On the road

utorak , 23.03.2021.

Negdje u prvoj polovini osamdesetih banuo sam iz Zagorja u Zagreb. Nakon nekih egzistencijalnih kikseva, potrošenih kredita i provincijalnih zapleta u svojim rodnim Toplicama, odlučio sam krenuti od nule. Inicijalno mi je dosta pomagala moja tadašnja djevojka, također iz Toplica koja je za vrijeme srednje škole stanovala u kući dede u Gornjem Stenjevcu. Ona mi je donosila ponekad hranu, kod nje bi poskrivečki prespavao uvlačeći se kroz prozor i pred jutro se kriomice iskradao. U tom sam periodu bio podstanar kod nekih dosadnih, logoreičnih baba koje su čitavo vrijeme kvocale na vratima moje sobe pa je jedino mi preostalo da čim manje boravim u stanu, tj, da ga koristim samo za spavanje.

Onda mi je sasvim slučajno jedan znanac iz Toplica ponudio svoj podstanarski stan za sitne novce jer on je završio studij, a stan je skoro još cijelu godinu bio plaćen unaprijed.
Stana u Ogrizovićevoj 15, u suterenu, sjećam se s podosta nostalgije. Bio je to zapravo mali apartman, ali imao je sve bitno, čak i mini kuhinju.
Mogao sam dovodit kog sam htio, svirati gitaru, glasnije puštat glazbu s radio-tranzistora.. Uz gitaru tu je i obavezan walkman na kom sam vrtio do besvjesti par kazeta; album Desire, Boba Dylana, famozni novovalni Paket aranžman, Rolled Gold, Stonesa, neke od CCR, Beatlesa, Dire Straitsa.. I da, nezaobilazna Sunčana strana ulice, Azre.

Moram bit iskren i reći da sam se u taj album zaljubio na prvi pogled, prvo slušanje. Džoni je savršeno pogodio duh onog vremena, duh Zagreba i taj neki intimni krajolik duše koji sam i sam osjećao i mogao se u velikoj mjeri identificirati. Moglo bi se reći, Džonijeva tada pomalo luzerska, ekspresivna furka bila je i moja.

U to vrijeme radio sam razne poslove, od čisto fizičkih (ali ponekad dobro plaćenih poput istovarivanja vagona ugljena na Žitnjaku), preko omladinskog i studentskog servisa mada na blef, tj. na posuđenu iskaznicu ili preko veze, potom konobario, preprodavao karte za kina, utakmice i koncerte koje sam dobivao u tada brojnim radijskim nagradnim igrama..
Jedno vrijeme radio sam i kao kolporter Studentskog lista i Poleta. Bilo je najlakše zadužiti par svežnjeva i krenuti u avanturu brze zarade. Najčešće sam prodavao na Trgu mada je tamo glavni bio stanoviti Podnar koji je na stanici ispred kavane Dubrovnik imao gotovo pa pult natkriven nekom ceradom, oko njega na desetina svežnjeva, cijeli „pogon”. Njemu je bilo teško konkurirati, bio je to uhodani biznis.

Glavna fora kolporterstva je privući potencijalne kupce izvikivanjem bombastičnih, duhovitih naslova i sposobnost spontane komunikacije i nagovaranja. Dobro mi je to išlo mada bi se vrlo često dogodilo da sam lovom od prodaje na neki način „kreditirao” samog sebe, ali je problem bio kada se trebala vratiti remitenda i položiti račun. Tada bi mi priskočile u pomoć neke cure pa i moja tadašnja. Uzeli bi svežnjeve i jednostavno obilazili sve bircuze i kavane u centru, sve dok ne bi nadoknadili propušteno. Sjećam se da sam samo jedan svežanj ostao dužan, ali su mi u redakciji Poleta nekako progledali kroz prste.

Međutim, bez konkurencije najbizarniji honorarni posao koji sam ikad odradio bio je transport mladih bikova iz Zaprešića do Đevđelije. Taj mi je posao ponudio neki Međimurac koji se također snalazio i kog sam iz samilosti jedno vrijeme prihvatio kao sustanara a on ga je opet dobio preko nekog svog znanca koji se time bavio.
Ukratko, bikovi s farmi iz okolice Zagreba ukrcavali su se u teretne vagona i i čitava je ta kompozicija kretala do granice s Grčkom i dalje za arapsko tržište.

