Znaš...kad jednoga dana
prođe i ovo vrelo ljeto
i kad cvrčci utihnu
ne budeći me jutrom,
a još jedna jesen
pokuca na naša životna vrata,
otići ću
na svoj posljednji vijađ.
u svom starom kaputu,
izlizanim cipelama
i s kovčegom ispunjenog
ljubavnim sjećanjima,
satkanih od svih onih sretnih trenutaka
provedenih s tobom.

I neću se osvrnuti niti jednom...

(...monolozi Starog Tovara...)

(...ili priča iz Zone Sumraka...)

Kad nisam na brodu a lito je, doma se vraćam uvik u istu uru, kasno popodne ili predvečer, kako hoćete. S plaže, ofkors, šugaman priko ramena, kratke gaće, šlape i sunčane očale. I prije nego uđen u zgradu, opletem par pivkana sa lokalnim pijancima u kvartu. Naručimo piće i palamudimo o svemu: sportu, ženama, politici, seksu i tako u krug. Umoran sam od sunca, slabo marenda, pa me par pivkana već uvati i osjećan se baj-baj, lebdim, dobro mi je, čak bolje nego kad bi u srednjoj školi zapalili džoju i onda to podebljali Debitom.
Vrime je za poć doma i ja se opraštam sa kvartovskom bagrom, a to je stoka koja može polokat kišu Isusovu. Iden prema zgradi, ulazin u portun.
Odjednom osjetim neku neprirodnu tišinu. Ka da je sve do maločas bilo glasno, bilo živo, a sad se utišalo.
Penjem se uz stube, 8 katova a lifta nema. Molio bih vas da ovom prilikom pokušate pogoditi na kojem živim ja...
Prizemlje, šuška se iza vrata, pomiču se špijunke. Nisam paranoičan, ali mislin da se ekipa zaključala iza svojih vrata i da me ćiri kroz rupicu. Prvi, drugi, treći kat, sve je isto...A onda na četvrtom, na vratima ona...gospođa iz Metropole, friško useljena, u tajcama i nekoj majičetini, zaliva cviće, a dojke joj gotovo ispale...Meni skoro pa neugodno. Sve gledan u stranu, al ovo je đava, eto je:
"Gospon Max, pa kak ste kaj? Jel to s plaže, ne?"
Mislin se, a ne, vraćan se s večernje mise s šugamanon priko ramena...a je ima dobre ćiće...
" Ma s koje plaže gospođo, krvavo van ja radin...nisan van ja ka ovi ostali šta češu niku stvar po cili dan..."- tučen joj kontru onako u po gasa.
Ona mi se primiče, osjećan njen miris, mislin da je bvlgari omnia, a ja bižin uza zid.
"Ajte na bićerin"-kaže ona.
Ajme judi moji, ča ona smišno to govori - bićerin. Ka da ja rečen - štrukle.
"Ma diću sad-kažen joj. S posla san, a drugi put....
Ona ništa ne govori. Gleda kako se penjen gori, a iman još pola puta prevalit. Mahne mi. Mahnem i ja.
Na petom me presretne Bucmasta.
"A je đavlija ova. Kaš je kresnit?"
Ja gledam u Bucmastu ka da gledan iz tuđe glave.
"A issa ti....Nis ti sva svoja, a? "
Bucka mi ne da proći. Ona livo ja desno. Ona desno ja livo.
"Ma nabijem te-kažen joj"
"Kaj ste rekli gospon Max?-čujen gospođu iz metropole.
"Ma ništa vama"-govorin ja i prokinen Bucku šakon u rame.
Ona mi vrati, a ja se skoro strovalin po tleju. Je luda mislin se. Dižen se i iden dalje. Na šeston čujen hihot iza vrata.
Pa benti iruda, di ja to živin?
Mislin se, jel ovako u svakoj zgradi?
Je li te ljudi izbjegavaju, je li ti se nabacuju, je li te žele iskoristiti na ovaj ili onaj način....Koliko pitanja, a ja umoran ka pas.
Sutra , sutra ćemo razmišljati, amo ća pod tuš, pročitati novine i leć.
Jerbo, sutra je novi dan, novi doživljaj...
S mojim lokalnim pijančinama, i mojim susjedima u istoj ulici, na istoj adresi.......

