Ožujak 2017 (1)
Siječanj 2013 (1)
Ožujak 2012 (1)
Veljača 2012 (1)
Ožujak 2011 (3)
Veljača 2011 (2)
Prosinac 2010 (4)
Listopad 2010 (2)
Rujan 2010 (4)
Kolovoz 2010 (8)
Srpanj 2010 (4)
Lipanj 2010 (5)
Svibanj 2010 (7)
Travanj 2010 (8)
Ožujak 2010 (5)
Veljača 2010 (4)
Siječanj 2010 (5)
Prosinac 2009 (9)
Studeni 2009 (2)
Listopad 2009 (1)
Rujan 2009 (3)
Kolovoz 2009 (2)
Srpanj 2009 (6)
Lipanj 2009 (1)
Svibanj 2009 (5)
Travanj 2009 (2)
Ožujak 2009 (2)
Veljača 2009 (5)
Siječanj 2009 (6)
Prosinac 2008 (11)
Studeni 2008 (9)
Listopad 2008 (6)
Rujan 2008 (5)
Kolovoz 2008 (1)
Srpanj 2008 (2)
Lipanj 2008 (7)
Svibanj 2008 (6)
Travanj 2008 (9)
Ožujak 2008 (9)
Veljača 2008 (12)
Siječanj 2008 (7)
Prosinac 2007 (11)
Studeni 2007 (10)
Listopad 2007 (14)
Rujan 2007 (23)
Kolovoz 2007 (18)
Srpanj 2007 (12)
Lipanj 2007 (6)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari On/Off

Opis bloga

SAMO MOJA TEKICA

najjači roman

Flora Jungwirth

Der Fotzenlecker


Hardcore ljubavni roman, preporuča se dodatan oprez kroničnim bolesnicima i meteopatima, zabranjeno za mlađe od 30 zbog neiskustva i opasnosti od nekontroliranog duhovnog samoranjavanja, obavezno prije čitanja prirediti rolu zahodskog papira i bubrežnjak za bljuvanje.
Protagonist romana je čudovište, nit čovjek, nit muškarac. Pazite da ga ne pregazite na pješačkom prijelazu jer ćete odgovarati kao za čovjeka.
Kako ga prepoznati? Jednostavno. Prepoznatljiv je po tome što mu glava raste ravno iz dupeta, a poskrivećke drka iz grma.

Linkovi

Kontakt

marinianis1@gmail.com



28.03.2008., petak

jaje na oko

uz jaja dobila sam i ofarbano oko. pregledala me doktorica i nije se niš čudila mom ofarbanom oku jer joj je isti dan neki divljak razbijao po ordinaciji i prijetio ubojstvom, i da je taj dan primila par morbidnih slučajeva.
a čitam i čujem da je farbanja na sve strane. pažnju mi je privukao jučerašnji članak iz jutarnjeg lista o farbanju javnosti o novom ministru vanjskih poslova i njega koji proziva na red evropsku zajednicu, a austrijanci mu rekli da doma pospremi i ne reketari austrijska poduzeća koja nas pak reketare legalno.
slogan hadezea bi terbalo dopunit ZNA SE HDZ, ILI onaj HDZ ZNA u
HADEZE SVE ZNA. uglavnom prefarbavaju se gafovi osobe koja izgleda sve samo ne obećavajuće, svakako samo ne inteligentno. tko zna, moglo bi mu možda past na pamet da proba Plassnikovu ulovit za muf pod stolom, i da joj predloži jedan balkanski muchoprch, pa da vidi šta je muškarac, i još k tome hadezeovac, hrvatski domoljub, evropski orijentiran.

20.03.2008., četvrtak

još jedan blagdan šarenih jajca

ne znam jesam li ja naopak, al ja ne vidim kaj se u Uskrsu slavi. zaprav mi je Uskrs praznik za žalovanje, a Božić za neizmjernu radost. nikad mi tu niš nije štimalo. logiku koju su mi htjeli podvalit, tojest religijska, pa filozofska objašnjenja Uskrsa, nikak mi nisu sjela. no dobro, već se jučer osjećala blizina Uskrsa, to jest atak na svakodnevicu, od potrošačkog pa svi drugi. ovaj portošački je glavni.
uvijek od tih blagdana koji rasture tjedni ritam očekujem nešto. kad sam bila dijete očekivala sam zečeke, poklone, čudesa. u srednjoj dobi u odnosu na sadašnju dob, bili su mi važni izlasci, a oni su blagdanima bili puno zanimljiviji nego u neke redovne dane, obične. i sad sebe hvatam isto nekaj očekujem, pa se pitam što. valjda me ponese i okolina. očekujem malo druženja s obitelji, susrete s prijateljima, i onima koje dugo nisam vidjela , i nešto izlazaka.
pišemo se i čitamo u utorak.

