Teška vremena, prijatelju moj.
Prvo je osudilo generale. Na facebook-u sam u realnom vremenu pratila kako pucaju virtualna prijateljstva. Pola korisnika koje ja imam mogućnost pratiti, promptno je zamijenila vlastitu, sa slikom generala Gotovine na svom Facebook profilu. Stvorila su se dva tabora, a (generalova) slika je govorila više od riječi. Pa se režalo, ovi sa Gotovinom na one bez Gotovine, i obratno. Onda se "skidalo" ljude sa liste "prijatelja". Zove me unezvjerena frendica na telefon i kaže "Čovječe, šta je ovo?! Jel' vidiš ti ovu histeriju? I to od ljudi sa kojima sam inače imala izvrstan odnos na facebooku! Ne mogu vjerovat!! Ima li u ovoj zemlji itko normalan!?"
E pa sad, nisam baš znala što bih joj rekla. Ako je kriterij za normalnost stav većine, onda tih dana ona i ja nismo bile normalne.
U međuvremenu, Umro je drug Tito. Facebook opet preplavljen indikativnim fotkama, video spotovima. Opet se stvorili tabori - jedni otvoreno žale za Titom, drugi se još otvorenije zgražavaju nad ovima koji žale.
Ja sam taj dan na moj "zid" zakačila nekoliko simboličnih podsjetnika na dotičnog gospodina. I hrabro otrpjela pojedine negativne ili posprdne reakcije. To, kad kažem "hrabro otrpjela", to u stvari znači da me baš i nije briga što ko o tome misli.
U doba kad je Tito bio živ i u punoj snazi, ja sam se, zajedno sa sličnima meni, sprdala na račun Titinog kulta ličnosti jer, naime, ne priznajem nikakve kultove ličnosti, pa makar se radilo i o njegovom, hehe.
Sve dočeke na splitskoj rivi sam uredno preskočila jer sam smatrala presmiješnom svu tu histeriju i obožavanje. Isto tako, osjećala sam izrazitu odbojnost prema Partiji, onoj partiji čije se ime ne usuđujem niti napisati, da ne prizovem kakvu nesreću ili urok na ovaj blog. Odbila sam svaki pokušaj da me se u istu učlani, više puta. I zamjerila se nekim drugovima i drugaricama.
Ukratko, oduvijek sam bila antiprotivna. Obiteljska tradicija mi nalaže biti takvom. Uvijek kontra vlasti. Pa makar bila i najbolja. Nije da znam kako izgleda najbolja vlast, ali pretpostavljam da je samo mrtva vlast dobra vlast. No government, good government.
Koji god sistem bio i koja god vlada vladala, ja brate stršim.
I onda se sjetim Ferala. I Svetog trojstva Lucić-Ivančić-Dežulović. Ponešto znam o njima i prije nego što su i bogu i đavlu postali mili. Prateći dakle njihove biografije, lako se da uočiti da su sva trojica bila zajebana jednako onda, kao što su to i danas. Bolje rečeno, zajebavali su se sa vlašću i onda kada je to bilo puno riskantnije činiti nego danas.
Samo, to se mrziteljima njihovog lika i djela baš i ne da pamtiti. Jer, kad bi pamtili, morali bi shvatiti. A, kad bi shvatili, više ih ne bi imali zašto mrziti. A moraju ih mrziti, jer ih je još onaj sistem naučio važnu lekciju - bez unutrašnjeg neprijatelja, nema ni nas! Njegujmo naše unutrašnje neprijatelje (u daljnjem tekstu UN), jer dok je njih, ne moramo se baviti ničim drugim nego praćenjem, lociranjem i prokazivanjem istih!
Kad malo bolje promislim, na ovim prostorima se njeguje kult ličnosti unutrašnjeg neprijatelja. Nitko i ništa na Balkanu nije veća faca od UN.
I tako je Feral morao gorjeti. Jer se bavio hrvatskim zločinima, jedini u Hrvatskoj. Jer nije dopuštao da zaboravimo naša sranja. Tako je navukao mržnju na sebe.
