Ivan Mažuranić: Smrt Smail Age Blogića
"Djeco moja, hrabri zatočnici koda,
kud vas vodi ova mutna voda?
U boj, u boj, za profil svoj sveti,
nek' post vaš zadnji u vječnost poleti!"
Petar Petrović Njegoš: Blogerski vijenac
"A u ruke blogera nam Vuka,
svaka tema ko puška nu blista!
Nek' server prsne od tolikog muka,
čast blogerska dovijeka je čista."
Walt Whitman: O kapetane! Moj kapetane!
"O kapetane! Moj kapetane! Strašna je vožnja kraj,
na ekranu plavom gasi se naš sjaj.
Brod je usidren, kursor mirno stoji,
tvoj 'Osobni dnevnik' više se ne broji."
Edgar Allan Poe: Gavran
"Iznad vrata sobe moje, kursor trepti, boju mijenja,
donosi nam tužne vijesti, kraj svih naših ispunjenja.
Pitam tamu: 'Ima l' nade za blogerske stare priče?'
Gavran graknu: 'Nikad više, nitko postove ne kliče!'"
Charles Baudelaire: Anonimni bloger
"Koga voliš, čudni stranče? Lajkove il' share?
Ne volim te prazne tlapnje, nit taj nove smjer.
Volim oblak što se briše s ekrana u suton siv,
blog je mrtav, al' u duši, stranac ostat će još živ."
Tin Ujević: Utjeha bloga
"Gledao sam blog tvoj, u suton, u miru,
kao zadnju nadu u mračnom svemiru.
Nema više slova, samo tiha jeka,
utjeha je koda što nas vječno čeka."
France Prešeren: Blogozdravljica
"Živjele nam tipke, živjeli nam dani,
kad smo na blogu bili svi razigrani!
Nek’ se čaša digne za servere stare,
nek’ nam nove mreže dušu ne pokvare!"
Branko Ćopić: Blogijeva kućica
Po cijelom svijetu, od weba do mreže,
svud bloger luta, za srce ga steže.
Al’ svaki onaj što profil svoj ima,
najviše voli tu kućicu svima.
Slavna je bila ta adresa stara,
blog.hr pun riječi i žara.
Tu Ježurka bloger, sa oštrim perom,
šetao ponosno, svojom je mjerom.
Al’ stiže vijest k'o vjetar sa Grmeča:
„Gasi se server, nema više meča!“
Admin se mrgodi, k'o strogi poljar,
ne pomaže lajk, nit' komentar-dar.
„Moj blogu dragi, moj kôdu od zlata,
sad ti se zatvaraju drvena vrata.
Tu su mi misli, tu su mi snovi,
u svakom postu život su novi.
Nek' server crkne, nek' struje nestane,
al' tuga u srcu nikad ne prestane.
Srušit' se može taj oblak i dom,
al' bloger ostaje na pragu svom!“
Pa makar ga gurali na Face il’ na X,
on sanja onaj stari, blogerski fiks.
Jer kućica blogerska, skromna i tiha,
vrijedi mu više od milijun stiha.
Vesna Parun: Balada o izgubljenom serveru
U jednoj noći od pliša i mraka,
kad utihne i zadnji krik mačaka,
nestao je blog.hr, taj otok od sna,
potonuo tiho do samoga dna.
Mačak Džingiskan, gusar od glasa,
repom je mahnuo: "Nema nam spasa!
Moje su pjesme o moru i soli,
ostale zarobljene u nekoj konzoli!"
A Miki Trasi, taj detektiv stari,
njuška po bazi: "Grozne li stvari!
Nema ni traga od staroga posta,
samo je Error u sjećanju osta'."
Lutali smo poljima od HTML-a,
pisali srcem, bila su to djela!
Komentar je bio k'o ulovljen miš,
a sad je sve to – jedan veliki niš.
Desanka Maksimović: Krvava bajka o blogu
Bilo je to u jednoj zemlji seljaka
na digitalnom Balkanu,
blogerska je četa đaka
nestala u jednom danu.
Svi su bili rođeni iste ere,
imali iste snove i tagove,
na blog.hr vodili su vjerne kerove,
pisali postove, ostavljali tragove,
i rješavali vječne pragove.
Činilo se svakom da je vječan,
da će kursor zauvijek da blista,
bloger bješe i ponosan i srećan,
a stranica — bijela i čista.
A onda, u času mračnom i zlom,
kad se admin sruči na dom,
ugasnuše ekrani u nizu,
bez prava na žalbu, bez riječi blizu.
Cijela je četa, u istom trenu,
otišla u tužnu, arhivsku sjenu.
Više ne kuca srce u postu,
nema komentara neznanome gostu.
Samo je ostala tišina nijema,
tamo gdje bloga više nema.
Bilo je to u jednoj zemlji seljaka
na digitalnom Balkanu,
blogerska je četa đaka
izbrisana u jednom danu.
Dobriša Cesarić: Blogerski slap
Teče i teče, teče jedan slap;
Što u njem znači moj post ta mala kap?