iz pristojnosti i tradicije, a ne iz uvjerenja

Sretan Uskrs Vam želim

Free Image Hosting at www.ImageShack.us

QuickPost

tko navrati dobi jajce za sreću pa nek si ga ušareni kak hoće

17.03.2008., ponedjeljak

Ponedjeljak

Kiša je prala zrak

Kapi mi nisu dale spavati
Lupkale su mi po mozgu

Svježe oprano jutro
Zakvačila sam kvačicama na štrik
Bez omekšivača

Prvi ustaje

Još mu kurac nabrekao od spavanja
Podiže pidžamu

Kava najbolje miriši ujutro

Prva odlazim
spavajući o zapisima sa stolnog kalendara.


13.03.2008., četvrtak

sluša mi se snap






dok peglam

12.03.2008., srijeda

djevojka od ajurvede


-Gospodine, dijagnoza vašeg oca je nažalost, veoma loša. Ja vam to moram reći. Prije dvije godine imao sam pacijenta jednako teškog, da kažem beznadnog stanja koji se čudom izvukao, ukoliko vjerujete u takvo što. Ja vam ovo govorim u strogom povjerenju jer većina mojih kolega vjeruje isključivo u svemogućnost konvencionalne medicine. Da čuju kako spominjem nazovimo, čudesa, razapeli bi me u kirurškoj sali. Ali čudo se zaista dogodilo. Taj čovjek je prizdravio, i živio je još skoro dvije godine. Supruga dotičnog gospodina kombinirala je ajurvedsku medicinu i homeopatske pripravke poznate zagrebačke homeopatkinje koja je završila ovdje kod nas medicinu, zatim je specijalizirala homeopatiju u Njemačkoj. Pokušajte! To je sve što vam mogu reći.
-Hvala vam profesore. Ja sam očajan. Nedavno mi je umrla majka. Iznenada se razboljela. Umrla je u roku tri mjeseca. Eto, valjda shrvan gubitkom supruge, razbolio se i otac. Bili su vezani. U kratko vrijeme oboje, previše mi je. Jedva izdržavam. Život mi se preokrenuo za čas. Otac je za tri mjeseca trebao primiti nagradu za životno djelo. Moje nade da će se to dogoditi sve su manje. Čak smo zajedno počeli raditi na nekom projektu.
-Ja vas razumijem. Imate li obitelj, mislim, jeste li oženjeni? Oprostite na indiskreciji.
-Ne, nisam. U ovim okolnostima nemoćan sam razmišljati o takvom nečemu. No nikada se ne zna gdje sreća čeka.
Morao bih poći.
Iz unutrašnjosti jakne Matko je izvukao kuvertu sa ispupčenjem i pružio sjedokosom profesoru.
-Mali znak pažnje profesore.
-Zahvaljujem, mada niste trebali. Ja izuzetno cijenim vašeg oca i učinit ću za njega sve što je u mojoj moći. Jednom sam u mlađim danima slušao jedno njegovo predavanje na simpoziju medicinskih biokemičara. Dojmio me se. Osobno ga nisam nikada upoznao ali sam dosta čuo o njemu.
-Zahvaljujem. Do viđenja.
-Do viđenja.
Pozdrave su okrunili sticima ruku. Profesor je ispratio Matka do izlaza iz svoje liječničke sobe.
Matko je s ponešto vraćene nade lako silazio niz stube austrougarske bolničke zgrade na Šalati. Mirisi bolničkih otapala rijedili su se što se više bližio izlaznim vratima.
Sam je štošta čuo o ozdravljenjima alternativnim metodama u što nije vjerovao, a činjenice ozdravljenja su poput sjena mimoilazile njegovu pažnju sve do trenutka kada je njega život nagazio. Još je k tome i sam šef odjela u povjerenju sugerirao da se obrati, do vraga, ne valjda vidovnjacima.
-Posve nepoznato područje, čini se da ima dosta manipulanata i varalica u tom području obzirom da je u graničnom području stvarnoga. Ljudi su skloni vjerovati u čudesa. Valjda im je tako lakše živjeti okrutnu realnost.-mislio je čekajući tramvaj na gornjoj stanici u Draškovićevoj.

