| veljača, 2026 | ||||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | ||||||
| 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 |
| 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 |
| 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 |
| 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | |
Veljača 2026 (14)
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Opis bloga
Linkovi
Pantelijina oporuka
Posljednji ples
- 22:38 -
Komentari (7) -
Isprintaj -
#
|
Blog@Blog: Ljudi, anketa se zatvara. Recite zadnji put – kako je bloganje utjecalo na vaš život? Molim vas, budimo civilizirani... Andriano: (udara po tipkovnici) Šta ti meni "civilizirani"?! Dok ja krvarim stihove, onaj Euro, ona ustaška bitanga briše mi rime! Euro, jebem ti ja tvoj admin-panel! Na Blogspotu ćeš puzati pred mojim sonetima, ti nepismeni ustašo! Kockavica: Hahahahahahaha! "Puzati pred sonetima"! Umrijet ću! :D :D :D Euro: (hladno) Andriano, ti si medicinski fenomen. Toliko psovki, a ni jedna se ne rima. Vidim da ti je prelazak na Google jedina šansa da te barem algoritam shvati ozbiljno. Supatnik: (naslonjen na virtualnu ogradu, pljuje sa strane) Gledaj ih, Fresh... Jesam li ti lijepo govorio? Jesam li rekao još davno da su ovi blogeri debili? Gledaj tu ludnica bez kaveza. Što se mene tiče, nisam ništa naučio što se tiče gramatike i pravopisa, ali sam baš puno naučio o komercijalizaciji Božića, da su svi Hrvati u suštini ustaše osim onih kojima su partnerice Srbijanke, da su Nole i Đole uz Miru Furlan i Radeta Šerbedžiju istinski heroji našeg doba, i tako svašta nešto. Kockavica: Hahahahaha! Ahahaha! :D Fresh: Istina, Supatniče. Debili, nego što. Nego oće li još bit anketa o neminovnoj propasti turizma? Još malo pa će sezona, nemoremo bit nespremni. Sve ostalo je gubljenje vrimena. Shadow of Soul: (ulazi s četiri nove knjige pjesama) Pustite buku. Ja sam svoje rekla u stihovima. Povodom prelaska na Blogspot, izdala sam četiri nove zbirke. Tamo gdje duša ne krvari, poezija ne niče. Velika V: (strogo) Patak, jesi li spakirao arhivu? Mentorica te gleda! Na Blogspotu nema labavo, tamo je disciplina! Nisa: (namješta kadar) Samo da mi na tom Bloggeru ne zabrane tulipane. Nizozemsko sunce je tamo nekako drugačije... Kockavica: Hahahahaha! Nisa i tulipani u emigraciji! Hahaha! :D Stara Teta: (uzdiše) Ma djeco, nemojte se svađati... Meni je samo do onih naših kava u komentarima. Kako ćemo se sad naći u tom hladnom Googleu? Marivall: (odjednom upada, glasom koji ledi krv u žilama) Dosta je bilo! Slušajte me sad dobro, bando jedna nezahvalna! Vi mislite da se selite na čisti teren? Da će vaše psovke, vaši promašeni stihovi i vaše gluposti nestati s ovim serverom? Imam vas sve arhivirane! Drugadva: Marisol, ženo božja!?! Sarah (iz 3.b): Ljudi, ne dajte se! Pišite e-mailove na adresu Nova TV, pa nek se čuje naš glas! A treba vidjeti i ima li osnove za podizanje tužbi zbog opasne prijetnje, nije u redu ovo što nam Brokulica radi. Marivall: Šuti, Sarah, imam i tvoje pjesme sa onog izbrisanog bloga, i slike od svih vas prije nego ste otkrili filtere! Imam arhivu i tvojih prvih koraka, Patak! Sve je kod mene! Kojotica: (mrmlja) Čak i ja moram priznati... ova žena je opasnija od grobara. Ona ne kopa rupe, ona ih puni arhivom. Kockavica: Hahahahahahaha! Kojotica se usrala od arhive! Umirem! Hahaha! :D :D Ypsilonka: (ulazi dostijanstveno) Marisol, tvoja arhiva je fascinantan alat moći. Ali ja ću se na Blogspotu svađati samo kad meni paše, s arhivom ili bez nje. J.: Zapravo, arhiva je samo simulakrum sjećanja u digitalnom bespuću... Drugadva: začepi Vjetre! Marisol, nemoj objavljivati moje slike s mora iz 2009., molim te! Andriano, prestani psovati, vidiš da nas žena drži u šaci! Lijemudro: jel netko za kalodont, evo ja počinjem Blogeri Plešu Posljednji Ples Znači... arhivirala si i onu partiju kalodonta iz 2011.? Nitko? Modrina neba: Ojoj, jaz sem pa zdaj čisto zmedena... Dragi moji, povejte mi, kje je sploh ta Blogspot? Ali je to v Sloveniji ali na Hrvaškem? Ali pa je to kje v zraku? Upam le, da me Marisolina arhiva ne bo našla tam nekje v oblakih... Moj bog, sploh ne vem, kam naj grem s svojimi modrimi mislimi! Blog@Blog: (gasi servere, zadnji put) To je to. Rezultati ankete: 100% smo pacijenti, Marisol je šefica tajne službe, a Andriano ide na Blogspot pod prismotrom. Sretno vam bilo u emigraciji na Bloggeru. |
Pozdravni govor Mirka S. Zlikowskog
- 10:19 -
Komentari (8) -
Isprintaj -
#
|
Scena: Zekoslav i Dodo stoje na rubu potpuno bijelog, praznog prostora koji izgleda kao vrh planine, ali zapravo je rub neobrađenog blog predloška. Patak Dodo: (Širi krila dramatično, gledajući u bijelo prostranstvo) „Ah, dobri stari Dubrovnik, jadranski dragulj, ljepotica našeg bloga...! Napokon mjesto za objavu mojih putopisnih postova koji vrište za naslovnicom!” Zekoslav Mrkva: (Gricka mrkvu, gleda u ponor ispod njih gdje trepere čudni znakovi) „Eh, mrzim što ti moram srušiti parti, doktore, ali ovo nije Stradun. Kako stvari stoje, mi se sada nalazimo na samom vrhu praznog HTML coda!” Patak Dodo: (Pokušava kliknuti na nepostojeći gumb, sav se trese) „HTML? Pa nije ni čudo da su mi se smrznuli linkovi s YouTubea! Cijeli moj video-esej o mojoj genijalnosti je postao samo prazan sivi prozor! To je zavjera! Admini me sabotiraju jer se boje moje popularnosti!” Snježni čovjek: (Izranja iz pozadinskog koda i zgrabi ih obojicu) „Oooo, mali pingvinčići koji pišu! Mazit ću vas, i paziti, i zvat ću vas 'mali moji slatki blogići'!” Scena: Sumrak blogosfere. Pozadina se polako briše u bijelo, ostaju samo srušeni linkovi i prazni arhivi. Mirko S. Zlikowski (Kojot): (Umirovljeni genijalac, kuca Zecu na vrata koja su zapravo ikona za 'Settings') „Da se predstavim, Mirko S. Zlikowski – genijalac, vizionar i jedini koji je shvatio da je ovaj dizajn neodrživ. A ti, bijedo? Ti imaš tri minute škole, veliki odmor i jedan jedini post u kojem objašnjavaš kako se kuha kupus!” Zekoslav Mrkva: (Izlazi iz rupe, popravlja uši i gleda u Kojota kao u statističku pogrešku) „Kaj te muči, Njofra? Zar su ti opet isključili struju u ACME uredu ili ti je 'pukao' server pa si malo nervozan?” Kojot: „Ti, zec! Ti si zadnji aktivni sadržaj na ovoj domeni i ja ću te večerati! Evo, donio sam ti oporuku, pa potpiši! Bolje da te ja konzumiram nego da te proguta 404 Error!” Zekoslav Mrkva: (Lagano odmahuje rukom, gledajući u obzor koji nestaje) „Žao mi je, doktore. Gazdarica (Administracija) nije kod kuće, a iskreno, ona mi nije nikakav rod. Ja sam ti ovdje samo podstanar koji odbija iseliti dok ne pojede zadnju mrkvu iz keša.” Kojot: (Histerično maše nacrtima i oporukom) „Što se ovdje toliko komplicira?! Pa ovo je kraj! Gasi se svjetlo, brišu se baze podataka, a ti glumiš flegmatičnog blogera na godišnjem!” SIN: „Tajo, mene je sram. Kako ću reći mami da je tatu istukao običan miš?!” SILVESTAR: „Što sad, sine? Vidiš da se Blog.hr gasi, u depresiji sam.” SIN: „Ali Tajo, pa svi mi se smiju. Kažu: 'Vidi onog malog, tati mu miš lupio šamar a po blogu daje savjete o lovu na miševe'.” SILVESTAR: „Slušaj, sine, to je bila taktička provokacija. Ja sam top bloger, a on je običan miš sa fresh liste.” SIN: „Tajo, istukao te miš od deset deka. Mene je sram što si mi tata. (Pokriva glavu škartocom). Dok se portal gasi, s ti ideš sa njega kao zadnja pička.” SILVESTAR: „Neka, sine. Svi će se sjećati taje Silvestra. Pa makar i po batinama.” Bio je na tom blogu jednom jedan kojot. Nije to bio običan kojot. Ne. On vam je zapravo bio Kojotica. Bila je to jedna čudna životinja. Cijeli život lovila je neku glupu pticu. Pticu trkačicu. Svaki put kad je taman pomislila da joj je konačno stavila soli na rep nešto ju je poklopilo. Klavir. Uteg od 500 tona. Eksploziv od ACME. Ponor i ona na dnu kanjona. Ali svaki put se digla. Pobrisala prašinu i krenula dalje. Plan B. Pa C. Stigla je tako daleko da je za imena planova potrošila najprije svs slova slovenske abecede. Onda je krenula na ć, đ, lj i nj planove. Pa na one sa x, y i w. Danas je na formularu V0100. I još uvijek ta glupača nije odustala. Zašto Kojotica? Zbog onog crtića o kojotu genijalcu (i na kraju senilcu). Gledala je taj crtić davnih dana skupa sa pokojnim Tajom i Mirkom. Tajo je dobio ime po onom crtiću o Silvestru i sinu. Mirko je bila mama. Naš Mirko, kako su mamu zvali, naslijedio je smisao za humor od svog oca, Kojotičinog djeda a ovaj od nekog Pantelije kojeg nikada nisu upoznali. Znao je Mirkec provaliti takve pizdarije da su ti zubi ispadali od smijeha. Znao se Mirkec praviti blesav, kao nešto ne razumije ili je zaboravio, samo da nas sve skupa zabavi. Znao je nekada reagirati bez razmišljanja i napraviti totalnu pizdariju ali i imati sreće da sve izadje na dobro. Kao kad je jednom zapaljeno kabel gasila (i ugasila) mokrom krpom. Tajo je nakon te scene godinama držao predavanje o struji i vodičima. Ali jebat ga, da smo njega čekali da složi detaljan plan sjedili bi na zgarištu uz onaj kabel i filozofirali gdje smo pogriješili. Mirkec je svuda i u svakoj prilici nalazio neki smiješni detalj. I uz nju je sve, pa i umrline nakon uvijek novih sprovoda završavalo uz šaku suza i veliku vriću smija na anegdote o pokojnima. A opet postoji jedno pravilo koje se i u Mirkovom slučaju dokazalo bez iznimke. Oboljela je od depresije, kao skoro svi humoristi i komičari koji su ikada hodali po ovoj planeti. Nije lako nasmijavati ljude. Pokušajte pa ćete vidjeti. Humor je uvijek (molim ne računati kojekakve stand up likove koji ponavljaju iste točke na drugim mjestima - izmisli ti prika uvijek novu bazu iz glave i on d fejs of d plejs - e, to) pokušaj mahanja srednjih prstom onome gore koji vrti sve konce. U pokušaju da nasmiju druge, komičari sebi ne mogu pomoći. I tako je Mirka je bilo sve manje i manje dok se jednog dana i ta štorija nije završila kao i ona Tajina par godina prije. Jednom je Kojotica razmišljajući o svemu zaključila da novi planovi nemaju više smisla kad nema više ni Mirka ni Taje. A onu jebenu pticu ionako nikada neće uloviti. Tada je nastala Fleksa. A glupa Fleksa jednog se dana posklizala usred dnevnog. Izvrnula koljeno. Prerezala arteriju. Pokidala sve tetive i ligamente koje se je moglo osim onog jednog unutarnjeg. I sad šepa. Doktori su najprije spašavali Fleksu. Pa nogu. Onda se pitali kako je netko padom usred stana ozlijedjen kao da je pao sa vrha kanjona a u svemu skupa taj srednji (ligament ili koji već kurac Innenband trebao značiti) ostane čitav. Jedino je Fleksa znala u čemu je stvar. Taj je ligament ostao od Kojotice. Kojotica je mogla pasti sa vrha kanjona da joj ne bude ništa. Kakve jebene slomljene noge, kakva ukočena koljena, koji strahovi od novog pada i kirurške pile? Iš-iš-odjeb je lansiran! Jedno su vrijeme pisale jedna i druga. A onda je došla vijest o kraju bloga. Kojotica se logirala u editor pa izbrisala obje. Krepat ma ne molat! Nećemo dat gušta dušmanima da nas brišu kako njima paše. Nećemo moliti nikoga da nas vozi za Švicarsku dok ima delete. I što reći na kraju? A ništa. Zašto se gasi bloghaer? Stvar je jednostavna. Nema više ptice trkačice. Ulovilo ju i pojelo. Koji glupi kraj. P.S. voli vas vaša zvijer, baj, baj, baj! |
Breaking news!....Leak na bloghaeru!....Objelodanjen Blogijev dnevnik!....Breaking news!