Gle, jedna objava na ekranu sja,
U njoj se ljeska duša moja i sva.
I u tom postu, k'o u kapi kiše,
Cijeli se život moj digitalni piše.
Al' gle, sad portal u maglu se skriva,
Ugašen server u ništavilu sniva.
Gdje su sad linkovi, gdje je ta duga?
Ostala samo je blogerska tuga.
Taj slap što šumio je godinama svima,
Sad usahnu tiho u našim mislima.
Al' nemojte kleti sudbinu i mrak,
Jer svaki je komentar ostavio trag.
I tvoj mali lajk, i misao neka,
Dio su onog što vječno nas čeka.
Pa ako se ugasi i zadnja ta nit,
U sjećanju našem taj slap će se čit' –
I dalje ljeskati, k'o blog.hr star,
Kao neponovljiv, davni naš dar.
William Shakespeare: Romeo i Julija nepala s Marsa
JULIJA (na balkonu, gleda u monitor):
O Romeo, Romeo! Zašto si Romeo, a ne @Nepoznati_Gost_99?
Zataji oca svog, odbaci user-name svoj,
il’ ako nećeš, prisegni mi na vječni „Prati“,
pa neću ni ja biti blogerica više!
Što je u imenu? Zar post što „Ljubav“ se zove,
manje bi mirisao pod imenom „Arhiva“?
ROMEO (u komentarima ispod, tipka grozničavo):
Vidim li svjetlo što s ekrana sja?
To blog.hr je istok, a Julija je — Admin!
Ustaj, sunce digitalno, i ubij zavidni sustav
što blijed je i bolan od tvojega sjaja.
O, da sam barem kursor na toj ruci,
da dotaknem taj „Objavi“ gumb na licu tvom!
JULIJA:
Jao meni! Server javlja grešku!
Ova veza je prekratka, k’o bljesak munje
što nestane prije no kažeš: „Gle, sja!“
Ljubav naša bješe samo kôd na pijesku,
a sad nas briše ruka sudbine i kvara.
ROMEO:
Ne kuni se u profil, taj promjenjivi mjesec
što svakog mjeseca novi layout ima,
da ljubav tvoja ne postane tako nestalna!
Ako nas razdvoje ovi zidovi od vatrozida,
ja ću se srušiti u Recycle Bin od jada!
JULIJA:
Laku noć, laku noć! Rastanak je tako slatka tuga,
da bih se odjavljivala do sutrašnjeg duga.
Al’ sutra nas neće biti, Romeo moj,
ostat će samo prazan link i sivi spoj...
William Shakespeare: Hamlet na rubu domene
(Hamlet drži stari, prašnjavi miš u ruci, gleda u crni ekran laptopa)
HAMLET: Kliknuti ili ne kliknuti – to je pitanje!
Je l’ dičnije u duši trpiti
Praćke i strijele bijesne administracije,
Ili se dići na more Errora,
I otporom ih dokrajčit? – Izbrisati – ugasiti –
I ništa više. I reći da tim klikom
Prekidamo bol srca i tisuću onih šokova
Što ih baština weba nosi. To je svršetak
Što pobožno ga žudiš. Izbrisati – ugasiti –
Ugasiti! Pa možda sanjati na novoj domeni?
Da, tu je čvor! Jer u tom snu o novom hostingu,
Kad stresemo sa sebe ovaj stari layout,
Kakvi nam snovi mogu doći?
To je taj obzir što nam nesreći
Dug život daje. Jer tko bi podnio
Bič vremena i ruglo novih mreža,
Nepravdu admina, ponos trola ohola,
Bol neuzvraćenog lajka, odgađanje update-a,
I drskost korisničke službe, i uvrede
Što krotka zasluga ih trpi od onih nevrijednih,
Kad bi sam sebi mogao ispisati „Delete“
Običnim kursorom? Tko bi te terete nosio,
I stenjao pod umornim životom blogerskim,
Da nema straha od nečeg poslije kraja,
Od one neotkrivene zemlje, s čijih servera
Nijedan se putnik-bloger vratio nije?
To nam volju zbunjuje i čini
Da radije trpimo ova zla koja su tu,
Nego da bježimo onima što ih ne znamo.
Tako nam savjest od svih pravi kukavice,
I tako prirodna boja naše odluke
Blijedi pod sivom sjenom razmišljanja,
Pa i naši postovi, veliki i važni,
Skreću s puta i gube ime akcije...
Tiho sad! Lijepa Julija-Blogerica!
Nympho, u tvojim „Moltvama“ na blog.hr-a
Nek’ svi moji „Edit-i“ budu spomenuti!
Vladimir Nazor: Galiotova objava
„Pokidaj kôde, moj galebe bijeli!
Neka se server u ponor surva,
Dosta smo mi na toj galiji bdjeli,
Gdje sudbina bješe k’o stara kurva.
Udri po tipki, nek' lanci prsnu,
Što su nas vezali za isti link,
U ovu noćnu, digitalnu krsnu,
Kad gasi se ekran, taj lažni šmink.