U zgradi bez broja....

...dodirujemo se ispraznim riječima.
Osjećaj poput osamljenog mjesta
na kraju grada,
posljednje autobusne stanice
gdje silaze samo Razočarani.

Viđam te... pričamo...
ali kao da te ne poznajem više.
Osjećam da više ne pripadaš meni
I da su one nevidljive strune popustile,
pokidale se.

Nekada smo ih znali pokrpati,
tihim šaputanjem u rano jutro
na izgužvanoj postelji,
slušajući zvukove kišnih kapi iz praznih kaleta
okupanih opskurnim svjetlom kandelabra.

Nekada.
Ne više...

Kao na Balu Nedodirljivih
Skrivenih lica pod maskama Venecianama,
Tražimo se, okruženi visokim zidovima nepovjerenja
Ukrašenih slikama Moćnika.
Dvorana odjekuje šaputanjem koje povremeno prelazi u hihot.
A koraci po drvenom podu jednolični su, dosadni.
Razmišljam na tren o ispraznosti postojanja, ali samo kratko.
Dodir me vraća u stvarnost,
Gotovo leden, vlažan, nekako nestvaran.
Osvrćem se, ali te ne vidim.
Maske su posvuda oko mene.
Maske.
Lijepe ili manje lijepe, kriju Namjere, kriju Istinu.
Kriju sve što želimo.
Al' ne zauvijek.
...............................
Izlazim kroz vrata u gluhu noć, tamnu i zastrašujuću.
Bez Maske.
Bez Lica.
Ne čujem više ni glasove, ni smijeh ni hihot.
Sve je ostalo iza mene, iza zatvorenih vrata.
Uzdah... korak i krećem.
U noć.

Prostorija u Ćumezu je bila zadimljena, ispunjena mirisom alkohola, teških začina i kanabisa.
I španjolske glazbe.
Imala je predivan glas, onako... dubok, grlen, glas koji se stapao sa zvukom glazbe koja je nastajala prebiranjem po žicama gitare omanjeg Španjolca, glas koji je dominirao prostorijom.
Pjesma je govorila o ljubavi, nesretnoj, ofkors.
Ja i ne znam postoji li koja sretna...
Ali nije samo glas bio taj koji je privlačio pažnju u prostoriji;
Inez je i izgledala božanstveno: punih usana, crvenih poput torrerovog plašta, tamnoputa, crne kose skupljene na vrhu glave...živi spomenik svojim precima... Maorima, najvjerovatnije.
Muk, nastao nakon što je završila s pjevanjem, potrajao je neko vrijeme.
Prekinulo ga je urlanje rulje i gromoglasni povici Meksikanaca koji su navratili u Ćumez na nekoliko pića prije povratka kući.
- Cerveza - rekao sam Debelom Panchu koji je iza šanka brisao netom oprane čaše s prljavom krpom.
Bez riječi, otvorio je bocu i stavio je ispred mene skupa s čašom , maloprije tretiranom s krpom nalik na otirač za noge.
Uzeo sam samo bocu.
A onda, njen miris mi je dopro do nosnica, razbijajući vonj neopranih tijela, duhanskog dima i prženog chillija.
- Tequila, por favor. Na račun Gringosa.
Inez. S fenomenalnim glasom...i još koječim.
Pogledao sam je.
Pogledala me je.
Nasmiješena, bila je još ljepša.


Malaguena salerosa.
Y decirte nina hermosa
Eres linda y hechicera,
Eue eres linda y hechicera,
Como el candor de una rosa...

...a mi smo tražili jedno drugo...
usnama, dodirima, dahom....
i bila je to noć
kad jednostavno poželiš da jutro nikad ne svane.