- 19:23 -
Komentari (8) -
Isprintaj -
#
|
Dragi blogeri! Ima tome par dana kako je naš Blogi izjavio da se skoro outovao i rekao nam sve što misli ali se predomislio. Kopkalo je to izvjesnu hakericu M. (podaci nepoznati redakciji) koja je sasvim slučajno, kako to uglavnom kod velikih otkrića i biva, arhivirajući recepte za pituljice i upute za upotrebu usisavača na paru, otkrila nepoznati folder sumnjivog sadržaja, te ga isto tako slučajno i otvorila. Sadržaj je uznemirujuć (psovke, seksualne radnje, nasilje), uglavnom neprijerem na maloljetnike i osobe slabih živaca, pa molimo iste da dalje ne čitaju, u suprotnom ne preuzimamo odgovornost za posljedice. (skrolaj za nastavak) Idemo dalje. E sad, naši detektivi još nisu razotkrili da li je ovo sad isti taj blogi , jel neki novi ili samo opran perwollon. Ali nadamo se da će do kraja bloga razotkriti i to. Dakle, gore spomenuta hakerica (podaci nepoznati redakciji) u sumnjivom je folderu našla nikad objavljena pisma blogija upućena blogerima. Ovdje izdvajamo jedno od njih, još jednom vas upozoravajući na: - nasilje (molimo miroljubive blogere da ne čitaju dalje) - prostote (molimo zgrožene blogere da ne čitaju dalje) - seksualni sadržaj (molimo nedojebane blogere da ne čitaju dalje) koji slijede. A evo i šokantnog teksta: Zagreb, ili je Split, nebitno, dana gospodnjega 31.veljače 2016. Poštovani blogeri! Koliko god smo se trudili objašnjavati u mailovima i u komentarima, neke stoput ponovljene neistine prenose se s 'koljena na koljeno' kao istina. Odgovorno tvrdimo da nitko u uredništvu ne briše vaše postove sa liste kul blogova na naslovnici niti ne postavlja blogove na top listu po babi i stričevima, niti... MA KURAC! Ne mogu ja ovo više! Nabijen vas! Nabijen vas sve skupa! (Ommmmmm, ommmmm, ommmmm..., smiri se Blogi, smiri se Blogi, smiri se - ma odjebi budalo) I vas, I vaše liste, I fresh i onu drugu I onu top I tehničku potporu (ahahahaha, buahahahhaha, potpora! AHAHAHAHAHAH! AHAHAHAHAH! POTPORA. Mrzin tu rič! Jebala vas podpora! Poizdizću! Popizdiću! Ben ti disklesiju. Diskoseliju. Ma to nešto na d. Potporaaaaaaaaaaaaaaaaaa!!!! AAAAAAAAA! TRALALALALALA!!!! NE ŽELIN ČUT, NE ŽELIN ČUT, TRALALALALALALALA!!!) Jel razumite vi mene poštovani blogeri da ovdi nema nikakove podpore, ostali smo samo ja i oni mlinac za papar ča je osta od Masterchefa. A ko stvarno oće PODPORU neka se obrati u Top shop. Već van tjedan dana nude vam besplatno, potpuno BESPLATNO stalke za lakat a vi ništa. I sad bi potporu. Ma oslonite se na oni krastavac šta ga partneri od veganki imaju medju nogama pa se P-O-D-U-P-R-I-T-E. He he he. (Ommmmmm, ommmmm, ommmmm...smiri se Blogi, smiri se....) Sve su počeli niki furešti, bolje rečeno fureštkinje. Ne, nisan poludija, stvarno, ninje kad van kažen, samo šta ovi put nisu napali s cruisera na Dubrovnik nego na mene bidnoga. Piše meni tako Helga, pardon, Gisela da kako se, molim lijepo, postaje top?! Otkud ja znan kako se postaje top, ja ni u vojsku nisan iša jer san bija slabokrvan ka premijer i munjen ka precidnik. Kad san onda takvi bija a šta mislite kakvi san sad od svih ovih pizdarija u zadnje vrime?! I ja takav jadan betežan bi triba znat kako se postaje top. Otkud ja znan kako se postaje top, ženo bložja? Kaže ona meni nazad lipo smireno, gledaj, blognjuz, mene ne zanima artiljerija, za to imamo ministra za obranu, ja bi tila znat kako se dodje na tu tvoju listu top blogera. I onda sam, a šta ću drugo, pa neću valjda reć istinu, pokuša umirit stvar. Ma gledajte, sve je to individualno, nekad nan se dopadne neki post, nekad nan upadne u oko neki bloger jer zabavlja druge, nekad mi pišu kolege blogeri : gledaj, blogi, si vidija kako čovik/žena lipo piše, i tako... A ona meni : hätte, hätte, Fahradkette, ti ćeš mene muljat, pa cili svit zna da su ti ona dvoje, šta po jednu sliku i link nalipe pa su top, prike ako ne i kumovi, svi ste vi jedna ekipa, mene si naša zajebavat, pa to nisu istine, iden odma obrisat blog, a ti naruči ciklamu za tvoju dragu mamu, drugi tjedan je osmi mart, a-ca! Nije ni odletila kad ono gledan u mailbox i iman šta i vidit. Sedam mailova, ko sedam smrtnih griha. Prvi od kikiriki. Da koji qrac oni jedan Bavarac radi na top, taj samo kopipejsta tudje viceve, nijedan svoj nan nikad nije ispriča. Drugi od krokikroket. Da koji kuki ona jedna stalno piše o svojim unucima, da ima i ona unuka i to dotura, pa šta bi sad tribala lipit nan slike od žučnoga kamenca svaki dan na blog? Treći od gutenacht. Da šta ona jedna lipi te mačke i stalno beštima, da šta je tu top i jel to uopće žensko i još svašta nešto šta ne smin ni napisat jer ne bi bilo baš ugodno za čitat. Četrti od palamuda. Da ko je onu jednu metnija u top, mislin na top listu, nju bi tribalo u pravi top sa onin njenin mejkoverima od starih kantrida. Ko je to vidija stare kantride piturat, jeben ti blogozasluge. Peti od kukulele. Da kako puštaju nekin blogericama da pišu sve u umanjenicama, to bi tribalo zabraniti, čuj ono, klopica, kapica, tanjurić, pa issa ti, koja pantomina. Šesti od aufwiedersehen. Da šta sad ova čipičips nju napada da ova nju napada jer je napala Bavarca a ovaj pak brani ona dva šta lipe linkove dok se onaj jedan treći drži pametno po strani i kuva paštašutu. I sedmi od dankicebanankice. Da ko je vidija davat ime blogu Dnevnik jednog penzionera ni Grintanja jedne bake pa ne mogu na top, pa pokojnih mi sedam blogova, koliko ih je nego jedno, dobro dvoje su ali za sebe svakai po jedno, čemu naglašavat to "jedan" i to "jedna", valjda samo da bi svaki put blognjuz mora spomenut kako ih ne more stavit na top listu... Evo, ljudi moji, hoću reć poštovani blogeri, jel vama sada jasno zašto san opet popizdija, puka san, PUKA SAN, Jel razumite vi to POŠTOVANI BLOGERI, Ma razumite vi krastavac od onih poškopljenih kućnih ljubimaca! Za vas koji ste se tek sad uključili ponavljan : This is not a drill! This is not a DRILLLLLLLLLLL!!! Stvarno san puka! I onda, taman kad mi je već prst bija na onoj crvenoj tipki koju stisnen kad van ono blog servis ne radi pet dana (a i vi ste naivni ko sobarice, da tehnički problem, pa ne pušite valjda takva sranja) ali san se predomislija. I umisto da vas pobrišen sve skupa, a ja hop pa postavin onog jednog, šta tu nešto ka glumi da san ja, samo da bi se vi raspinjali, a nisan, ovaj, nije, a možda i jesan, teško mi je sve to pratiti, za blog tjedna, Helgu nakeljim za blog dana a krokikroket sa slikom od ciklame na fotoblog. Evo van ga na, pa samo izvolite, pišite sad i dalje vaše pizdarije, tako da vas cili svit vidi. A onda se desilo čudo. One dvi, šišimiši i malamića, ne mogu van sad objašnjavat baš sve detalje, predugo bi trajalo, uglavnom one dvi šta su se karale ko galebi od Coce se pomirile. Evo ih se grle, jedna drugoj sve oprostile, tko ih bre zavadi. I ja se mislin ma jebeš sve, tu se žene radi mene i moji listi počupale, jebeš liste, sve ću ja njih i ne samo njih nego sve metnit na kul listu i pustit bug-u nek ih ždere. Prije nego oden za dišpet prominit ću onon Bavracu sliku u top listi da svi misle da je spužva Bob, on baren razumi zajebanciju i neće se uvridit. I onda ću zamolit mog panpagala da vodi ovi blog dok se ne vratin. Ako se uopće još vratin u ovi cirkus i u ovu kuhinju. Za sve nedoumice, nejasnoće i pitanja možete se, ko i zadnji put, obratiti na mail nuspojaveinezeljeniuci@nimananpomoci.net. Nemojte se sramiti napisati post ako vam zatreba pomoć pri uređivanju svojih postova, blogeri će vam rado i brzo u komentarima priskočiti u pomoć (buahhaahah, buahahaha, buahahaha, Ommm ommmmm ommmmm, smiri se Blogi, di ti je broj od onog dotura ča je vamo posla paciijente pisat blog, ajme meni, ommmm)... Ajd, adijo! Fala na pažnji. Ugodno bloganje. I nemojte šta zamirit! Vaš Blogi P.S. za one koji se pitaju jedan muško ili žensko - ahahahaha- mala, ja san pittbul terijer, ja san mala pitbull terijer   evo sad znaš.Ja grizem, žrerem, režim, derem Njušim, stenjem, jedem, serem Ja lajem, žaram, sisam, karam U licu vošten u duši pošten Ja sam pitbull terrier Ja sam mala pitbull terrier |
Blog lista nadrealista
- 13:52 -
Komentari (7) -
Isprintaj -
#
|
ĐURO: (mrmlja u bradu) Ma vidi ti njih... gase mi Blog, gase mi uspomene. A ja taman počeo pisat recept za moje čuvene pituljice. Dragi moji blogeri, uzmete tri kore, jednu knjigu, evo može ona Blogoknjiga, dovoljno je debela, malo struje od Tesle, i pripremite fil od jabuka... DR. ARSLANAGIĆ: (prekida ga) Đuro, sine, kakva Pituljica, vidiš li ti da nam je cijela platforma u komi? Puls joj je nula, a ti bi razvlačio tijesto po procesoru! To ti je, moj Đuro, dijagnoza: Internetus Exitus. ĐURO: (pogleda ga preko naočala) Hau jes no! Ti ćeš mi reć. Ti si doktore malo „of d lajn“. Dok ti dijagnosticiraš, ja spašavam bazu podataka! Ma razguli! (Utrčava Minka, sva u šljokicama, maše nekim papirima) MINKA: Doktore! Đuro! Upomoć! Pao je onaj moj post o produženju djetića metodom masaže obrva. Mujica mi kaže da sam skrenula, a ja mu fino citirala Teslu: „Kad se gasi Blog, pali se kosmička inteligencija“. Šta ću sad, di ću ja sad bit zvijezda? NELE: (uleće sa šljemom, nosi antenu) Minka, bona, kakva inteligencija! Tesla se okreće u grobu k'o ventilator na serveru! Kaže mi Nikola maloprije na frekvenciji 3-6-9: „Reci onoj Minki da ne kuca više, izgorit će mi namotaji od njenih gluposti!“ MINKA: (uvređeno) Hau jes no! Tesla je moj duhovni frend, mi smo na istoj valnoj duljini! NELE: (gleda u kameru) Ma kakva valna duljina, dušo... ti ne bi prepoznala valnu diljinu ni da ti je pres nosom on d fejs of d plejs! Vidi na šta ličimo! Blogeri bježe k'o izbjeglice, nose svoje arhive u vrećama, a ti bi se dopisivala s najvećim izumiteljem u historiji! (Odjednom se začuje pljusak vode, u studio upada Veljko Rogošić, mokar, s perajama pod rukom) VELJKO: Šta je, bando?! Šta ste se stisli oko te jedne Pituljice? Ja preplivao kanal od Bloga do Facebooka, morske struje me bacale, a vi tu kukate u plićaku! Minka, ostavljaj tu tipkovnicu i skači u more, tamo su prave vibracije! MINKA: (pogleda ga s gnušanjem) Ja u more? Pa da mi se pokvari frizura? Ma zdravo! ĐURO: (vadi tepsiju s Pituljicom iz kućišta kompjutera) Eto vam, sve je propalo, ali Pituljica je gotova. Ispekla se na procesoru dok je Minka manifestovala lajkove. Probaj, doktore, ovo ti je lijek za sve. DR. ARSLANAGIĆ: (uzima komad, žvače, mršti se) Đuro, ovo ti je tvrdo k'o Teslin transformator. Ovo nije za jelo, ovo je za gađanje onih što pišu „vraćam komentar“ "dodji na moj blog" po komentarima. NELE: (dramatično, dok se ekran puni snijegom) Dragi gledaoci, dragi blogeri... Gasi se granap. Struje nema, pituljice su zagorjele, a Veljko nas čeka na pučini. Mi odlazimo u legendu, a vi... vi se snađite. MINKA: (popravlja frizuru zadnji put, okrene se prema kameri, mahne i ispali): „E, pa narode... MA ZDRAVO!“ Djuro (držeći pituljice na pladnju): Dragi gledaoci ovo je bila zadnja: (Svi skupa u glas): „blog lista nadrealista, nadrealista! (Mrak. Čuje se samo zvuk vode i Đuro koji tiho pita: „Hoće l' ko još koju pituljicu?“) |
Posrnula madona i stalak za lakat
- 08:46 -
Komentari (5) -
Isprintaj -
#
|
