Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/marmontovabb

Marketing

Sirena

Zvuk sirene opće opasnosti najjeziviji je zvuk (poslije glasanja Ljube Č. Rojsa u saboru) kojeg sam čula u životu.

A ipak...taj zvuk nas je sažimao na najosnovniju bit, ostavljao nas potpuno gole, dok smo kao hipnotizirana kolona silazili u sklonište naše stambene zgrade.

Ta sirena je svodila na najbitnije.

Na glad, i žeđ. Na živu glavu na ramenima.

Bilo je čak i neke opore slatkoće u tim sazivima očaja u skloništima.

Čak i okorjeli mrgudi smješkali su se ljubazno.

Dijelili svoje kekse sa svima.

Gladili po glavama djecu susjeda sa kojima godinama nisu razgovarali.

Dođe čovjeku da poželi ta vremena.

Mene je obično hvatala potreba za izvođenjem nepodopština. Moj mozak, moja misao, sve je to balansiralo između dvije opcije - vizualizirati kako mi možda već u slijedećoj sekundi neka granata razmrskava glavu ili izvoditi nepodopštine.

Uvijek sam izabirala ovo drugo, e da bi mi jednog dana stih na grobu mogao objasniti prolaznicima i nekrofilima:

"ova djeva bajna zgine
glave raznešene granatom
izvodeći nepodopštine
."

To mi se baš nekako sviđalo.

Neki susjedi u sklonište nisu ulazili bez radija.

heeelooooo radio luxemburg, što li je ovo, jesmo li u kafiću "U zdravlje", it iz aj, leklerk?

fucking II. svjetski rat, dekice i radio na uhu, zaustavljeno vrijeme, ironija, keksi, djeca i čupave kose, a poneki od nas sa vriskom užasa u bjeloočnicama

wtf? kakav radio, kakvi bakrači, ovdje Split, Split, heeeeej
znaš Bože ono palme, zimmer frei, hajduk živi vječno, balkoni, galebovi

kakav radio, kakvo sklonište, dekice i keksi?!

Eh. Lijepo li je opet imati ljeto i ovako se prisjećati vremena koje je jedno od onih neponovilose.

Jedino, ja bi baš malo onog keksa.
I da se mrgudi nenadano opet namiješe.
Ja bi malo one svjesnosti prisustva drugog čovjeka koja je sklonište na momente činila toplim.

Svašta bih ja. E, da. Tako se mi ljudi bahatimo u miru.



Post je objavljen 25.05.2011. u 12:15 sati.