Transport je trajao otprilike tri-četiri dana. Utovar pa vožnja koja je uz povremene promjene lokomotiva i strojovođa išla preko Beograda kroz čitavu Jugoslaviju, do granice Makedonije i Grčke. Posao je bio izuzetno dobro plaćen, mislim da sam zaradio u tih par dana ekvivalent današnjih 400-500 eura. To je, uz naslućivanu avanturu bio glavni razlog pristanka. Sa sobom je trebalo ponijeti najosnovnije dokumente, sitnice i čistu odjeću koja će trebati za povratak nakon odrađenog posla.

U Zaprešić su bikovi stizali brojnim teretnim kamionima s ceradom. Drito iz kamiona utjerivani su preko drvenog „mosta” u stočne vagone. Mi bi stajali sa strane i usmjeravali ih prema otvoru. Sjećam se kako me je neki radnik savjetovao; „ako krene prema tebi samo ga udari batinom po oku, odmah će skrenuti pravim smjerom”. Zgrozio sam se, naravno da ni jednog nisam udario.

Kada je nakon par turbulentnih sati poduža kompozicija teretnih vagona bila popunjena, u sumrak smo krenuli. Inače je za "pratnju" bio određen jedan vagon u sredini kompozicije prepun sijena, ali smo se jedan dio do Slavonije zahvaljujući susretljivom strojovođi vozili kraj njega, u toploj kabini. Međutim, dalje nismo imali tu privilegiju, Selimo se u teretni vagon i u već pripremljenim udubinama na sijenu spavamo obučeni, pokriveni debelim dekama.
Konačno uz brojna čekanja po nekim usputnim stanicama drugi dan stižemo u Beograd. Dok čekamo novu lokomotivu, pregledavamo stanje životinja. Slika je više nego tužna. Bikovi su zbijeni u vagonima, čuje se potmuli muk, udarci i komešanje. Kroz male otvore vire rogovi, papci, njuške.. Dolazi neki veterinar i tek ovlaš pregledava stoku. Za to vrijeme ubacujemo sijeno kroz otvore i potom vatrogasnim šmrkovima s hidranta doslovno ulijevamo vodu u vagone, u jedno jedino metalno korito. Bujice teku po metalu i šinjama, bikovi se bore za zrak, prostor i to malo vode. Nažalost, druge mogućnosti napajanja nije bilo. Bilo je najvažnije da transport stigne na odredište, s određenim „kalom”, odnosno postotkom uginulih životinja se računalo.
Pred polazak iz Beograda moj sustanar mi elegantno daje do znanje kako će posjetit neku rodbinu u Zemunu a nakon toga putničkim vlakom stići do Niša i naše sljedeće stanice. Nekako sam slutio probleme. Napokon predvečer kompozicija kreće.

Nalazim se u središnjem teretnom vagonu, ležim na sijenu i slušam walkman. Najednom neki tunel kog ću zauvijek pamtiti. U vagonu nastaje mrkla tmina. Da stvar bude gora, onako pospan izgubio sam orijentaciju i počeo polako iz svoje udubine kliziti prema vratima koja su bila jednim dijelom odškrinuta radi dovoda zraka. Uskoro s užasom uviđam da mi je jedna noga već van vagona dok se svom snagom rukama i drugom nogom držim za željezna vrata i opirem da ne ispadnem. Probija me hladnoća, vlak užasno tutnji, klopara, vrata nisu fiksirana i tada sam se najozbiljnije zabrinuo za svoj život. Prijetila je opasnost da završim pod šinjama te jureće grdosije. Tunelu kao da nema kraja. Napokon kompozicija izlazi, ali opet je noć a tutnjava i hladnoća ne prestaju. Ipak, negdje pred nekom stanicom ili rampom kompozicija počinje usporavati i staje.

Koristim trenutak da se iskobeljam iz stupice. Verem se po gomili sijena u svoju udubinu, napipavam deke, ručnu svjetiljku.. Odmah potom premjestio sam se sasvim u kut vagona, čim dalje od tih horror vratiju. Vlak opet kreće a ja tonem u duboki san, ne budim se do Niša.

Tamo me ipak čeka Međimurac, fino odmoren. Odlazimo nešto pojesti, pokupovati sendviče, sokove, cigarete, baterije.. Ponovno hranimo i kvazi-napajamo stoku pa krećemo dalje.

Nakon brojnih peripetija, treći dan uvečer stižemo u Đevđeliju (teretni vlakovi tog profila voze sporije od putničkih, ima puno preusmjeravanja i čekanja, vozi se često sporednim prugama itd.). Odlazimo kod nadređenih na predaju transporta i obračun. Opet dolazi veterinar, broji se stoka i i pregledava stanje, Naravno, ima povrijeđenih i uginulih životinja.
Nakon svega uz predočenje osobne i papira potpisanih u Zaprešiću, isplaćuje nam se novac. Odlazimo u neki čudan konak, "Drumski raj", ali ima bar kupaonicu, topli kreveti su tu..