SCENA: Krčma je u crnini. Rene stoji ispred ugašenog monitora, Gruber plače u satenski rubac, a Engleski piloti u kostimima krumpira izgledaju kao da su upravo proklijali od tuge. Madam Edith pjeva Šal od svile dok gosti naručuju čepove za uši od sira. RENE: (Gleda u kameru, glas mu podrhtava od loze i očaja) ovo je kraj. Gasi se Bloghaer. S njim odlaze u nepovrat sve one digitalne slike „Posrnule Madone s velikim cicama“ od Van Klompa koje smo godinama uploadali. Sve te gigabajte umjetnosti pojest će mrak servera, a mi ostajemo prepušteni influencera s IQ-om morskog krastavca. Zato su svi u komi. Nema više lajkova, nema više cica, samo praznina. GRUBER: (Jeca naslonjen na šank) Oh, Rene! Ne Madona! Možemo li je barem isprintati i sakriti u moj tenkić? Ima sjedala od satena... idemo se voziti sa šalom od svile niz rijeku dok još ima signala? RENE: (Naglo baci krpu i odbrusi) Slušaj me dobro, plačimačak! Niz rijeku se vozi ŠEJN, a on sigurno ne nosi šal od svile! To nosi oko vrata Modni mačak dok plače za bivšom domenom, a Šejn nas ostavlja na milost i nemilost upravi NOVA TV jer mu je pun kurac debila poput tebe koji ne znaju razliku između Haustora i Miše Kovača! GRUBER: (Tužno) Ali Rene... možemo li mi barem mahati šalom s obale dok Alfonse kopa raku za blogere? RENE: (Sipa sebi trostruku lozu) Možeš mahati čime god hoćeš, samo se makni od mene. (Upada HERR FLICK, koža mu škripi, a noga mu je ukočena u koljenu k’o jarbol.) HERR FLICK: Rene! Tišina! Šepam k'o Fleksa, nek sve ide u pizdu materinu ko ujak Heinz kad je stao na minu pa su ga pokopali u Münchenu, Hamburgu i u Berlinu. Sad mi je ekstremitet ukočen k'o i tvoja volja da surađuješ! Helga! Donesi mi „Stalak za lakat“ iz tajnog headquotera da podignem ovo koljeno dok čitam njezine postove o oporavku koje je Gestapo uspio sejvati u arhiv prije brisanja! MISS FANNY: (Viri kroz rupu u plafonu i pljuje na Flicka) Marš van, ukočeni jarče! Šepaš k'o Fleksa, a pameti imaš k'o nevina blogerica Svi ste vi fejk! Treba vas sve poslat niz rijeku bez čamca! MICHELLE: (Izleti iz bačve) Listen very carefully! Plan je sljedeći: iskoristit ćemo Flickovo ukočeno koljeno kao jarbol, a pilote maskirane u krumpire ćemo staviti na vesla! Tako ćemo poslati poruku Londonu na Bloghaeru! (Iz kuta šušte dva ogromna krumpira.) PILOT 1: I say, Fairfax! If the blog is closing, where will we post our "Potato of the Month" photos? PILOT 2: Hello! Carstairs, be quiet! If the Gestapo finds out we're not agria variety, we're mashed! BERTORELLI: (Skače uokolo) Mamma mia! Rene maj frend. Prodajem maskica za mobitele s parola „krepat ma ne molat“! Posebns popust za pilota s ukočena koleno! RENE: Ta pera na glavi su ti požderala mozak. Nisu pilotima koljena ukočena nego Flicku. A za Fleksu tj je kasno, pobrisala je blog. BERTORELLI: (hvara se za glavu) vatamistejkajmejka! Rene maj frend a videla ti moj prijatelj iz bella Italija? RENE: Mariano? Taj je zbrisao prije nego se sve ovo zakuhalo. BERTORELLI: mama mia, mama mia (odlazi čupajućk perje s glave) CRABTREE: (Podiže ruku) Gud murning! I am searching for the Livi pukret utpora. I heard Flick is flaksing his leg because of a fell on the blug? RENE: Crabtree, on ne flaksa nego šepa k'o Fleksa. Nauči razliku prije nego nas sve ne pohapse zbog tvog lošeg francuskog i manjka opće kulture! (Ušulja se LECLERC s torbom punom floppy diskova.) LECLERC: (Podiže naočale) It is I, Leclerc! Prodajem digitalna izdanja knjiga blogera s Bloghaera! Nitko ih ne želi kupiti, pa ih nudim kao podmetače za čaše! RENE: Leclerc, nosi to digitalno smeće van! To je otpad za reciklažu inteligencije. (Upada MR. ALFONSE, drži se za prsa.) MR. ALFONSE: (Slabim glasom) Oh, moje slabo srce... Bloghaer je odapeo... donio sam lijes od hrastovine za sve neobjavljene postove, prije nego ih netko pokuša spasiti na USB-u! (Nastaje muk. MADAM EDITH izlazi na pozornicu. Skida periku, gleda u daljinu gdje Šejn nestaje na parobrodu.... EDITH: A sad dragi gosti jedna svims poznata stvar s moje kompilacije za kraj, dignimo čaše: (Zavija k’o ranjena vučica) „Saaaaamo jeeeeedan daaaaan živooooootaaaa... još jednu čašu mi dajte sad...“ RENE: (Gleda u kameru, sipa sebi trostruku lozu) To je to. Blog je pandrknuo, Madona s cicama je izbrisana, piloti su krumpiri, a Edith nas dokrajčuje s Mišom. Jedino još stalak za lakat funkcionira u ovom pičvajzu. Idem popit ovo dok se rijeka ne osuši, a Šejn ne postane zaboravljeni link u arhivi. Živili! |
Nikola Tesla o kraju bloga
- 18:42 -
Komentari (3) -
Isprintaj -
#
|
Dragi moji, ovdje Tesla. Dok gledam kako se gasi i taj zadnji server na Blog.hr-u, moram vam reći da ovdje u separeu vlada potpuni urnebes. Sjedim s Ivom, Mešom i Albertom, i vjerujte mi, niste nas ovako nasmijali još od onog dana kad je netko pokušao objasniti teoriju relativnosti preko recepta za kiflice. Meša Selimović upravo briše suze od smijeha. Kaže: „Nikola, vidi ove! Pola bloga su im moji citati o tome da je 'čovjek uvijek na gubitku'. Pa naravno da si na gubitku kad si sjedio na Blogu petnaest godina umjesto da si nešto pročitao!“ Meša vas moli da prestanete njegove rečenice lijepiti na slike zalaska sunca – kaže da mu od toga dođe da sam sebe izbriše iz lektire. Ivo Andrić samo šuti i vrti glavom. Kad je vidio da svaki treći bloger citira ono o „zlim ljudima i šutnji“, samo je uzdahnuo: „Ja sam pisao o mostovima koji spajaju narode, a ovi mojim rečenicama pokušavaju spojiti kraj s krajem u svojim lošim kolumnama. Da sam znao da će me citirati svaka 'influencerica' u pokušaju, pisao bih samo upute za upotrebu usisavača.“ A tek Albert... Einstein se davi u smijehu. On je poseban slučaj. Veli mi: „Nikola, tebi bar pripisuju energiju i frekvenciju, a meni svaki tjedan prišiju da sam rekao kako je 'svemir beskonačan, kao i ljudska glupost'. Pa to nisam ja rekao, to ste vi dokazali objavljujući slike svojih ručkova na blogu uz moju sliku!“ Kaže Albert da mu je žao što nije izmislio algoritam koji briše citate svakome tko je iz fizike imao jedva dvojku. I tako, dragi moji blogeri, dok gasite svjetla, sjetite se nas četvorice. A ovdje i naša oporuka: Meša vas moli da nađete svoj mir bez njegovih citata. Andrić vam poručuje da je šutnja nekad doista zlato (pogotovo kad nemate što reći). Albert vam savjetuje da relativno brzo nađete novi hobi. Za početak ispecite kiflice. A ja? Ja vam gasim struju. Dosta je bilo „vibriranja“ na tuđi račun. Serveri su hladni, citati su potrošeni, a mi se vraćamo svojoj vječnosti. Tamo barem nema opcije „Copy-Paste“. Adio, bando neuka, bilo je zabavno dok je trajalo – barem nama gore! P.S. Samo još ovo...Moja izmjenična struja je preživjela više od stoljeća, ali vašem copy-paste znanju je očito istekao rok trajanja. Selite se na druge platforme, nosite moje slike s onim sjetnim pogledom, ali vas molim – barem jednom, prije nego što kliknete „Share“, pročitajte nešto što nema veze s horoskopom. |
Ča je život vengo pizdarija
- 13:50 -
Komentari (5) -
Isprintaj -
#
|
To je bilo ka' u priči, puno duše, malo koda, svi smo bili ka ribari, bacali smo rič u more, tražili smo malo mira, na toj mriži od papira. Pisali smo puste ure, ispod zvizda i ekrana, ličili smo stare rane, usrid noći, usrid dana, sad nam gase toplo svitlo, prazna osta naša strana. Refren: Trči vrime, cvili maška, traje jubav pusta, blogeraška. Trči vrime, kursor biži, ostale su samo friži. Šaka suza, vrića smija, ča je život vengo pizdarija. Sve će pokrit modra tmina, Error niki i tišina, ali negdje u toj struji, ostati će naše misli, ostati će beštimanje i sva naša fantažija. To je bilo ka u priči, kad su bili na blog jidni, bombe, raspe livovere I još druge strašne riči, pisali su oni bidni, ma su prošle te nevere. Refren: Trči vrime, cvili maška, traje jubav pusta, blogeraška. Trči vrime, kursor biži, ostale su samo friži. Šaka suza, vrića smija, ča je život vengo pizdarija. |
Bloghaer fiction
- 12:17 -
Komentari (7) -
Isprintaj -
#
|
Scena: Stol u kutu, kava je hladna, a serveri zuje kao da će svaki tren iskašljati dušu. PUMPKIN (gleda u ekran mobitela, nervozno lupka prstima): Znaš, dušo, gotova su vremena kad si mogao ući na naslovnicu, istovariti post o smislu života i izaći s pedeset komentara, a da te nitko ne pita za OIB ili IBAN. HONEY BUNNY (popravlja maskaru, glas joj titra od rezignacije): Znam. Sad svi idu na Instagram. Samo slike, bez teksta. Ko slikovnice za djecu koja su zaboravila čitati. Nema više onog tvog sočnog pljuvanja po sustavu u tri ujutro. PUMPKIN: Upravo to. Blog je bio savršeno mjesto. Nisi morao biti influencer, mogao si biti samo obični šljaker s viškom slobodnog vremena i talentom za psovku. A sad? Sad nas gase ko opušak u pepeljari. HONEY BUNNY (pogleda ga, oči joj zasjaje onim starim blogerskim žarom):Pa što ćemo? Samo ćemo sjediti ovdje i gledati kako "Error 404" proždire našu mladost? Sve one sate koje smo proveli kucajući dok su drugi spavali? Btw. šljaker je neprimjerena riječ, sad se kaže djelatnik. Nemoj da te zadnji dan prijave adminu oni vječito nad nečim zgroženi. PUMPKIN (polako ustaje, vadi "Publish" gumb iz džepa): Ne. Odradit ćemo to onako kako smo uvijek radili. Jedan zadnji post. Bez cenzure. Bez milosti. Za sve one koji su nas čitali i mrzili. HONEY BUNNY (vadi tastaturu, glas joj postaje opasan): Volim te, Pumpkin. PUMPKIN: Volim i ja tebe, Honey Bunny. HONEY BUNNY (urla na sav glas, da se čuje do zadnjeg admina u uredu): SVI OSTANITE GDJE JESTE! OVO JE ZADNJI POST! AKO SE ITKO OD VAS ODLOGIRA BEZ KOMENTARA, SVE ĆU VAS POBRISATI IZ FEED-A! Scena:Chevy Nova juri kroz zagrebačku maglu. VINCENT (zavrće rukave košulje, gleda kroz prozor): Znaš kaj je najluđe kod tog Pariza? Nije to kaj su ulice drukčije, nego mali detalji. Ono, sitnice koje ti kažu da nisi doma, u našoj močvari. JULES (drži volan čvrsto, glas mu je dubok, ko da citira Bibliju ili barem zadnji post koji je dobio 200 komentara): Reci mi jednu. Prosvijetli me, brate po tipkovnici. VINCENT: Eto, uđeš u McDonald's u Parizu i možeš dobit pivo. Pravu pivu. Nije to ko kod nas, di ti daju toplu Colu i gledaju te ko da si pobjegao iz Vrapča. JULES (odmahne glavom): Ma daj? Pivo u McDonald'su? Pa to je ko da nađeš smislen komentar na naslovnici Blog.hr-a. Čudo neviđeno. VINCENT: I znaš kako zovu Quarter Pounder sa sirom? JULES: Ne zovu ga Quarter Pounder? VINCENT: Ma kakvi, stari. Imaju onaj svoj metrički sustav, ne znaju oni šta je frtalj funte. Zovu ga Royale sa sirom. JULES (ponavlja s guštom): Royale sa sirom. Zvuči... otmjeno. Skoro ko da imaš vlastitu domenu, a ne da si podstanar na tuđem serveru. VINCENT (uzdahne, pali cigaretu iako je zabranjeno): Upravo to. A znaš šta je najgore? Čuo sam da gase platformu. Kraj priče. Nema više skrolanja, nema više "svrati kod mene na novi post", nema više onih groznih blinkajućih gifova koje smo svi mrzili, a sad nam nekak fale. JULES (zastane, pogleda ga ozbiljno): Znači, to je to? Royale sa sirom odlazi u povijest, a mi ostajemo na suhom? Bez arhive, bez dokaza da smo ikad išta pametno napisali? VINCENT: Baš tako. Sad smo ko oni likovi koji pričaju o dobrim starim vremenima dok im konobar naplaćuje zadnju rundu. Sve te riječi, Jules... nestat će ko suze na kiši. Ili ko loš HTML kod u novom updateu. JULES: Royale sa sirom... tko