi savjetuje. Da zaboravim, ili da se pravim da nije ni bilo, kao oni prilagodljivi i pragmatični?

Misli li on da mi stvarno obnavljamo nekakvu Jugoslaviju? Da patimo za sastancima CKKPJ ?

Ne patim ti ja od toga. Preplašeno moje. Nije ti to moja furka. Evo, jednom zauvijek da ti i ja razjasnimo nešto. To. To moje, to ti je na primjer kad ja dođem u Sarajevo, ili Sarajevo dođe k meni, pa mi sjedimo u miru. U smijehu, ko nekad.

I, znam da će te ovo osupnuti, ali, prevoditelj nam ne treba. Pričamo istim jezikom, znaš, junačino sa prve crte? I, da je postojala prva crta za obranu toga što smo dijelili nekad oni moji i ja, mi bi svi bili junaci sa te prve crte. Obranili bi mi to, da nam je ijedan sud na svijetu priznavao pravo na obranu čojstva i junaštva a bez ijednog ispaljenog metka. Ma lako za metke još, al' mi smo to htjeli i bez ijednog izgubljenog života. Naravno, nije nam prošlo. Nemoš baš kako ti pr'ne potkopavat temelje ratne industrije, jel'.

Da ti ne duljim, samostojni moj neistomišljeniku. Ne obnavljamo ti mi ništa, smiri se. Ne obnavljamo, jer ono što je NAMA bilo važno, niste ni srušili.

Zato se smiri. I, hajd' bona ozdravi.
Pa da pijemo.