Isto kao što na sebe mržnju navlače na primjer e-novine.
Srpski portal, koji se bavi srpskim zločinima. Upravo je u tim novinama u tijeku objavljivanje crnog feljtona sa jezivim svjedočanstvima hrvatskih logoraša, znači pričama ljudi koji su preživjeli srpske logore strave. Iz tjedna u tjedan, srpske e-novine podsjećaju i tjeraju Srbiju da se suoči sa vlastitim zločinima.
Interesantno, baš mi je interesantno kako nitko od velikih Hrvatina koji insistiraju na tome da su samo Srbi činili zločine, nije nikad spomenuo ili negdje pohvalio te e-novine? Kako to da nigdje nisam pročitala nešto npr. tipa "Evo, dragi Hrvati, iako mislimo sve najgore o Srbiji zbog agresorskog rata koji je vodila protiv nas, u toj istoj Srbiji postoje normalni ljudi, koji objavljuju svjedočanstva o srpskim zločinima, o istini, o sebi, i svaka im čast!".
Ne, nikada od nijednog zapjenjenog Hrvatine nisam čula to. Ovdje naravno pričam o onim Hrvatinama koje osobno poznajem, ali mislim da je situacija važeća na općem nivou u Hrvatskoj.
I, što se događa sa tim e-novinama? Ista stvar koja se dogodila i Feralu - ako u vlastitoj zemlji odlučiš insistirati na priznavanju i rasvjetljavanju ratnih zločina ( i ekonomskog ratnog i poratnog kriminala, jasno) , ako neprestano pokušavaš suočiti vlastite sugrađane sa zločinima vlastite im majčice domovine, ne gine ti lomača.
E-novine jedva preživljavaju, a i to što dosad preživljavaju, imaju zahvaliti financijskoj pomoći svojih čitatelja.
Ne, u Hrvatskoj se o e-novinama ne priča na sva zvona, jer bi to značilo ohrabrivati srpske novinare da pišu o srpskim zločinima. A to nijednom pravom hrvatskom domoljubu ne ide u prilog, jer bi ga nagnalo da se sjeti hrvatskih novinara koji su htjeli pisati o hrvatskim zločinima, a zbog čega je te iste hrvatske novinare proglasio mrziteljima svega hrvatskog. Na identičan način na koji veliki Srbi i Srbetine proglašavaju e-novine mrziteljima svega srpskog.
Paradoksalno, jedan prosječni, tipični veliki Hrvat se puno bolje razumije i slaže sa jednim prosječnim velikim Srbinom, jer i jedan i drugi domovinu vole pod geslom "Mi nismo činili zločine, a ako i jesmo, bili su opravdani!", nego sa jednim neprosječnim Hrvatom ili Srbinom koji tvrdi "I mi smo činili zločine, i za njih netko mora odgovarati!". Znači, veliki Hrvati više vole Srbe koji brane srpske zločine, kao što, naravno, veliki Srbi više vole Hrvate koji brane hrvatske zločine.
E-novine strše. Kao što je stršio i Feral. I sa jedne i sa druge strane svjetlo u balkanski mrak, ovu jadnu kaljužu, pokušavaju unijeti ljudi koji se zajebavaju sa svakom vlasti, a pogotovo sa onom koja šuti o zločinima.
Takvi ljudi će uvijek biti neprijatelji SVIM zaraćenim stranama.
Pa ih guraju jedni drugima, odričući ih se. Zato je Feral bio "četnički" i "srpski", a Petar Luković i e-novine su "ustaške" i "protusrpske".
Nitko ih neće. Svi ih se glasno i strastveno odriču.
Potpuno bespotrebno, jer dotični novinarski Don Kihoti nikome od tih šakala i nijednoj od tih primitivnih histeričnih domoljubno-nadrkanih zajednica nikada nisu ni pripadali.
Post je objavljen 05.05.2011. u 13:14 sati.