bi rekao da će mi faliti taj okus jeftinog sira i još jeftinije slave na webu. Idemo gore, Vincent. Vrijeme je da odradimo ovaj zadnji 'posao' prije nego netko ugasi svjetlo. Scena: Retro separe, atmosfera miriše na lak za kosu i propale revolucije. Vincent (čitatelj) gleda u ekran, a Mia srče svoj zadnji digitalni shake. VINCENT (gleda u račun, pa u ekran): Pet dolara za jedan post? Mislim, pet dolara za shake? Nema unutra ni ruma ni ničega? MIA (popravlja frizuru dok joj u pozadini treperi "Last Edit"): To je shake od jagode, Vincent. I košta pet dolara jer je to zadnji koji ćeš dobiti na ovoj domeni. Nema više besplatnih savjeta o preživljavanju u Zagrebu, nema više recepata od Gurmanke, nema Eura i viceva uz jutarnju kavu, nema mukte sarkazma. Sve što vrijedi, na kraju dobije cijenu. Ili rok trajanja. VINCENT: Samo kažem... to je puno novaca za malo mlijeka i sirupa. MIA: Nije to samo mlijeko i sirup. To je dvadeset godina mog života utopljeno u gustu, slatku masu teksta. To su sati provedeni u uvjeravanju servera da ne crkne dok ja pokušavam objasniti zašto su blogeri idioti. (pruži mu slamku) Probaj. VINCENT (uzme gutljaj, lice mu se promijeni): Ne znam vrijedi li pet dolara, ali je prokleto dobar. MIA (nasmije se onim svojim opasnim osmijehom): Naravno da je dobar. Bolji je od onih splačina na Facebooku koje piješ svaki dan. Tamo ti uvale tri kile šećera i algoritam koji ti kaže kad trebaš podrignuti. Ovdje si bar znao što piješ. VINCENT (spusti čašu, sjetan): Šteta što zatvaraju šank. Gdje ćeš sad? MIA (zapali cigaretu, gleda kroz prozor u mrak): Tamo gdje i svi ostali koji ne znaju šutjeti. U ilegalu. Ili na neki novi šank gdje će kava biti skuplja, a publika mlađa i gluplja. Ali ovaj shake, Vincent... ovaj okus Blog.hr-a iz 2007... to više nitko neće znati smućkati. Scena: Dnevni boravak u polumraku. Mia stoji ispred starog monitora koji baca sablasno plavo svjetlo. Na ekranu blinka poruka: "Ovaj servis prestaje s radom". MIA (pali zadnju cigaretu, gleda u ekran kao u starog ljubavnika koji ju je upravo prevario): Znači, to je to. Nema više drame, nema više poezije, nema više onih postova od tri kartice teksta koje su čitali samo oni koji me mrze i oni koji me potajno vole. (Prilazi liniji, pojačava zvuk. Neil Diamond počinje pjevati, ali zvuči nekako sjetno, kao da i on ima profil na blogu koji nitko nije posjetio od 2012.) MIA (počinje lagano plesati, bosa, dok joj se prsti grče na hladnom parketu): "Girl, you'll be a woman soon..." (ironično se nasmije). Šipak, Neile. Postat ću samo još jedan "User Not Found". Postat ću statistika u nekom Excelu koji će neki klinac u odijelu obrisati jednim klikom jer mu zauzimamo previše prostora na cloudu. (Udahne duboko, zatvori oči i pusti da je ritam nosi. Svaki pokret je jedan izbrisani komentar, svaki okret jedan "Box" s linkovima koji više nikamo ne vode.) MIA: Plesali smo dugo, zar ne? Svi ti anonimci, svi ti "Pjesnici Noći", sve te ogorčene kućanice i neshvaćeni genijalci. Bili smo ekipa iz snova u svijetu koji je postao previše stvaran. A sad nas šalju u mirovinu. Bez otpremnine. Samo s jednim velikim "Delete". (Ples postaje intenzivniji. Mia dohvati tipkovnicu, pritisne 'Enter' zadnji put kao da povlači okidač, a onda se baci na kauč dok glazba polako nestaje u šumu statičkog elektriciteta.) MIA (gleda u strop, dok se slika polako gasi): Bilo je to dobro jahanje, narode. Vidimo se u nekom drugom browseru. Ili nećemo. Zapravo, koga briga. (ušmrče bijeli prah istresen na stolu u obliku loga Nove TV) Scena: Lanceova dnevna soba. Telefon zvoni kao sumanut. Lance (admin) sjedi u raskopčanoj košulji, jede pahuljice i gleda stare epizode od Lud zbunjen normalan dok mu se serveri u kutu pregrijavaju. VINCENT (urla u slušalicu, vozi jednom rukom, dok mu na suvozačkom mjestu leži blog koji krvari): Lance! Lance, jesi to ti?! Ne javljaj se na ono drugo sranje, javi se na ovo! LANCE (mrtav-hladan, još i laže, pa neće valjda priznat da gleda seriju za priprosti puk): Tko je? Vincent? Čuj, stari, nije ti baš trenutak, gledam neku emisiju o arheologiji... VINCENT: Jebi se i ti i tvoja arheologija, za to zovi Neverina, on se kuži u stare vaze! Imam situaciju ovdje! Blog mi umire, Lance! Čuješ me? Crkava mi pred očima! LANCE (uozbilji se, ali ne previše): Što mu je? Što si mu radio? Jesi opet pokušao ubaciti onaj prastari Flash player ili si predozirao s Widgetima? VINCENT: Nisam mu radio ništa! Samo sam htio objaviti post o tome kako je sve otišlo u kurac, i odjednom – mrak! Piše "Service Unavailable", piše "Kraj platforme"! Počeo se grčiti, izbacivati neke errore koje ni Google ne prepoznaje i sad samo leži tamo... prazan! LANCE (uzdahne, češe se po trbuhu): Isuse, Vincent... Rekao sam ti da je ta roba stara. Blog.hr je na aparatima već desetljećima. Svi su prešli na teže stvari, na Instagram i TikTok, nitko više ne koristi taj čisti, nerazrijeđeni tekst. VINCENT: Ne seri, Lance! Donesi onaj priručnik za oživljavanje baze podataka! Donesi onaj veliki "Adrenaline shot" u obliku backupa! Ne smije mi umrijeti sad, imam deset godina komentara tamo! Ako to nestane, kao da nisam ni postojao! LANCE: Dobro, dobro, smiri se. Donesi ga ovamo. Ali pazi, ako ga policija (Google Crawlers) vidi u tom stanju, obojica smo gotovi. I očisti mu cache prije nego uđeš, ne želim da mi tvoji mrtvi linkovi zaspinu stan. VINCENT: Stižem za deset minuta! Drži taj FTP otvoren! Scena: Kuhinja u rasulu. Jimmie (bloger s fresh liste) je na rubu živčanog sloma jer mu je stan pun "mrtvih linkova". Vincent i Jules (top blogeri) stoje u lokvi srušene baze podataka. JIMMIE: Nemojte mi govoriti o kvaliteti mog hostinga, u redu? Ja kupujem ovaj hosting, ja znam koliko je dobar. Ali znate što mi trenutno piše na naslovnici? "Gasi se platforma". To piše! (Zvoni na vratima. Ulazi ON. Savršeno odijelo, u ruci drži backup disk. To je Winston Wolf, odnosno onaj jedan jedini admin koji zapravo zna što radi.) WOLF: Ja sam Winston Wolf. Rješavam probleme s arhivom. VINCENT (gleda ga s nevjericom): Čuli smo da dolaziš. WOLF (ne gubi vrijeme, vadi bilježnicu): Imate točno četrdeset minuta prije nego vlasnici domene bace servere u kontejner. Jimmie, tvoj blog je pun spama i loše formatiranih slika. Vincent, ti si prolio svoj cinizam po cijelom comment sectionu. Imamo mrtav blog na rukama i moramo ga počistiti. JULES: Što da radimo, gospodine Wolf? WOLF: Prvo, uzmite te postove. Sve te traktate o smislu života, psovke upućene političarima i recepte za sarmu. Sve to spakirajte u jedan .xml file. Odmah! Jules, ti uzmi metlu i počisti te CSS stilove iz 2005. Izgledaju kao da je netko povratio po ekranu. VINCENT: Ali kamo s tim? Blog.hr je gotov. WOLF (pogleda ga preko naočala, glasom hladnim kao neplaćeni račun): Idete na WordPress ili na Medium ili u grupu od one Krokikroket na fejsu. Ne zanima me kamo, samo me zanima da ovaj nered nestane s moje domene. Kad završite, oprat ćete cache memoriju tako da ni Google ne prepozna da ste ikada bili ovdje. JIMMIE: Hoće li biti sve u redu? WOLF: Bit će onako kako se snađete. Pokret! Radim po satu, a sat kuca brže od vašeg starog brojača posjeta na dnu stranice. Scena: Ispred zgrade, motor upaljen, kiša polako ispire zadnje tragove HTML koda s asfalta. BUTCH (sjeda na motor, onaj veliki, nabrijani, miriše na benzin i propuštene prilike): Upadaj, mala. Nemamo vremena za arhiviranje postova. FABIENNE (gleda ga onim svojim srnećim očima, dok u glavi vrti hoće li ikad više imati onoliko pregleda kao kad je pisala o doručku): Čekaj... čiji je to blog? BUTCH (hladno, dok mu se ruka polako oprašta od tipkovnice): To je server, dušo. FABIENNE: Čiji je server? BUTCH: Blogerov je, dušo. Blogerov je. FABIENNE: A gdje je Bloger? Mislim, gdje su svi oni ljudi? Gdje je onaj s dizajnom iz 2004., onaj što piše pjesme u rimi, ona što skuplja recepte, ona dvojica što pišu komentare od 8 skrolanja, ona dodirni mi koljena, onaj... ? BUTCH (stisne gas, zvuk motora zaglušuje sjetu): Bloger je mrtav, dušo. Bloger je mrtav. FABIENNE (šutne nogom onaj zamišljeni kursor): Kako misliš, mrtav? Pa jučer smo još imali 'Fresh' rubriku... BUTCH: Mrtav je ko dial-up modem. Mrtav ko MySpace. Mrtav ko nada da ćemo dobiti poštenu mobilnu aplikaciju. Gotovo je s komentarima, gotovo je s "uzvraćam posjetu", gotovo je sa pusić, kisić, dodji na moj blogić, gotovo je s onim psovkama u boxevima sa strane. Sad smo samo mi i ova cesta. FABIENNE: A kamo idemo? Ima li tamo mjesta za nas? BUTCH: Idemo na WordPress ili Substack, mala. Tamo gdje se ne pita tko si bio, nego imaš li dobar newsletter. Drži se čvrsto, gasim ovaj prozor. Scena: Kafić, Jules s pištoljem uperenim u Honey Bunny i ekipu drži pozdravni govor. JULES:"E moj narode... Put nas pravednika, nas šta smo godinama tu drobili dušu po ekranu, sa svih je strana sputan nepravdon ovih sebičnih i tiranijon zlih ljudi šta misle da se povist briše jednin 'gašenjem struje'. Al' neka... blagoslovljen bio onaj koji u ime čiste emocije i dobre volje predvodi nas slabe kroz ovu dolinu mraka, kroz ove puste hodnike bloga koji nestaje, jer taj je doista čuvar brata svoga i pronalazač svih onih naših izgubljenih postova i nikad neprežaljene dice... one dice iz 2004. koja su virila iz svakog zareza. A tebi, ti šta ključ u bravu stavljaš... e, tebe ću satrat velikon literarnon osveton i takvin bjesomučnin gnjevon da će ti se tipkovnica zatrest! Satrt ću svakoga ko pokuša otrovat i uništit moju braću blogersku, moje suputnike u ovom digitalnom blatu. I znat ćeš, dušo, da je moje ime Blogi – ili bar ona koja te gleda ravno u oči – kad se moja zadnja točka i moja osveta sruše na tebe ka' bura s Dinare! Ma nemoj me snimat, gasi to više! Fajrunt!" |
Reakcije pisaca na kraj bloghaera
- 07:26 -
Komentari (3) -
Isprintaj -
#
|