Drugi dan smo napokon slobodni, čisti i u uobičajenoj obleki. Radnu bacamo u smeće. Ukrcavamo se u putnički vlak za Zagreb. Iako su povratne karte bile dogovorene u ugovoru, ipak doplaćujemo A klasu. U vagon-restoranu naručujemo najbolji ručak i pijemo neko fino točeno pivo.
U tom putovanju dok su živopisni krajolici promicali pored nas, uspio sam čak i uživati.

Nakon povratka opuštanje od stresa.. Obilazim s djevojkom Jabuku, Kset, SKUC centar, Kulušić a koncerte (pa i onaj (Dire Straitsa u Kranjčevićevoj, Fats Domina itd.) ne propuštam.

Negdje 1986. uzimam novi stan (zapravo cijelo prizemlje) u Bukovačkoj cesti kod nekog simpatičnog starčića, inače prevoditelja i poliglote. Kod useljenja, čišćenja i uređenja pomaže mi djevojka, Tada još hoda u srednju školu, ja sam devet godina stariji od nje. Odmah potom seli se kod mene, počinjemo zajednički život mada mi nije svejedno jer njezini starci u Zagorju ne znaju što se događa. Kasnije saznajem da im se svo to vrijeme nije javljala. Negdje potkraj iste godine posjećuju nas, a 1987. se ženimo. Iste godine rađa mi se prva kćer.

Međutim, još uvijek švrljam, nemam stalnog, konkretnog zaposlenja, sviram po lokalima i gažama ili radim kampanjski, honorarno.


Tu sad dolazi još nešto iz tog „on the road” perioda vrijedno spomena.

Naime, za vrijeme Univerzijade (tj."unezverijade" kako su je Zagrepčani u šali nazivali), bio sam dio prvog vala uličnih svirača. Dozvola s logom 'AUGTT" (a u gradu totalni tulum) izdavala se u OKC Teslina, uz nju se dobio poseban znak. Glavni i najbolji punktovi za svirku bili su na prostoru bivšeg Trga Republike, Splavnica, prolaz Harmica, prolaz neboder, oktogon i Cvjetni, ali sviralo se praktički po cijeloj staroj jezgri, do Glavnog i Kvatrića. S tim u vezi su i priložene slike, izresci iz novina. Na prvoj slici sviramo neki humanitarni koncert kog je organizirao Hrvoje Handl, danas poznati psihijatar. Handl je naprijed, desno je i danas aktivan Giovanni Furlan, krajnje lijevo moja malenkost. Kaj se sviralo? Ondašnje rock i pop hitove, zagrebečke itd. Na drugoj slici sam (desno) u kompi s tamburašima i tu je, moram priznati, bila najveća lova. Vikendom u špici održavali bi mini koncerte u rundama od pol sata-sat, izmjenjujući se s Pajom i Hadžijem koji su za to vrijeme u bircu na uglu cugali. Svirali smo sve od tamburaških, dalmatinskih, zagorskih, starogradskih do rokabilija ak je baš trebalo. Kofer je znao bit prepun, nekoliko se puta praznio i mada se lova dijelila na četiri ponekad i pet članova, za jedno se prijepodne moglo zaraditi između 100 i 200 DM po osobi, naravno. Svirao sam i u drugim kombinacijama, zamjenjivao s Hadžijem Paju kad je trebalo uskočiti, ali najčešće sam, uz legendarnog Milana (Miću) koji je poslije otišao van i Bananu koji je sad u Nizozemskoj prilično uspješan glazbenik, kantautor, ali pod drugim imenom. Svirao sam i harmoniku, prim, svašta što je bilo kurentno, ali gitaru, jasno, najviše.. Tu su još bili legendarni Đukica koji nas je stalno hofirao, neki harmonikaši veseljaci, povremeno Ayllu, mlađahni Fantomi s Krešimirom Mišakom u akustik verziji, Vjenčeslav Špiljak - haiku pjesnik i "kralj češnjaka", Robert Vnuk kasnije jedan od ponajboljih hrvatskih gitarista itd. Zlatno doba tog prvog vala ulične svirke bilo je do rata. Poslije uglavnom mili moji kud koji, razumljivo.