Nikad se više nisam vratio u Manzanillo.
I nikada više nisam vidio Inez.
Danas...danas su moji putevi drugačiji.
Vrijeme prolazi.
Sjećanja blijede, više nisu kristalno jasna
i podsjećaju me na zamagljeno staklo kroz kojeg vidim samo konture,
samo obrise nečega što postoji Tamo, iza Prozora Prošlosti.
I bojim se obrisati to staklo.
Da...siguran sam, neću ga obrisati.
Ne još....


Laku noć, Inez.

počinje kao i svako drugo.
postelja...ti..ja...
uvlačiš mi se u krilo okrenuta leđima, lagano meškoljiš, namještaš.
otkrivam ti rame, meko...podatno...golo.
i utiskujem poljubac u njega.
posebna si,
i dok sneno sanjariš u ovo prohladno februarsko jutro
tražeći onu mrvu ljubavi koja nas spaja, drži, ne pušta...
ja te promatram...
nisi se prominila sve ove godine.
uvik ista, ponekad naporna...
al' jedinstvena.
i uvik volin čuti ono
...volin te, Tovare...
pročitati u sms-u
...ej, mačak, di si...
da, promatram te i šutim.
jer ponekad šutnjom kažemo više nego da pričamo cili dan.

..........................

ustajem se...idem raditi.
aj...još koji misec pa doma.
onda ćemo se voliti onako kako znamo samo nas dvoje.
do tada...ostaju mi poruke.
one tvoje,
nježne, prepune osjećaja...
ljubavne.
...volin te, Tovare...

S osmijehom se spuštan u makinju...

Ne volim kišu. Onaj mokri, vlažni zrak, nizak tlak i neizbježno jugo.
Stvara mi nekakav osjećaj depresije, baca me u "balun".
Ali, ponekad duša vapi za kišom, za gnjilim jugom...
Stanje Duha nam diktira i kakvo vrijeme nam odgovara u određenom trenutku.
Trenutno sam "Kišni tip", krepana pantagana, fjaka na najjače ...
I.......ne da mi se ništa

Poslije Marine, ništa nije bilo kao prije.
Ispraznost, ispraznost i ispraznost.
I kao što reče Propovjednik u svojoj knjizi (1.7):
"Sve rijeke teku u more i more se ne prepunja;
odakle teku rijeke, onamo se vraćaju da ponovo počnu svoj tok."
I ja sam shvatio da život mora krenuti dalje, da nije stao s njenim odlaskom.
Samo se zatvorilo jedno poglavlje moga života.
I, vjerojatno se nikada neće ponoviti takva ljubav.

A život je išao uobičajenim tijekom.
Posao, odnosno brod, pa doma, pa opet tako....
Izlaske vanka sam sveo na minimum.
Odlaske u Mali Dućan nisam mogao ignorirati.
Ona Karolina sa frižidera me proždirala pogledom.
A ja bi samo kupija duvan, pivu, kruv i dva'est deka podriguše...
A Karolinu nisan obadava dva posto.
U veze se nisam upuštao...čekao sam da Vrijeme učini svoje.

Vrijeme je učinilo svoje.
Kerberi moje Duše bili su slobodni, Dveri su bile otvorene.
Osjetio sam kako je kroz njih puhnuo lagani vjetrić, lahor
i istisnuo onu učmalost koja se nagomilala i pritiskala me,
prijeteći da će me povući u Bezdan Ludila...u prostor bez budućnosti.
Sjećanja su pomalo blijedila.
Ali, ja je nisam zaboravio.
Samo sam potisnuo misli na Nju u najdalji kutak svoje memorije....

(Monolozi Starog Tovara)

riječi...
pisane ili izgovorene,
jače su od bilo čega na svijetu.
riječi...
uokvirene u smisao...
riječi...
ukapljene u stih.
riječi...
samo one dvije.
tople.
iskrene.
nježne.

poput tebe.
one, koje pomiču linije Neograničenog.

...volim te...