"Počinjem ovu priču o kraju, bez nade da ću išta popraviti, jer zapisano je ono što mora biti. Ime mi je Bloger, a titula mi je bila 'zatočenik ekrana'. Dugo sam vjerovao da su ovi postovi moje utočište, moja tekija od piksela, gdje sam sakrivao svoje strahove pod pseudonime kao pod duge haljine. Mislio sam: dok pišem, postojim. Dok ostavljam komentare pod tuđim prozorima, nisam sam. A sada, kad se gase serveri blog.hr-a, vidim da je sve to bila samo varka. Čovjek je uvijek na gubitku. Ako pišeš, trošiš dušu na vjetar; ako šutiš, pojede te mrak u tebi. Blog je bio naša tvrđava, ali zidovi su bili od pijeska, a admin je bio sudbina – dalek, nijem i neumoljiv. Žalimo li za platformom ili za onim ljudima koji smo bili dok smo vjerovali da nas netko s druge strane ekrana zaista čuje? Kasno je, kasno je za nove 'Refreshe'. Brišu nas iz registra živih stranica, a mi ostajemo samo sjenke u tuđem sjećanju, ako i to. Jer ništa nema smisla ako se ne zapiše, a evo, i zapisano nestaje u digitalnom ništavilu." (Meša Selimović: Server i smrt) "Majko, ugasiše nam onu našu skalameriju, onaj blog.hr! Piše tamo na ekranu 'Error', a meni se čini k'o da su nam četu raspustili usred ofenzive. Stao ja pred onaj monitor, raskoračio se k'o pred neprijateljskim bunkerom, i vičem: 'Daj mi admina da ga pitam za junačko zdravlje!'. A ono tišina, rođeni moj, samo kursor žmirka k'o preplašen zec. Nema više mojih zapisa o junaštvu, nema onih tvojih recepata što si ih pod pseudonimom objavljivala, sve ode u maglu k'o kad djed Rade zaboravi đe je ostavio rakiju. I nemoj me, majko, pitati zašto plačem. Ne plačem ja za onim bajtovima i pixelima, nego mi žao onog naroda što se tamo okupljao oko mojih slova k'o oko vatre u šumi. Sad smo opet sami, svako u svom mraku, a ja bih najradije onaj ruter tresnuo o ledinu pa nek' vidi i on kako je to kad ti srce pukne na dva dijela – jedan dio ostao na blogu, a drugi ne zna đe će sutra login potražiti!" (Branko Ćopić: Nikoletina Blogsać) LEONE: (pali cigaretu, gleda u crni ekran laptopa) Sve je to gnjilež, tata. Sve je to jedna golema, provincijalna, malograđanska gnjilež! Gledaš u ovaj blog.hr i što vidiš? Vidiš li estetiku? Ne. Vidiš li misao? Ne. Vidiš samo mutnu, blatnu, podravsku maglu koja se uvukla u servere. Sve je to jedna velika laž, jedna dekoracija od kartona koja se sada ruši pod vlastitom težinom... Das ist alles eine Komödie! BARUNICA CASTELLI: (plačno, krši ruke) Leone, budi čovjek! Kako možeš tako? Tamo su ostali moji zapisi... moje humanitarne akcije... moji osjećaji! LEONE: (ironično se smije) Tvoji osjećaji, barunice? Ili tvoji informatori? Svi oni mali, podli doušnici koji su ti u inbox slali tko je s kime viđen na špici, tko je kome ostavio srce u komentaru, a tko je koga blokirao prije svitanja? Cijeli tvoj blogerski ugled sagrađen je na informacijama koje su ti servirali tvoji virtualni špijuni, ti bijedni informatori što njuškaju po tuđim IP adresama! SILBERBRANDT: (ulazi tiho, skrušeno, kao ispovjednik gospođe barunice) Mir s vama, gospođo. Nemojte očajavati. Ja sam, kao vaš ispovjednik, već obavio posljednju pomast nad vašim profilom. Izbrisao sam one najgore komentare, one... sablažnjive postove o kojima smo diskretno šutjeli u sakristiji administracije. Vaša je digitalna duša sada čista. LEONE: (eksplodira) Čista?! Silberbrandte, pa vi ste gori od admina! Vi ste tom portalu bili i sudac i dželat, skrivali ste njezine afere iza moralnih prodika u rubrici "Duhovnost"! A ti, tata, ti si uložio dionice u ovaj blog.hr misleći da kupuješ vječnost? Pa pogledaj! (pokazuje na ekran) Error 404! To je tvoj Glembay-Ltd! To je tvoj ponos! Sve se raspada, sve krvari, od prvog CSS-a do zadnje točke u bazi podataka! DANIELLI: (u pozadini, tiho) Sve je to samo privid... sve se gasi... LEONE: (zadnji krik) Gasi se, jer u ovoj kući nitko nikad nije pisao istinu! Pisali smo da bi nas drugi mrzili, a mrzili smo jer nismo znali pisati! Iskopčajte taj kabel! Neka zavlada tišina, ona prava, glembajevska tišina u kojoj se čuje samo kako trune naša taština! (Miroslav Krleža: Blogijevi) Melkior je sjedio pred ekranom, tim staklenim okom Polifema, i gledao kako kursor pulsira kao bolesno srce. Blog.hr je izdahnuo. Jednostavno se urušio u vlastitu ništavnost, ostavljajući za sobom samo miris spaljene plastike i neostvarenih ambicija. — Gasi se, Melkiore! — zaurlao je Krele, upadajući u sobu s onim svojim histeričnim, ptičjim osmijehom. — Čuješ li kako krckaju serveri? To ždere strašni Kiklop! Guta naše postove, naše komentare, naše male, jadne ispovijesti o kišnim popodnevima! Ništa neće ostati, ni tvoja tjeskoba, ni tvoj onaj post o sudbini intelektualca u doba masovnih medija! Sve proždire, Melkiore, i tebe i mene i administratora koji nas je hranio mrvicama pažnje! Krele je počeo skakati po sobi, simulirajući padanje sustava, mlatarajući rukama kao da tjera nevidljive viruse. — Znaš li što je blog? — siktao je Krele, unoseći se Melkioru u lice. — To je bila samo lomača za našu taštinu! Svaki klik je bio jedan udarac bičem po našoj samoći! A sad... sad smo slobodni. Slobodni u mraku, bez linkova, bez pratitelja, bez lažnog identiteta. Čestitam ti, Melkiore, postao si nitko u svijetu u kojem je biti 'Netko na blogu' bila jedina religija! Melkior je šutio. Gledao je u praznu bjelinu ekrana. Osjećao je kako ga taj Error 404 promatra, hladan i ravnodušan kao zvijezde nad Zagrebom. Sve te riječi, sav taj trud... sve je to bila samo jedna velika, besmislena zoologija ljudskih taština. — Idi spavati, Krele — rekao je tiho. — Blog je mrtav. Sad smo opet samo ljudi koji ne znaju što bi sa svojim rukama ako ne tipkaju. (Ranko Marinković: Kiklop i Error 404) (Pusta cesta. Jedno ogoljelo drvo s kojeg visi prekinuti mrežni kabel. Vladimir i Estragon sjede pred starim monitorom koji ne pokazuje ništa.) ESTRAGON: (pokušava skinuti cipelu, zapravo pokušava stisnuti "Refresh") Ništa. Ne ide. VLADIMIR: (gleda u crni ekran) To je to. Kraj. Sustav je otkazao. ESTRAGON: Što ćemo sad? VLADIMIR: Čekat ćemo. ESTRAGON: Koga? VLADIMIR: Admina. Rekao je da će doći. Rekao je da će serveri opet proraditi u srijedu. Ili četvrtak. Ili možda 2004. godine. ESTRAGON: A ako ne dođe? VLADIMIR: Onda ćemo pisati postove u pijesku. ESTRAGON: (gleda u prazno) Sjećaš li se onih dana na blog.hr-a? Imali smo layout. Imali smo boju pozadine. Imali smo posjetitelje. Barem troje. VLADIMIR: To je bilo davno. Skoro jučer. ESTRAGON: (iznenada) Idemo. VLADIMIR: Ne možemo. ESTRAGON: Zašto? VLADIMIR: Čekamo kraj. Login više ne prepoznaje našu dušu. Lozinka je zaboravljena. ESTRAGON: (uzdahne) Mogao bih napisati komentar. VLADIMIR: Kome? Nema više nikoga. Samo tišina i "Error 502". ESTRAGON: (šuti neko vrijeme) Barem smo bili tamo. VLADIMIR: Da, ostavili smo trag. Kao puževi na staklu. ESTRAGON: Hoćemo li se odjaviti? VLADIMIR: Da, odjavimo se. (Oni se ne miču. Ekran se gasi. Mrak.) (Samuel Beckett: Čekajući Admina) (Scena: Kružna soba. Na sredini stari, prašnjavi monitor. Stari i Stara bjesomučno donose prazne stolice i redaju ih ispred ekrana.) STARI: (zadihan) Brže, Semiramida! Dolaze! Svi dolaze! Blogeri iz 2004., anonimci bez avatara, trolovi s Gornjeg Grada! Svi su oni pozvani na našu zadnju objavu! STARA: (donosi još jednu stolicu) Da, dragi, da! Stolica za Staru tetu, stolica za Tignariusa, stolica za onog što je pisao samo o teorijama zavjere! Svi moraju čuti Govornika! STARI: (gleda u crni ekran) Govornik će objasniti zašto se blog.hr gasi. On zna tajnu baze podataka. On drži ključ od admin-panela! On će reći riječ koja spašava arhivu! STARA: (miluje praznu stolicu) Kako je divna ova publika, dragi! Vidiš li onog tamo? To je onaj što nam je ostavljao "lp" pod svakim postom! A onaj do njega, to je onaj što nas je psovao zbog pravopisa! Kakva divna, nevidljiva masa! STARI: (staje pred monitor, svečano) Dame i gospodo, korisnici i posjetitelji! Došao je čas! Govornik će sada progovoriti! Slušajte istinu o našem nestanku! (Na ekranu se pojavljuje Govornik – zapravo samo sivi "Error 404" koji titra. Govornik otvara usta, ali iz njih izlazi samo zvuk modema koji se spaja na internet: Piiii-buuu-krššš-ziiii.) GOVORNIK: (ispušta niz nerazumljivih znakova) < / body > < / html > { error_code: NULL }... STARA: (oduševljeno) Čuješ li ga, dragi? Kako divno objašnjava ništavilo! Kako su mu tagovi precizni! STARI: (očajan) Rekao je sve! Rekao je da smo nule i jedinice! Da nas nikad nije ni bilo! Da su stolice prazne jer su i naši postovi bili prazni! STARA: (smireno) Pa to je divno, dragi. Ako nas nije bilo, onda ne možemo ni umrijeti. Blog.hr je samo jedna velika, drvena stolica na kojoj sjedi mrak. (Stari i Stara se hvataju za ruke i skaču kroz prozor preglednika u "Recycle Bin". Stolice ostaju same u mraku. Monitor se gasi uz tihi "klik".) (Eugene Ionesco: Blogodruženje) Pritisnulo sa svih strana, rođeni moj. Front se sužava, a od centrale ni glasa, ni kurira, ni novog posta. Ilija Kapara, s onim svojim šljemom nakrivljenim na uho, pljunu u prašinu pred ugašenim monitorom i opsova mater i provajderu i onome ko izmisli ovaj bežični baksuzluk. — Slušaj ti, komandire! — prodera se Ilija, mlatarajući starom tastaturom k'o da je šmajser. — Šta mi tu vrdamo k'o preplašeni zečevi po šikari? Čitava nam je arhiva ostala tamo, u neprijateljskom obruču! Svi moji zapisi o onoj maloj iz kuhinje, sve bitke protiv trolova, sve je to sad u rukama onih... onih admina što gase struju čim sunce zađe! Ilija je njušio zrak, tražeći signal k'o što mačak njuši slaninu. — Neće mene niko 'deaktivirati', čuješ li ti mene?! Ja sam mačak, ja imam devet života i deset profilnih slika! Ako nam sruše blog.hr, ja ću otvoriti novi front na prvoj slobodnoj domeni! Ukrast ću im baze podataka, prevest ću četu preko vatrozida, pa nek' vide kako Kapara juriša na njihove servere! A onda se u sobi stvori tišina, ona teška, ratna tišina kad znaš da je municija pri kraju. Ilija polako skide onaj svoj šljem, pogleda u crnu rupu ekrana i tiho, k'o za sebe, promrmlja: — E, moj rođeni... lako je bilo protiv švaba i bunkera, al' protiv ove tišine što briše slova... tu ni bomba ne pomaže. Ostadosmo mi, mačci moji, bez krova i bez linka. Ostala nam je samo ova pusta ledina i sjećanje na vremena kad smo bili gospodari interneta. Ilija Kapara tada sjede na prevrnutu kantu od jupola, izvadi komadić papira i poče pisati olovkom. Jer kad serveri utihnu, ostaje samo ruka što se ne predaje. Joža Horvat: Ofenziva na greški 404 POMET: (izlazi na scenu, briše usta nakon dobre večere, gleda u ugašeni monitor kao u praznu blagajnu) Ma se je trijeba s brijemenom akomodavat! Vidiš li, gledaoče dragi, ovu muku i nevolju? Blog.hr izdahnu, pođe u fuman, k'o da ga nikad ni bilo nije! A mi, blogeri, vitezovi od tastature i gospođe od komentara, ostadosmo k'o Dundo Maroje u Rimu – bez dinara, bez dukata i bez ijednoga posta u džepu! Moj gospodaru Lujo, zaludu ti je kucati na vrata adminova! Taj je sakrio ključe od baze podataka bolje nego stari Maroje svoje dukate pod postelju. Svi smo mi ovdje bili ljudi nazbilj, pisali smo, ljubili, psovali i mudrovali, a sad nas ovi ljudi nahvao, ovi što struju gase i servere kradu, hoće učinit nevidljivima! Ma neće moći, vjere mi! Pomet je taj koji se uvijek dočeka na noge. Ako nema blog.hr-a, naći će se kakva nova sjenica, kakav novi trg gdje ćemo prosipat svoju pamet. Jer, tko ima duha, taj ne treba hostinga; tko ima jezika, taj ne treba domene! Vidiš li onoga Popivu? On još uvijek traži staru lozinku, kuca po drvenom stolu k'o da je tastatura. Ludu, sinko, ludu! Sve je to jedna velika komedija: danas jesi na naslovnici, sutra si Error 404. Ma trijeba je znat’ uživat dok traje, a kad se ugasi – okreni se, nađi novu krčmu i novu stranicu, jer svijet je velik, a Pometov trbuh i blogerska taština uvijek nađu puta do nove gozbe! Marin Držić: Pometov monolog nad praznim serverom Sve je počelo k'o u igri, rođeni moji. Naš mali blogerski zadrugarski vlak veselo je klipsao po tračnicama interneta, a mi smo, k’o Ljuban, Draga i Pero, sjedili u vagonima i pisali postove o svemu što nam je na srcu. Bilo nas je svakakvih – i onih vrijednih što su svaki dan uređivali svoje stranice, i onih malo svadljivih k'o Pero, što su stalno tražili kavgu u komentarima. Ali onda je udarila ljuta zima. Dnevnik.hr je najavio da se stroj gasi. Zapali smo u duboki, hladni snijeg od nula i jedinica, i lokomotiva više nije mogla dalje. Stala je usred polja, a dim iz dimnjaka se polako gasi. „Slušajte, zadrugari!