O, tko me to veza za domenu ovu?
Tko mi je u srce urezao 'Tag'?
Sad čujem krik i mračnu plovidbu novu,
Dok blog.hr tone, taj stari prag.
Pucaj, o vatrozidu, lomi nam kosti,
Baze podataka nek’ proždre mrak,
Mi smo galioti, puni smo milosti,
Što ostavljaju u oblaku trag.
Galebe moj, leti put visina,
Tamo gdje nema 'Errora' ni 'Bana',
Ostaje za nama samo modrina,
I prazna arhiva naših starih dana!“
Mate Balota: Tri blogerice
Tri blogerice stare
pred ekranom su stale,
tri su ure budne
u monitor gledale.
Jedna je tipkala,
druga je psovala,
treća je tiho
u "Delete" gledala.
"Kamo su pošli
svi naši zapisi?
Kamo su pasali
ti pusti dopisi?"
Ni više servera,
ni više koda,
pošla je arhiva
kamo mutna voda.
Se ča smo pisali,
muku ča smo znali,
se su nam admini
jednim klikom zeli.
Tri nonice stare
pred prazninon stoje,
na blog.hr-a mrtven
mrtve riči broje.
"Ma neka su zeli,"
reče ona prva,
"u duši nan ostaje
barem misli mrva."
A Kojoti stara,
uz kamin ča drima,
zna da onog bloga
više nigdi nima.
Drago Gervais: Kućice bele
Pod Učkun kućice bele,
mići kafići i portali,
tamo su blogeri vavek
svoje užance pisali.
Jedan je pisal o moru,
drugi o muki i vinu,
a blog.hr je k'o mater
čuval tu našu starinu.
Ma sad su prozori škuri,
ugasnula su stakla,
trda je ruka od vlasnika
u samu dušu nas takla.
Nima već posta ni slike,
prazna je matična ploča,
ostala je samo tišina
k'o stara, gorka toča.
"Kamo ste šli, blogeri?"
pita se Učka siva,
dok bura briše domene
i zadnju nadu sakriva.
Al' još u srcu treperi
ta mića, bela kuća,
server je stari umrl,
ma arhiva mu je vruća.
Sarah Bernardht: A što ako ga zbilja izbrišu
Kažeš: gasi se.
Kažeš: ovo nije u redu,
svi ti loginovi, kilometri teksta, sva ta čežnja i čekanja.
Kako ću ti doć ako se neću ulogirat?
Ponavljam: hosting, domena, lozinka, preuzmi sve postove.
Ovo moram zapisati, ovo moram zapisati.
I ovo.
I ovo.
Elvis J. Kurtović: Ko te kara nek ti arhiv slaže
Sjećaš li se, bolan, onih dana,
kad je blog bio k'o kafana?
Pisali smo postove, ganjali smo rime,
svako je na webu im'o svoje ime.
Bili smo mi face i zvijezde domene,
sad nas gase bosovi, k'o stare uspomene.
Refren:
Ko te kara, nek' ti arhiv slaže,
ko te lajka, nek' ti login kaže!
Ko ti piše, nek' ti server briše,
blog.hr-a nema, ne tuca se više!
Nema više "Refresha", nema nam "Edita",
otišla je stranica, nema više hita!
Admin nas je prodao baš za male pare,
ukrao nam blogove i profile stare.
Džaba ti sad layout i džaba ti boja,
otišla je u kurac i tvoja i moja!
Refren:
Ko te kara, nek' ti arhiv slaže,
ko te lajka, nek' ti login kaže!
Ko ti piše, nek' ti server briše,
blog.hr-a nema, ne tuca se više!
Reakcije ne prestaju....
Jesenjin: Pjesma o Bloguši i sedam malih postića
Jutros je, tamo gdje šute serveri sivi,
Gdje kôd se k’o zlatno žito pleo,
Blog.hr izdahnuo, više ne živi,
U digitalni se mrak odjenuo cio.
Donio je sedam malih postova na svijet,
Sedam svojih snova, tananih i mekih,
Češljala ih Bloguša, k’o jutarnji cvijet,
Dok su se topili u komentarima nekim.
A navečer, kad se admin k’o sivi vuk prikrade,
Da ugasi svjetlo što u bazi tinja,
Odnesoše arhivu, odnesoše nade,
U vreći od zaborava, gdje se kursor strinja.
Trčala je Bloguša, niz stranicu bijelu,
Lajala u prazno, u Error što se širi,
Gledala je svoju povijest, ugaslu i svelu,
Dok joj se kosa od jada ne umiri.
I kad se zadnji "Refresh" k’o suza s ekrana sli,
U polju od pixela, gdje vjetar hladni briše,
Zatvoriše se oči onih što su snili,
Blog.hr-a nema, ne kuca se više.
K’o sedam malih kučića u mutnu vodu bačenih,
Tako su i naši postovi u dubinu pali,
A mi stojimo nijemi, u mraku zatečeni,
Psujući sudbinu što smo joj se dali.
Post je objavljen 24.02.2026. u 14:44 sati.