***

Tamnoputa vitka djevojka visoko svezanog repa, izuzetnog stasa, kao slalomaš, obilazila je čekače tramvaja na gornoj tramvajskoj stanici u Draškovićevoj i dijelila letke. Vitkim prstima uzimala je po jedan letak fluorescentne boje i doslovce uguravala prolaznicima u ruke. Pri tom je sama reklamirala sadržaj unoseći se u lice svakom tko je prihvatio letak i riječima je potvrđivala njegovu istinitost. Sljedeći na redu bio je Matko čija je ozbiljnost apriori odbijala djelitelje reklama za metode kako doživjeti stotu. Djevojka je prošla barijeru Matkove nedodirljivosti. Bila je iste visine kao on te su im pogledi bili u ravnini. Oči su joj bile sjajne i zavodljive, na što se Matko trgnuo. Sasvim je lako ušla u njegov prostor što se na njezinu letku nazivalo aurom.
-Koja je sila natjerala ovakvu ljepoticu da dijeli glupave letke na tramvaj stanici.-pomislio je.
Nije spuštao pogled prema rukama iz kojih je prešao letak iz jedne u drugu. Oči su se fiksirale u ravnini. Gurnuo je letak u džep, djevojka je pošla dalje. Matko ju je izmjerio straga. Imala je tvrdu kruškoliku stražnjicu, a nešto fine kože provirivalo je između jeftine kratke bluze iz India shopa i traperica niskog struka. Mogla je imati dvadeset godina.

Došao je kući. Stan je bio prazan, nitko ga nije čekao. Možda je i sam predugo ostao s roditeljima za kojima sada pati. Nije se zbog njih zadržao. Često je putovao, a s jednog puta prerano prekinutog slijedilo ga je iznenađenje. Virna se spetljala s kolegom iz Instituta. Ionako ih je držala navika i zajednički prijatelji. Osjećao je olakšanje kad su prekinuli. Oboma je nedostajalo hrabrosti. Morao se dogoditi slučaj.
Otkako je pokupila sitnice iz njegove sobe, nove ženske stvarčice poput češljeva, paketića s ulošcima, komada šminke nije tražio. Prepustio se slučaju više nego ranije. Zapravo, jednim dijelom, bilo ga je baš briga.
Gurnuo je ruku u džep jakne i ključeve zajedno s zgužvanim letkom stavio je na ormarić kraj telefona. Oprao je ruke i presvukao se. Djevojka s tramvajske stanice nije mu izlazila iz glave. Pobrao je letak kad je krenuo na zahod. Sjedeći na školjci čitao je sadržaj. Letak je ponio sa sobom u kuhinju. Uzeo je i prijenosni telefon. Nazvao je broj sa letka. Nije očekivao ženski glas mada se potiho nadao da će možda preko letka sresti djevojku. Možda će je sresti opet na istoj tramvajskoj stanici kada bude išao u posjetu ocu.
-Ajurvedski centar, izvolite, rekao mu je ženski glas iz slušalice.
-Dobar dan, htio bih znati nešto više o metodama liječenja koje reklamirate.
-Kako ste saznali za nas?
-Danas sam prolazio Draškovićevom. Jedna djevojka je dijelila letke na tramvaj stanici, i jedan je udijelila meni. Ja sam išao iz posjete ocu koji je teško bolestan i leži na Šalati. Vidio sam na letku da piše da imate 100% rezultate izlječenja za neke grupacije bolesti. Moram priznati da mi nevjerojatno zvuči taj podatak.
-Ako ste prolazili između deset i dvanaest, onda sam vam ja udijelila letak.
-Vi ste crna, visoka s repom.
-Da, ja sam.
-Baš sam se pitao što je natjeralo takvu krasoticu da dijeli letke na ulici.
-Na drugoj godini sam ekologije. Ovo mi je honoraran posao. Zarađujem džeparac.
Mogu vas spojiti s mojim gazdom ako vas zanima ajurvedska medicina. Dosta ljudi dolazi svaki dan. Mnogima je pomogao.
-Sad kad ste rekli „gazda“ nekako se poljuljalo moje ionako labavo mišljenje o medicini sa uličnih letaka, što ne znači da vas ne bih rado sreo.
-Želite li da vas spojim s mojim šefom, ili kako hoćete da ga zovem.
-Može, uz obećanje da ću opet s vama razgovarati.
Premda ga nije vidio osjetio je djevojčin osmjeh.
U pauzi čekanja spajanja telefonskog poziva slušao je indijsku glazbu.
S druge strane javio se bas namćorastog prizvuka. Matko je dvojio da li da započne razgovor.
-Dobar dan, imam bolesnog oca. Jedan liječnički autoritet mi je preporučio da pokušam s alternativnim metodama. Slučajno sam idući iz bolnice naišao na letak vaše, da kažem ordinacije. Do sada nikada nisam kontaktirao ni skim tko ima veze sa nečim što se zove alternativna medicina. Čuo sam dosta o tome. Nisam pridavao pozornost. Valjda zato što su se problemi sa zdravljem ukućana događali nekom drugom.
-Moram vam reći ako ne vjerujete, a iz ovoga što ste meni rekli, više ne vjerujete nego što vjerujete, nemojte niti pokušavati. Očekuje se potpuna predanost vjerovanju.
Matko je pomislio da li se ta predanost odnosi i na djeliteljicu današnjih letaka.
Zahvalio se na ljubaznosti i očigledno on nije taj koji bi u potpunosti vjerovao „guruu“ iz telefona.
Ponovo je nazvao broj sa letka.