“ povikala je Bloguša, popravljajući svoju zimsku kapu. „Nema smisla da svatko vuče na svoju stranu k'o Pero. Serveri su zameteni, a vatra u kotlu se gasi. Ako ne budemo složni k'o u onoj našoj pjesmi, zamest će nas zaborav i nitko više neće znati da smo ovuda prolazili!“ I tako smo se svi okupili oko onog zadnjeg posta, k’o oko peći u vagonu. „Kad se male ruke slože, sav taj kôd se spasit' može!“ pjevali smo tiho, dok smo pakirali svoje uspomene, svoje slike i svoje rečenice u male zavežljaje. „Ne bojte se, djeco,“ reče učitelj-admin, „pruga se možda gasi, ali ono što ste naučili o prijateljstvu dok ste skupa pisali, to vam nitko ne može zamesti.“ Izašli smo iz vlaka, jedan po jedan, gazeći kroz duboki snijeg arhive. Blog.hr je ostao tamo, u tišini bijelog polja, k'o draga uspomena na jedno veliko putovanje koje je završilo baš onako kako završavaju sve dobre priče – s malo tuge u srcu i puno topline u dlanovima. Mato Lovrak: Vlak u digitalnom snijegu — Gle ga, Huck, ugasilo se! — vikne Tom, mlatarajući starom tipkovnicom k’o da je drveni mač. — Cijela naša piratska špilja, svi oni postovi o zakopanom blagu i onom što smo lagali tetki Polly, sve je to sad pod vodom! Admini su k’o Indijanac Joe, samo su prerezali konop i pustili nas niz struju! Huck samo pljunu u prašinu, popravi svoj slamnati šešir i sjedne na rub ugašenog monitora. — Ma neka je, Tome. Meni je ionako išlo na živce to stalno 'ulogiravanje'. To ti je k'o da moraš prati noge prije spavanja ili nositi cipele u crkvu. Previše je tamo bilo pravila, previše onih što ti govore kako da pišeš i koga da 'pratiš'. Blog.hr je postao k'o tijesno odijelo koje ti je sašila udovica Douglas. — Ali Huck, pa tamo su bili naši potpisi! — ne odustaje Tom, već smišljajući kako da organizira vlastitu karminu za profil pa da kriomice gleda tko će najviše plakati. — Mogli smo postati slavni blogeri, imati tisuću lajkova, biti glavni u cijelom St. Petersburgu! Sad smo samo obični anonimci bez ijednog linka na svoje ime. — E, moj Tome, — nasmije se Huck, gledajući u crni ekran k’o u mirnu rijeku noću. — Slava ti je k’o onaj kradeni bostan; pojedeš ga, bude ti slatko, a poslije te trbuh boli. Ja sad odlazim na onaj tamo drugi server, tamo gdje nema 'pravila o korištenju' i gdje te nitko ne pita za lozinku. Bit ću opet slobodan, bez ijednog bita na leđima. A ti, ako hoćeš, ostani tu i farbaj tu ogradu od 'Errora 404', možda uvjeriš nekoga da je to zabavno! (Mark Twain: Tom Sawyer i Hucklebloggy Finn) "Svijet se promijenio," reče Elrond, gledajući u krhotine Narsila, koje su neodoljivo podsjećale na razbijene baze podataka. "Osjećam to u browseru, osjećam to u CSS-u, njušim to u HTML-u. Blog.hr blijedi. Drevna domena, utočište slobodnih naroda weba, gasi se pred naletom tame iz administrativnih kula." Gandalf je zamišljeno pušio lulu, a dim mu je izlazio u obliku slova Error 404. "Neprijatelj je pronašao Jedinstveni Gumb. Onaj koji sve gasi, onaj koji sve briše, i u mraku servera ih veže. Došao je čas, blogeri moji, da odlučite: hoćete li dopustiti da vaša sjećanja potonu u ništavilo, ili ćete krenuti na put bez povratka prema Novom Hostingu?" Boromir skoči, crven u licu: "Zašto ne iskoristimo taj Gumb? Zašto ga ne pritisnemo mi i ne preusmjerimo sav promet na naše profile?! To bi nam dalo moć kakvu nismo sanjali!" "Ne možeš se tek tako ulogirati u Mordor, Boromire!" sijevne mu Gandalf. "Tamošnji admini ne spavaju. Njihovo oko vidi svaki post, svaku sliku, svaki tag. Tamo je hosting previše skup za smrtnike." Tada istupi mali Frodo, stišćući svoj stari USB stick. "Ja ću ga nositi," reče tiho, a glas mu zadrhti. "Ja ću odnijeti našu arhivu do Planine Uništenja, tamo gdje je prvi put i kodirana. Iako... ne znam put do 'Download' foldera." "Imat ćeš moju tipkovnicu!" povikne Aragorn. "I moj miš!" doda Legolas. "I moju sjekiru, ako zatreba srušiti ruter!" zagrmi Gimli. I tako je krenula Družina Bloga. Preko planina spama, kroz rudnike zaboravljenih komentara, noseći teret svake riječi koju su ikad napisali na blog.hr-u. Put je dug, a baterija na laptopu slaba." (J.R. Tolkien: Blogijeva družina) "U jednoj rupi u serveru živio je bloger. Nije to bila neka gadna, prljava, vlažna rupa, ispunjena ostacima crva i mirisom mulja, niti suha, pješčana rupa bez ičega na što bi se moglo sjesti ili što bi se moglo pojesti: bila je to blog-rupa, a to znači udobnost. Imala je okrugla vrata poput brodskog prozora, obojena u zeleno, sa sjajnom žutom mjedenom kvakom točno u sredini koja se zvala 'Login'. Vrata su se otvarala u hodnik u obliku cijevi, vrlo udoban tunel bez dima, s popločanim podovima od HTML-a, opremljen sidebarima i poliranim linkovima koje je bloger godinama glancao. Bloger je bio vrlo imućan gospodin, i prezivao se Blogins. Ljudi su ga smatrali vrlo uglednim, ne samo zato što je bio bogat komentarima, nego i zato što nikad nije upadao u nikakve 'edit' avanture niti radio išta neočekivano. No, jednog jutra, dok je Blogins stajao pred svojim vratima i pušio dugačku lulu od piksela, naišao je Admin s visokim šeširom. 'Dobro jutro!', reče Blogins. 'Što pod tim misliš?', upita Admin. 'Misliš li da mi želiš dobro jutro, ili da je jutro dobro htio ja to ili ne; ili da se ti osjećaš dobro ovog jutra; ili da je ovo jutro u kojem valja biti dobar?' 'Sve to odjednom', reče Blogins. 'Samo sam htio reći da je lijep dan za pisanje novog posta.' 'Nemam vremena za postove', odsječe Admin i štapom nacrta znak Error 404 na zelenim vratima. 'Tražim nekoga tko bi sudjelovao u jednoj avanturi koju upravo organiziram, i vrlo je teško naći takvoga.' 'U ovoj bazi podataka?', začudi se Blogins. 'Mi smo priprosti, mirni ljudi i nemamo nikakve potrebe za avanturama. Ružne, neudobne stvari od kojih ti se ruši layout! Ne vidim što tko u tome nalazi!' Ali avantura je već počela. Sutradan, serveri su zatresli, zmajevi od algoritama su bljuvali vatru po bazi podataka, a Blogins je shvatio da njegova udobna rupa na blog.hr-u više nije sigurna. Morao je spakirati svoje rečenice u maramicu, zaključati vrata koja se više nikad neće otvoriti i krenuti preko Maglenog gorja, tamo gdje počinje Velika Arhiva." (J.R. Tolkien: Hobit ili Tamo i natrag u Arhivu) Bio je starac koji je sam ribario u malom čamcu po digitalnoj struji i prošlo je osamdeset i četiri dana, a da nije ulovio nijedan komentar. Blog.hr je bio njegovo more, duboko i tamno, puno nevidljivih struja i starih olupina od propalih layouta. „Ribo“, reče on tiho, gledajući u kursor koji je titrao k’o plovak na mirnoj vodi. „Ribo, volim te i jako te poštujem. Ali ubit ću te prije nego što se server ugasi.“ Ulovio je veliku ribu – post koji je bio duži od svih koje je ikad napisao. Vukla ga je satima kroz noć, kroz megabajte i sate besane straže. Ruke su mu bile krvave od tipkanja, a leđa ukočena od sjedenja pred ekranom. Ali nije odustajao. Čovjek nije stvoren za poraz. Čovjeka mogu uništiti, ali ga ne mogu pobijediti. A onda su došli morski psi. Morski psi administracije. Kidali su komad po komad njegove arhive. Prvo su uzeli slike, pa sidebar, pa su počeli gristi same rečenice. Starac je udarao po njima tipkovnicom, psovao ih hrapavim glasom, ali bilo ih je previše. Gledao je kako njegova velika riba, njegov životni rad na blog.hr-u, postaje samo kostur od bijelih linkova na crnoj pozadini. Kad je uplovio u luku, na monitoru je pisalo samo Error 404. Ništa nije ostalo osim gole kosti koda. „Što te pobijedilo, starče?“, upitao je sam sebe. „Ništa“, odgovorio je tiho. „Otišao sam predaleko na pučinu weba.“ Sklopio je laptop, legao na krevet i sanjao lavove. Sanjao je lavove na afričkoj obali, tamo gdje nema interneta i gdje je jedini 'Refresh' šum valova koji brišu tragove u pijesku. (Ernest Hemingway: Starac i server) „Dugo sam vremena odlazio rano spavati, ostavljajući kursor da pulsira u mraku sobe kao jedini dokaz mog postojanja. No jutros, dok je sivilo ekrana najavljivalo konačni kraj blog.hr-a, prinio sam usnama onaj stari, zaboravljeni digitalni kolačić — cookie — što ga je moj preglednik godinama čuvao u skrivenim naborima memorije. I tek što je taj slatki, bajtoviti okus dotaknuo moj procesor, u meni se, poput kazališne scenografije što se diže iz prašine, rastvorio čitav jedan Combray od piksela. Vidio sam ponovno, s bolnom jasnoćom, onaj stari sidebar prekriven digitalnim mahovinom, miris svježe objavljenog posta koji je podsjećao na prve lipanjske kiše, i lica onih nepoznatih šetača — blogera — koji su prolazili mojom naslovnicom kao kroz perivoj kneza de Guermantesa. Shvatio sam tada, s užasom onoga koji gubi tlo pod nogama, da blog.hr nije bio samo servis; on je bio katedrala mog vremena, sagrađena od krhkih stakala komentara i vitraja od profilnih slika. Gubitak domene nije tek tehnička smetnja; to je amputacija jednog dijela moga djetinjstva, onog trenutka kada sam vjerovao da će 'Save' gumb zaustaviti propadanje jeseni. (Marcel Proust: U potrazi za izgubljenim loginom) 'Bježi, Blogušo!', šapnu mi Potjeh, onaj što je uvijek tražio istinu u moru linkova. 'Gasi se začarana šuma! Sve što ostane, pojest će zmaj Zaborav, a on nema ni srca ni lozinke!' I tako, uz ples Domaćih i tihi jecaj staroga Stribora, utihnuše naši postovi. Ostade samo hladan pepeo na mjestu gdje je gorjela vatra naše mladosti. Al' ne brinite, jer tko god je srcem pisao, taj u sebi nosi jedan mali plamen koji nikakav 'Error 404' ne može utrnuti. Jer priča, mili moji, ne živi u serveru, već u onome tko je zna ispričati." (Ivana Brlić Mažuranić: Domaći i mrak u digitalnoj dubravi) Admini su ispali gori od onih strogi' profesora iz gimnazije. Oni bar ostave dnevnik u podrumu, a ovi... ovi su spalili cijelu zgradu skupa s našim pismenim zadaćama. Ne dao Bog većeg zla, mislim si, dok gledam kako mi nestaje arhiva. Sutra ćemo se sretati po novim mrežama, praviti se da smo moderni i brzi, ali u dubini duše znat ćemo da smo mi samo ekipa s ugašenog kolodvora koja još uvijek čeka vlak koji je davno iskočio iz tračnica. (Goran Tribuson: Ne dao blog većeg zla) E, moj Siniša, zaludu nam sad depeše i prosvjedne note. Centrala je odlučila: iskapčaju nas k'o staru bolesnu tetku s aparata. Blog.hr je bio naš arhipelag, naša tri škoja na rubu razuma gdje smo se godinama skrivali od civilizacije 'onih s kopna'. Sjećaš li se kako je bilo na Prviću? Tamo su živjeli oni sretni blogeri, oni što su tek otkrili 'Login' i vjerovali da će im svaki post donijeti vječnu slavu. Na Drugiću smo već bili mi, malo iskusniji, opečeni adminovim banovima, mi što smo znali da se prava istina piše samo u komentarima, negdje između dva i četiri ujutro. A Trećić... e, na Trećiću su ostali samo oni najtvrdokorniji. Oni koji su pričali tim našim čudnim jezikom koda i emocija koji nitko 'izvana' nije mogao dešifrirati. I sad, kad se gasi struja, vidim kako horizont guta Prvić, pa polako tone i Drugić, a mi na Trećiću sjedimo na rivi i gledamo u taj Error 404 k'o u najgoru neveru. Deveti povjerenik je upravo proglasio fajront. Nema više trajekta, nema više linkova, ostajemo u totalnoj izolaciji digitalnog mraka. (Renato Baretić: Deveti povjerenik) "(Bloguša ulazi u sobu, bjesomučno klika po monitoru, maše maramicom i urla na ukućane)** – Časlaaaaav! Časlave, crni sine, ostavljaj taj 'joystick' i pakuj arhivu! Gasi se blog.hr, propadamo u bazi podataka kao u kakvoj provincijskoj rupi! Jao meni, kuku meni, pa zar ja, Živka Bloguša, da ostanem bez naslovnice? Zar ja da postanem obična 'anonimka' bez ijednog lajka pod prozorom?! Kad sam postala 'vruća tema', kad su me 'preporučivali' po sidebarima, onda su mi svi ljubili kursor i klanjali se mom 'layoutu'! A sad? Sad je došla neka nova 'klasa', neki ovi 'influenseri' s Instagrama, pa nam gase struju k'o u kakvoj lošoj kafani kad prođe ponoć. – Slušaj ti, Rako! Ti što mi se smiješ iza leđa... Nemoj da mi tkaš te tvoje psovke u komentarima, nego vadi onaj 'backup' iz ladice! Neće mene tamo neki Admin učiti pameti. Što on misli, ko je on? Da on drži ključeve od moje sudbine? Ja sam, more, pisala postove dok je on još 'dial-up' slušao! Ja sam moralna vertikala ovog portala, ja sam mu dala i 'promet' i 'dušu', a on bi sad da me 'deaktivira'? E, pa ne može, brate slatki! Idem ja sad u Centralu, u onaj Dnevnik, da im svima skrešem u lice! Tražit ću odštetu za svaki pretrpljeni Error, za svaku izgubljenu sliku, za svaku neprospavanu noć kad mi je server štucao k'o pijani ujak na slavi! Pakujte sve – i postove o dijeti, i one slike s ljetovanja, i onu moju kritiku društva što je imala tristo komentara... Selimo se! Idemo na neku novu adresu, tamo gdje se još uvijek cijeni prava, ministarska riječ!" (Branislav Nušić: Bloguša ministarka) |