Iskustvo ulične svirke je specifično. Načini na koji šacaš prolaznike, pogađaš njihov ukus..Znale su se zalomiti čudnovate kolaboracije, s nama su ponekad zasvirali i zapjevali neki poznati estradnjaci, glumci, strani turisti..Ponekad bi se stvorila iz čista mira fantastična atmosfera. Prolazi tako kroz oktogon neka mlađarija, okuplja se oko nas i sve završili lijepim višeglasnim pjevanjem repertoara Beatlesa, Simona and Garfunklea, Cohena..Bilo je i bizarnih situacija. Jednom smo se već spomenuti Milan i ja za kišna vremena zafrkavali u oktogonu (akustika je mrak). Dolazi neki tip, sluša, tapka, ali nekako je čudan.. U jednom trenutku pita Milana; "Čuj možeš mi samo malo dati gitaru?". Nije to inače nikakav problem iz već spomenutih razloga, puno puta su i prolaznici poželjeli pokazati što znaju. Milan mu naravno daje gitaru. Čovjek je uzima, nešto bez veze zamandrlja po žicama i veli; "kak je to dobroo.." Odmah potom prima gitaru za vrat i svom snagom je tresne o kameni ćošak. Nakon užasnog zvuka pružio je uništenu gitaru Milanu i samo rekao "Jebiga stari, ja sam na horsu". Eto, imao sam sreće što nije zatražio moju.
Ubrzo nakon toga Milan je netragom nestao iz Zagreba. Imao je poprilično tanane živce.

S vremenom skužiš da jednostavno postoji podosta ljudi koji onak usput, automatizmom honoriraju svirača, nevezano za svirku. Jednom sam u prolazu Harmica nekih desetak minuta mijenjao i naštimavao tek kupljene nove žice, ali ljudi su svejedno bacali u kofer makar pokoju kovanicu ili desetak dinara.

Oko nas su se osim tzv. "normalnog svijeta" motali i okupljali razni živopisni tipovi, gradski beskućnici, makroi, lake žene, policijoti, žbiri, alkići, boemi. Romi su u prolazu Splavnica prodavali "gaće i čarape", kišobrane i razni talijanski bofl.. Da, i tzv. gradski "oriđinali" ili redikuli, razni doslovni ili pozitivni luđaci što ne znači da na svoj način nisu bili dragi i sjajni.
Sjećam se naprimjer Ludog Jove (mislim da mu je to bio nadimak), histriona i i veseljaka koji je paradirao po Trgu svaki dan s nekim novim "instalacijama", lijepio sličice na sebe i furao drangulije s otpada. Bio je veseo tip uvijek dobre volje, spreman da uveseli sebe i druge, imao je dugačku bradu, svirao frulu i plesao pred nama poput Satira. Negdje sam pročitao da je Jovo početkom devedesetih loše skončao, nađen je utopljen u Savi. Uz njega pamtim i visokog dečka koji je sličio Kristu, uvijek hodao bos, čak i u jesen, po kiši i hladnoći.
"Krist" je bio zapravo naočit tip pomalo rokerskog imidža, tajnovit, nekako odsutan i krajnje šutljiv. Njega sam zadnjih godina viđao oko bolnice Vrapče, ponekad je išao u susjedni Konzum. I da, još uvijek hoda bos. Ali eto, za razliku od Jovice, još je živ.

Tu je još Branko s Cvjetnog trga u svom prepoznatljivom sakou sa zakrpama na laktovima koji je random ulazio u okolne kafiće i prodavaonice i ničim izazvan okidao nevjerojatno elokventne mada pomalo rafalne pamflete i govore o ekonomiji, politici, marksizmu i koječem. Onda bi konobarica ili prodavačica jednostavno rekla „ ajd Branko, dosta je bilo za danas”, a on bi šutke, poslušno izašao. Neki kažu da je Branko bio vrhunski student, ali je onda iz nekog razloga sasvim prolupao.

Eto, tako su nekako izgledale te turbulentne godine tog pomalo boemskog života kog se povremeno prisjetim sa sjetom. Bilo je poslije još puno svirki i raznih doživljaja, ali ne tako napetih i iskustveno nabijenih kao iz sredine osamdesetih. U tinejdžerskim godinama nadahnjivao sam se djelima i pričama Jacka Kerouaca, Allena Ginsberga, Williama Burroughsa, Bukovskog itd. Nešto od živopisnog iskustva tih sad već davnih bitnika imao sam prilike iskusiti na svojoj koži, naravno, na hrvatski, tj. zagrebečki način.