10.03.2008., ponedjeljak

malo svakodnevice

u moje kućanstvo došao je prije nekih mjesec i pol jedan lijepi patuljasti kunić bijelog krzna na radost djece.
suprug i ja imamo sasvim malo vremena za sebe i to je toliko malo da se svodi na kratko zajedničko ispijanje kave. zec pravi nered ko djeca a stan izgleda zbog sijena ko isusova štalica. kad smo mislili da je zec ustalio svoje navike i mi se privikli na njega, otkrio je draž pišanja i kakanja na krevet, pa čim bi mi umakli iza ugla u drugi dio stana, zec bi se uneredio nasred posteljine. još je lako za kuglice, ali pišalina od zeca prilično smrdi. tak sam ja cijeli prošli tjedan skoro svaki dan presvlačila taj jedan krevet. za vrijeme vikenda odrađivala sam zaostatke poslova koje je kroz tjedan prouzročio zec.
taman sam mislila kak sam se riješila brda posteljine padne mi na pamet da zavirim sinu u frizuru, obzirom da sam pročitala u vrtiću upozorenje roditeljima da su se pojavile uši u vrtiću.prođem ja njemu prstom kroz kosu a kad tamo, našla sam ni manje ni više, cijelu farmu. čudim se jer nisam primjećivala da se je češkao. bilo je tu buba i bubica u raznim stadijima, samo što se nisu izlegle. i onda je opet slijedilo presvlačenje, sina sam ošišala, sve sam nas oribala, napipsala, raskužila, prokužila...tak smo dobili još kućnih ljubimaca... pp sam..

07.03.2008., petak

mene se ne tiče, događa se njima


pitao me kako izgleda moja slika broda.
sama u morskoj nepreglednosti.
posada, uobičajena. kapo, časnici palublja, potpalublja, mali od makine, mali od kužine, marineri..
upoznala sam dva kapa, jednog časnika i dva mornara. od tada slika broda ima toliko stvarnih likova koliko sam ih upoznala.
skoro da zaboravim, na jednom sam teretnom brodu ručala kod kapa u kabini. poslom, premda je njegov pogled odavao da bi se rado družio samnom i privatno. sviđao mi se. imao je lice morskog vuka. to je trivijalan izraz, i ja ga koristim jer je iraz kapovog lica bio baš takav. ne znam kako bih ga drugačije opisala.
sjećam se da je rekao da je sa Murtera.
sada bih ga zavela, tada nisam znala kako da se pustim. možda više nije živ, tad je imao sijedu bradu.
trivijalnost slike broda trajala je do trenutka kada sam zamislila čudljivost života koji odrađuju.


ovo je domaća zadaća sa književne radionice (jedan od prethodnih postova) nakon intervencije voditelja