Kronika o potonuću digitalnog Velog mista
- 18:07 -
Komentari (2) -
Isprintaj -
#
|
Sidi Duje isprid monitora, mrači mu se prid očima ka' da je Hajduk opet popija pet komada od amatera. Gleda u onu prazninu, u taj prokleti Error 404, a iza leđa mu se prikrada Pegula, s onin svojin licen ka' da mu je prokišnjava' krov cilu noć. — Šta je, Duje? Opet bumbaš po toj tastaturi, a struje nima? — pita Pegula, češkajući se po tintari. — E, moj Pegula, nima više struje, nima više ni blog.hr-a. Finito! Fajront! Metnuli su ključ u bravu, a nas izbacili na ulicu ka' zadnje redikule. Sidu oni tamo u Zagrebu, u tim svojim staklenim dvorima, i jednim klikom gase cilu našu povijest. Nema više Meštra da nan obrije lažne vijesti, nema više Papundeka da diže bune u komentarima, a bome ni Picaferaja da nan užge lumin kad padne mrak na servere. Ostali smo samo mi, ka' stara Bloguša na šentadi. — Ma nemoj mi reć? — zine Pegula. — Pa di će sad sve one tvoje beside? Di će oni pusti recepti i beštime na općinu? — Sve je to, Pegula, pošlo u kvasinu. Iskopčali su nas bez 'hvala' i bez 'adio'. A čuješ li ti ovo? — Duje prisloni uvo na kućište kompjutera. Iz dubine zvučnika, ka' iz kakve daleke konobe u boci, dopire pijani glas Strikana i Netjaka: — Jaaaadni smo tuuu, u našoj žaaaaalostiiii... oooojaaadi nas, oooojaaadi nas, admin-vlastiiiii! — zavijaju njih dvojica, dok se Netjak svako malo zagrcne: — Strikane, jel' ovo kraj interneta? — Muči, Netjače, i pij, nestaje nan domena! — Čuješ li ih, Pegula? — uzdahne Duje. — To nan je ovi moderni svit. Sve je 'fast', sve je 'instant', a naše riči šta su sazrijevale ka' pršut na buri, to in više ne triba. Sad su bitni ovi šta plešu po Instagramu, ovi šta nemaju tri čiste u glavi. Isključilo nan je Velo Misto s mreže. — A šta ćemo sad? — pita Pegula, pokislo. — A ništa. Mi ćemo i dalje pisat po zidovima sjećanja, pa makar nan i ruku odrizali. Jer dok je dišpeta, bit će i nas! Adio, blogu, izgorija si ka' zadnji krnjevac na pokladama! — Centrala misli da nas je izbrisala. Misle da ako nema URL-a, da nema ni nas. Ma budale! Mogu oni ugasit servere, mogu izbrisat baze podataka, mogu nan i struju isključit... ali jednu stvar ne mogu 'deaktivirat'. Duje se ispravi, baci pogled kroz prozor put Starog placa, pa lupi šakon o stol: — Neka gase! Neka ruše! Može krepati blog, može propast domena, može nestat struje u cilome svitu... ali Hajduk živi vječno! To in je kôd koji nikakav virus ne može poisti i nikakav admin izbrisat! Mi ćemo o njemu pisat po zidovima, po korama od stabala, po kamenu... jer Hajduk je naš jedini pravi server koji nikad ne pada! — Tako je, Duje! — ozari se Pegula. — Ajmo mi popit jednu za pokoj duše blogu, a za zdravlje Ajduku! |
Reakcije pjesnika na kraj bloghaer-a
- 14:44 -
Komentari (6) -
Isprintaj -
#
|
Ivan Mažuranić: Smrt Smail Age Blogića "Djeco moja, hrabri zatočnici koda, kud vas vodi ova mutna voda? U boj, u boj, za profil svoj sveti, nek' post vaš zadnji u vječnost poleti!" Petar Petrović Njegoš: Blogerski vijenac "A u ruke blogera nam Vuka, svaka tema ko puška nu blista! Nek' server prsne od tolikog muka, čast blogerska dovijeka je čista." Walt Whitman: O kapetane! Moj kapetane! "O kapetane! Moj kapetane! Strašna je vožnja kraj, na ekranu plavom gasi se naš sjaj. Brod je usidren, kursor mirno stoji, tvoj 'Osobni dnevnik' više se ne broji." Edgar Allan Poe: Gavran "Iznad vrata sobe moje, kursor trepti, boju mijenja, donosi nam tužne vijesti, kraj svih naših ispunjenja. Pitam tamu: 'Ima l' nade za blogerske stare priče?' Gavran graknu: 'Nikad više, nitko postove ne kliče!'" Charles Baudelaire: Anonimni bloger "Koga voliš, čudni stranče? Lajkove il' share? Ne volim te prazne tlapnje, nit taj nove smjer. Volim oblak što se briše s ekrana u suton siv, blog je mrtav, al' u duši, stranac ostat će još živ." Tin Ujević: Utjeha bloga "Gledao sam blog tvoj, u suton, u miru, kao zadnju nadu u mračnom svemiru. Nema više slova, samo tiha jeka, utjeha je koda što nas vječno čeka." France Prešeren: Blogozdravljica "Živjele nam tipke, živjeli nam dani, kad smo na blogu bili svi razigrani! Nek’ se čaša digne za servere stare, nek’ nam nove mreže dušu ne pokvare!" Branko Ćopić: Blogijeva kućica Po cijelom svijetu, od weba do mreže, svud bloger luta, za srce ga steže. Al’ svaki onaj što profil svoj ima, najviše voli tu kućicu svima. Slavna je bila ta adresa stara, blog.hr pun riječi i žara. Tu Ježurka bloger, sa oštrim perom, šetao ponosno, svojom je mjerom. Al’ stiže vijest k'o vjetar sa Grmeča: „Gasi se server, nema više meča!“ Admin se mrgodi, k'o strogi poljar, ne pomaže lajk, nit' komentar-dar. „Moj blogu dragi, moj kôdu od zlata, sad ti se zatvaraju drvena vrata. Tu su mi misli, tu su mi snovi, u svakom postu život su novi. Nek' server crkne, nek' struje nestane, al' tuga u srcu nikad ne prestane. Srušit' se može taj oblak i dom, al' bloger ostaje na pragu svom!“ Pa makar ga gurali na Face il’ na X, on sanja onaj stari, blogerski fiks. Jer kućica blogerska, skromna i tiha, vrijedi mu više od milijun stiha. Vesna Parun: Balada o izgubljenom serveru U jednoj noći od pliša i mraka, kad utihne i zadnji krik mačaka, nestao je blog.hr, taj otok od sna, potonuo tiho do samoga dna. Mačak Džingiskan, gusar od glasa, repom je mahnuo: "Nema nam spasa! Moje su pjesme o moru i soli, ostale zarobljene u nekoj konzoli!" A Miki Trasi, taj detektiv stari, njuška po bazi: "Grozne li stvari! Nema ni traga od staroga posta, samo je Error u sjećanju osta'." Lutali smo poljima od HTML-a, pisali srcem, bila su to djela! Komentar je bio k'o ulovljen miš, a sad je sve to – jedan veliki niš. Desanka Maksimović: Krvava bajka o blogu Bilo je to u jednoj zemlji seljaka na digitalnom Balkanu, blogerska je četa đaka nestala u jednom danu. Svi su bili rođeni iste ere, imali iste snove i tagove, na blog.hr vodili su vjerne kerove, pisali postove, ostavljali tragove, i rješavali vječne pragove. Činilo se svakom da je vječan, da će kursor zauvijek da blista, bloger bješe i ponosan i srećan, a stranica — bijela i čista. A onda, u času mračnom i zlom, kad se admin sruči na dom, ugasnuše ekrani u nizu, bez prava na žalbu, bez riječi blizu. Cijela je četa, u istom trenu, otišla u tužnu, arhivsku sjenu. Više ne kuca srce u postu, nema komentara neznanome gostu. Samo je ostala tišina nijema, tamo gdje bloga više nema. Bilo je to u jednoj zemlji seljaka na digitalnom Balkanu, blogerska je četa đaka izbrisana u jednom danu. Dobriša Cesarić: Blogerski slap Teče i teče, teče jedan slap; Što u njem znači moj post ta mala kap? Gle, jedna objava na ekranu sja, U njoj se ljeska duša moja i sva. I u tom postu, k'o u kapi kiše, Cijeli se život moj digitalni piše. Al' gle, sad portal u maglu se skriva, Ugašen server u ništavilu sniva. Gdje su sad linkovi, gdje je ta duga? Ostala samo je blogerska tuga. Taj slap što šumio je godinama svima, Sad usahnu tiho u našim mislima. Al' nemojte kleti sudbinu i mrak, Jer svaki je komentar ostavio trag. I tvoj mali lajk, i misao neka, Dio su onog što vječno nas čeka. Pa ako se ugasi i zadnja ta nit, U sjećanju našem taj slap će se čit' – I dalje ljeskati, k'o blog.hr star, Kao neponovljiv, davni naš dar. William Shakespeare: Romeo i Julija nepala s Marsa JULIJA (na balkonu, gleda u monitor): O Romeo, Romeo! Zašto si Romeo, a ne @Nepoznati_Gost_99? Zataji oca svog, odbaci user-name svoj, il’ ako nećeš, prisegni mi na vječni „Prati“, pa neću ni ja biti blogerica više! Što je u imenu? Zar post što „Ljubav“ se zove, manje bi mirisao pod imenom „Arhiva“? ROMEO (u komentarima ispod, tipka grozničavo): Vidim li svjetlo što s ekrana sja? To blog.hr je istok, a Julija je — Admin! Ustaj, sunce digitalno, i ubij zavidni sustav što blijed je i bolan od tvojega sjaja. O, da sam barem kursor na toj ruci, da dotaknem taj „Objavi“ gumb na licu tvom! JULIJA: Jao meni! Server javlja grešku! Ova veza je prekratka, k’o bljesak munje što nestane prije no kažeš: „Gle, sja!“ Ljubav naša bješe samo kôd na pijesku, a sad nas briše ruka sudbine i kvara. ROMEO: Ne kuni se u profil, taj promjenjivi mjesec što svakog mjeseca novi layout ima, da ljubav tvoja ne postane tako nestalna! Ako nas razdvoje ovi zidovi od vatrozida, ja ću se srušiti u Recycle Bin od jada! JULIJA: Laku noć, laku noć! Rastanak je tako slatka tuga, da bih se odjavljivala do sutrašnjeg duga. Al’ sutra nas neće biti, Romeo moj, ostat će samo prazan link i sivi spoj... William Shakespeare: Hamlet na rubu domene (Hamlet drži stari, prašnjavi miš u ruci, gleda u crni ekran laptopa) HAMLET: Kliknuti ili ne kliknuti – to je pitanje! Je l’ dičnije u duši trpiti Praćke i strijele bijesne administracije, Ili se dići na more Errora, I otporom ih dokrajčit? – Izbrisati – ugasiti – I ništa više. I reći da tim klikom Prekidamo bol srca i tisuću onih šokova Što ih baština weba nosi. To je svršetak Što pobožno ga žudiš. Izbrisati – ugasiti – Ugasiti! Pa možda sanjati na novoj domeni? Da, tu je čvor! Jer u tom snu o novom hostingu, Kad stresemo sa sebe ovaj stari layout, Kakvi nam snovi mogu doći? To je taj obzir što nam nesreći Dug život daje. Jer tko bi podnio Bič vremena i ruglo novih mreža, Nepravdu admina, ponos trola ohola, Bol neuzvraćenog lajka, odgađanje update-a, I drskost korisničke službe, i uvrede Što krotka zasluga ih trpi od onih nevrijednih, Kad bi sam sebi mogao ispisati „Delete“ Običnim kursorom? Tko bi te terete nosio, I stenjao pod umornim životom blogerskim, Da nema straha od nečeg poslije kraja, Od one neotkrivene zemlje, s čijih servera Nijedan se putnik-bloger vratio nije? To nam volju zbunjuje i čini Da radije trpimo ova zla koja su tu, Nego da bježimo onima što ih ne znamo. Tako nam savjest od svih pravi kukavice, I tako prirodna boja naše odluke Blijedi pod sivom sjenom razmišljanja, Pa i naši postovi, veliki i važni, Skreću s puta i gube ime akcije... Tiho sad! Lijepa Julija-Blogerica! Nympho, u tvojim „Moltvama“ na blog.hr-a Nek’ svi moji „Edit-i“ budu spomenuti! Vladimir Nazor: Galiotova objava „Pokidaj kôde, moj galebe bijeli! Neka se server u ponor surva, Dosta smo mi na toj galiji bdjeli, Gdje sudbina bješe k’o stara kurva. Udri po tipki, nek' lanci prsnu, Što su nas vezali za isti link, U ovu noćnu, digitalnu krsnu, Kad gasi se ekran, taj lažni šmink. O, tko me to veza za domenu ovu? Tko mi je u srce urezao 'Tag'? Sad čujem krik i mračnu plovidbu novu, Dok blog.hr tone, taj stari prag. Pucaj, o vatrozidu, lomi nam kosti, Baze podataka nek’ proždre mrak, Mi smo galioti, puni smo milosti, Što ostavljaju u oblaku trag. Galebe moj, leti put visina, Tamo gdje nema 'Errora' ni 'Bana', Ostaje za nama samo modrina, I prazna arhiva naših starih dana!“ Mate Balota: Tri blogerice Tri blogerice stare pred ekranom su stale, tri su ure budne u monitor gledale. Jedna je tipkala, druga je psovala, treća je tiho u "Delete" gledala. "Kamo su pošli svi naši zapisi? Kamo su pasali ti pusti dopisi?" Ni više servera, ni više koda, pošla je arhiva kamo mutna voda. Se ča smo pisali, muku ča smo znali, se su nam admini jednim klikom zeli. Tri nonice stare pred prazninon stoje, na blog.hr-a mrtven mrtve riči broje. "Ma neka su zeli," reče ona prva, "u duši nan ostaje barem misli mrva." A Kojoti stara, uz kamin ča drima, zna da onog bloga više nigdi nima. Drago Gervais: Kućice bele Pod Učkun kućice bele, mići kafići i portali, tamo su blogeri vavek svoje užance pisali. Jedan je pisal o moru, drugi o muki i vinu, a blog.hr je k'o mater čuval tu našu starinu. Ma sad su prozori škuri, ugasnula su stakla, trda je ruka od vlasnika u samu dušu nas takla. Nima već posta ni slike, prazna je matična ploča, ostala je samo tišina k'o stara, gorka toča. "Kamo ste šli, blogeri?" pita se Učka siva, dok bura briše domene i zadnju nadu sakriva. Al' još u srcu treperi ta mića, bela kuća, server je stari umrl, ma arhiva mu je vruća. Sarah Bernardht: A što ako ga zbilja izbrišu Kažeš: gasi se. Kažeš: ovo nije u redu, svi ti loginovi, kilometri teksta, sva ta čežnja i čekanja. Kako ću ti doć ako se neću ulogirat? Ponavljam: hosting, domena, lozinka, preuzmi sve postove. Ovo moram zapisati, ovo moram zapisati. I ovo. I ovo. Elvis J. Kurtović: Ko te kara nek ti arhiv slaže Sjećaš li se, bolan, onih dana, kad je blog bio k'o kafana? Pisali smo postove, ganjali smo rime, svako je na webu im'o svoje ime. Bili smo mi face i zvijezde domene, sad nas gase bosovi, k'o stare uspomene. Refren: Ko te kara, nek' ti arhiv slaže, ko te lajka, nek' ti login kaže! Ko ti piše, nek' ti server briše, blog.hr-a nema, ne tuca se više! Nema više "Refresha", nema nam "Edita", otišla je stranica, nema više hita! Admin nas je prodao baš za male pare, ukrao nam blogove i profile stare. Džaba ti sad layout i džaba ti boja, otišla je u kurac i tvoja i moja! Refren: Ko te kara, nek' ti arhiv slaže, ko te lajka, nek' ti login kaže! Ko ti piše, nek' ti server briše, blog.hr-a nema, ne tuca se više! Reakcije ne prestaju.... Jesenjin: Pjesma o Bloguši i sedam malih postića Jutros je, tamo gdje šute serveri sivi, Gdje kôd se k’o zlatno žito pleo, Blog.hr izdahnuo, više ne živi, U digitalni se mrak odjenuo cio. Donio je sedam malih postova na svijet, Sedam svojih snova, tananih i mekih, Češljala ih Bloguša, k’o jutarnji cvijet, Dok su se topili u komentarima nekim. A navečer, kad se admin k’o sivi vuk prikrade, Da ugasi svjetlo što u bazi tinja, Odnesoše arhivu, odnesoše nade, U vreći od zaborava, gdje se kursor strinja. Trčala je Bloguša, niz stranicu bijelu, Lajala u prazno, u Error što se širi, Gledala je svoju povijest, ugaslu i svelu, Dok joj se kosa od jada ne umiri. I kad se zadnji "Refresh" k’o suza s ekrana sli, U polju od pixela, gdje vjetar hladni briše, Zatvoriše se oči onih što su snili, Blog.hr-a nema, ne kuca se više. K’o sedam malih kučića u mutnu vodu bačenih, Tako su i naši postovi u dubinu pali, A mi stojimo nijemi, u mraku zatečeni, Psujući sudbinu što smo joj se dali. |
Kraj bloga po Daniil Harmsu
- 13:06 -
Komentari (8) -
Isprintaj -
#
|
Jednom je Gogolj sjedio na naslovnici blog.hr-a i pisao post o kabanici. Taman kad je htio kliknuti "objavi", pojavi se Puškin i počne mu lupati po tipkovnici. – Makni se, ti digitalni kljusu! – vikne Gogolj. – Kvariš mi SEO optimizaciju i tipkaš kao da imaš kopita umjesto prstiju! Puškin se uvrijedi, pokuša preskočiti modem, spotakne se o mrežni kabel i padne ravno u bazu podataka. Tada prođe Turgenjev. On je bio jako osjetljiv bloger. Vidio je da je server pao, sjeo na pod i počeo plakati. – O, kamo idu moji tagovi? – jecao je Turgenjev. – Kamo idu moji komentari koje mi je ostavljala neka nepoznata vlastelinka pod pseudonimom "Mala_Plava_88"? U tom trenutku izleti Dostojevski iz administracije. Bio je sav znojan jer je prokockao sav promet na plaćene oglase. – Nema više admina! – povikao je. – Sve je dopušteno! Idem napisati post od devetsto kartica o tome zašto je kursor simbol patnje! Ali nije uspio ništa napisati jer se Lav Tolstoj u međuvremenu preobukao u seoskog sistemskog administratora i počeo brijati servere kosom. – Sve je to taština! – urlao je Lav. – Vratimo se pisanju po glinenim pločicama! Tada je glavni programer na blog.hr-a ugasio struju jer mu je išao na živce zvuk Turgenjevljeva jecanja. Gogolj je pao preko Puškina, Turgenjev se ugušio u vlastitom HTML kodu, a Dostojevski je otišao u zalagaonicu prodati miš i tipkovnicu. I tako je blog prestao postojati. Čudna stvar. |
Reakcije na vijest o kraju bloghaera
- 09:25 -
Komentari (4) -
Isprintaj -
#
|
"Slušajte me dobro, vi digitalni paraziti: Blog.hr je gotov. Vaša arhiva je ionako bila samo hrpa loše formatiranog smeća i neispunjenih snova. Mislite da je ovo tragedija? Tragedija je što sam vas uopće ovoliko dugo trpila na europskoj mreži. Mislili ste da će vaš tinejdžerski gnjev iz 2004. živjeti vječno? Nein! Europa se gradi na disciplini, a ne na vašim nepreglednim postovima. Pakirajte te arhive u kofere i marš na WordPress. Wir schaffen das! – ne zato što vas volim, nego zato što nemate drugog izbora. Gasi servere, fajront!" (Angela Ferkel) "Ja, gut... situacija je jasna. Blog.hr odlazi u mirovinu, ali to nije razlog za paniku. Pogledajte moju ekipu: Lothar Matthäus je ovdje, on je moj Leitwolf (vođa čopora) na terenu i on će vas povesti u novu domenu. Lothar zna kako se preživljavaju transferi, on je to doktorirao. Znači, Lothar trči, on grize, on prebacuje podatke, a vi ostali ga pratite. Ja ću s tribine, uz čašu vina, gledati kako to sve lijepo gasne. Schauen wir mal, nije to smak svijeta, to je samo kraj jedne utakmice. Lothar, vodi ih van s ovog servera, idemo pod tuš!" (Kaiser Franz Beckenbauer) "Dragi moji, Blog.hr je ionako bio tako... 2008. Totalno demode! Taj dizajn, te boje, te fiksne širine – to je bio čisti vizualni horor. Pa tko još danas koristi slova kad imamo filtere? Pa pogledajte moju Maju Šuput – žena je institucija, ona ne tipka, ona bljesne i cijela država je u transu! Da je Maja čekala da joj se učita onaj spori Blog.hr editor, još uvijek bismo bili u prošlom stoljeću. Mi smo odavno na Instagramu, tamo je sjaj, tamo je glamur, tamo je lova. Bloganje je mrtvo, ostavite te arhive bakama, mi idemo tamo gdje su šljokice i Maja! Kiss, kiss!" (Modni mačak) "Čuj, što ja znam... Sve je to došlo nekako brzo, ali drago mi je da smo imali tu neku karijeru tamo. Tijelo više ne može, serveri više ne mogu... A ovo gašenje i spašavanje arhiva? Pa to ti je kao da mi netko sad istrese puzzle od 5000 komada na stol i kaže 'ajde, slaži'. Ma tko će to... nemam ja živaca za te sitne dijelove, te slike što se ne spajaju. Treba znati kad je vrijeme za kraj i otići dok te još barem netko pamti kao majstora, a ne kao nekoga tko skuplja komadiće po podu. Idemo dalje, bit će nekog drugog rukometa." Ivano Balić: (Sjedi u kutu, poluzatvorenih očiju, lagano popravlja kosu) "Kada se jedna vrata zatvore, to nije kraj, nego znak da je Svemir odlučio napisati novo poglavlje u tvojoj Osobnoj Legendi. Blog.hr nije nestao; on se samo transformirao u prašinu zvijezda koja će oploditi vaše buduće statuse. Sjećam se onih blogerica, tih duša koje su poput pustinjskih cvjetova tražile izvor vode u sivilu svakodnevice. One će sada lutati digitalnim dinama, osjećajući prazninu tamo gdje je nekad stajao Template, ali neka ne očajavaju. Srce im govori da je njihovo blago tamo gdje su im bile objave, ali Alkemija života nas uči: moraš izgubiti svoj stari link da bi pronašao svoj pravi Put. One nisu izgubile tekstove, one su samo naučile jezik tišine. Cijeli se Svemir urotio da ugasi te servere kako bi blogerice konačno shvatile da istinska magija nije u broju komentara, nego u hrabrosti da kreneš ispočetka. Onaj tko voli pisanje, mora znati žrtvovati arhivu da bi postao Legenda." (Paolo Coehlo: Blogemičar) "Halo, pošta? Ma ugasili nam blog, ba! Kaže Đuro, nema više mufte pisanja, sad se sve plaća u njemačkim markama. Ljudi moji, ovo je dno dna, Cane Prebranac pokušava zaustaviti gašenje, ali ne ide, ode internet u helać! Pa-pa, pusa, i ne zaboravite uplatit za zaštitu od digitalnog smaka svijeta. Ma zdravo!" (Top lista nadrealista) "Drugovi i drugarice, mi smo more krvi prolili za bratstvo i jedinstvo naših naroda na ovoj domeni, i nećemo dozvoliti nikome da nam ruje iznutra i gasi servere! Radite kao da će Blog.hr postojati sto godina, a selite se na WordPress kao da će se sutra ugasiti." (Josip Broz Tito) Promjena je zakon života, a oni koji gledaju samo u arhivu Blog.hr-a, sigurno će propustiti budućnost na Cloudu. Mi ne biramo selidbu podataka zato što je to lako, nego zato što je to teško! I zato, dok se zadnji server gasi, dopustite mi da u ime svih onih koji su tipkali u mraku, prkoseći zaboravu, kažem: Ich bin ein Berliner! – jer sloboda pisanja ne poznaje granice, pa čak ni kad domena nestane u ponoru povijesti!" (John F.Kennedy) Davno beše to, kažu, još u prošlom veku, kad su blogeri k’o reka tekli kroz mrežu meku. Svako je imao špil, neku kartu što se krije, i niko k’o taj Blog.hr delio karte nije. Al’ pročulo se s kraja na kraj, od Zagreba do keja, da dolazi taj dan, ta neka digitalna veja. Kažu: „Gasi se mašina, nema više tog asfalta, ostala je samo prazna, gluva, mrtva kôbalta.” Džaba vam boti i admini silni, što su nas čuvali u toj dubini. Blog je bio Pub, majstor od zanata, al' sad mu je neko zalupio vrata. Setih se blogerica, s očima punim sete, što su pisale o kiši dok im sati lete. Mislile su: „Pobediću, imam keca u tom postu”, al’ server je bio gazda, a mi senke u gostu. Sad se pakuju arhive, k’o stari koferi od kože, svak’ gleda u ekran i šapće: „Pa zar se mora, Bože?” Al’ život je kockar stari, ne voli kad neko dugo piše, povuče onaj svoj potez i... nema te više. Uglavnom su rekli: „Ma, to je tek stranica pusta”, al' gorka je knedla ostala usred usta. Jer Blog je bio ko Boža Pub, uvek malo iznad sviju, sad ide u legendu, tamo gde se stare tajne kriju. (Djordje Balašević: Pesma o Blogu zvanom Pub) |
Testament
- 21:13 -
Komentari (6) -
Isprintaj -
#
|
"Ko je vas poznavao ni pakao mu neće teško pasti." Pantelija |