05.03.2008., srijeda

javni natječaj


za nabavu nekoliko milijuna kubnih kilometara betona za zasipanje hrvatske ukoliko hdz dobije još jedan mandat


naručitelj

Europska unija

03.03.2008., ponedjeljak

Kroz park



Perivoj je već zatamnio lišćem, a između krošanja zasljepljivalo je sunce. Nagazila sam na ljusku ptičjeg jajeta. Vinula sam pogled, gnijezdo se nije vidjelo, niti ptić.
Naišla sam na djevojčice. Sjedile su na klupi zajedno sa njihovim lutkama i krpicama . Preskočila sam s lakoćom na svom putu školicu granom ucrtanu u šljunku. Pratio me njihov hihot. Poslala sam im osmjeh.
Odmicala sam od djevojčica zabavljena sjećanjima. Iz gustog grma iz mira me prepao tih cerek prosjeda muškarca. Gurao je ruke u džepove, pokazivao izbočinu u hlačama, i olizavao usne. Nešto je mrmljao, razaznala sam samo neko,
–Dođi koka, jel' ti se sviđa??
Od djevojčica dijelio ga je tek gust zimzelen grm.
. Požurila sam. Ubrzala sam korake osvrčući se da zaštitim leđa. Ne gledajući kuda idem zapela sam o nečije ruke. Bile su to ruke prosjaka koji je krezajući ispod crvenog nosa zacmoljio za sitniš. Odgurnula sam njegov dodir i pobjegla gledajući naprijed s prevelikim očima. Uzalud sam bježala, obojica su zaprljali moje misli i oteli što im nisam namjeravala dati.
Između stabala prolazili su šetači pasa. Moja žurba i nervoza izazvali su pse koji su sa uzica svojih vlasnika zapinjali vratove bijesno lajući i grebući da se istrgnu i pojure za plijenom. Strah me stresao pri pomisli da mi slinave pseće gubice zarivaju očnjake u listove i bedra. Još sam više ubrzala korake.
Prošla sam kraj ljubavnika uronjenih u slijep poljubac. Ništa ih nije diralo. Nisu osjećali vrijeme i prolaznike.
Izašla sam na čistinu, zatim krenula put drvenog mosta koji je preskakivao sasušen put potoka. Moje srce se umirilo. Osjetila sam toplinu sunca. Ispod polusjene na klupama su sjedili uredni čitači novina. Zamolila sam jednog zadubljenog u raskriljene listove da se odmorim na slobodnoj strani njegove klupe. Učtivo me prihvatio nakon što me je izmjerio pogledom, i nastavio s mirom čitati. Pokušavala sam zapodjeti razgovor. Zapinjale su mi riječi. Čitač je prekinuo čitanje i čekao da izgovorim misao promatrajući me iznad uskih naočala. Izmucala sam nekoliko nepovezanih riječi aludirajući na nedavne susrete. Začudo, čitač je razumio moju naoko nepovezanu poruku. Ponudio mi je jedne svoje slobodne novine. Ljubazno sam prihvatila da pregledam naslove dok sređujem misli. Promatrala sam čitača krajičkom oka. Uhvatio je moj pogled i jednakom ljubaznošću dao na znanje da je mi uskraćuje kratko pruženo gostoprimstvo. Zahvalila sam se na njegovoj velikodušnosti. Bio mi je to odmor na putu u njegovani visoki labirint od šimšira. Nisam imala kamo dalje. Posuta staza nikamo više nije vodila osim u labirint ili sam mogla sići sa staze. Pred ulazom u labirint osvrnula sam se i tražila pogled čitača i kakvu poruku u njemu. Nije mi uzvraćao pogledom.
Ušla sam.
Krenula sam labirintom pamteći stranu svijeta iz koje sam krenula. Lutala sam zapadajući u slijepe ulice i sudarajući se sa lutajućim prolaznicima od kojih su neki bili mahniti od bezizlaznosti. Sudarala sam se i sa svojim bliskim rođacima koji su držeći se čvrsto ispod ruku, s glavama okrenutima jedno od drugog, i izrazima lica kiselim i smežuranim od grča prisile, tražili izlaze. Lutala sam rasipajući snagu i ponekad zaboravljajući već prijeđeni put.
Počela sam zastajkivati i umirivati svoje misli. Korak po korak, gledajući zvijezdu koja se danju vidi na nebu našla sam put.
Izašla sam između dva tamnozelena visoka bedema na osunčanu čistinu parka na kom su na klupama počivale trudnice, i igrala se mala djeca.