"Počinjem ovu priču o kraju, bez nade da ću išta popraviti, jer zapisano je ono što mora biti. Ime mi je Bloger, a titula mi je bila 'zatočenik ekrana'.
Dugo sam vjerovao da su ovi postovi moje utočište, moja tekija od piksela, gdje sam sakrivao svoje strahove pod pseudonime kao pod duge haljine. Mislio sam: dok pišem, postojim. Dok ostavljam komentare pod tuđim prozorima, nisam sam. A sada, kad se gase serveri blog.hr-a, vidim da je sve to bila samo varka.
Čovjek je uvijek na gubitku. Ako pišeš, trošiš dušu na vjetar; ako šutiš, pojede te mrak u tebi. Blog je bio naša tvrđava, ali zidovi su bili od pijeska, a admin je bio sudbina – dalek, nijem i neumoljiv. Žalimo li za platformom ili za onim ljudima koji smo bili dok smo vjerovali da nas netko s druge strane ekrana zaista čuje?
Kasno je, kasno je za nove 'Refreshe'. Brišu nas iz registra živih stranica, a mi ostajemo samo sjenke u tuđem sjećanju, ako i to. Jer ništa nema smisla ako se ne zapiše, a evo, i zapisano nestaje u digitalnom ništavilu."
(Meša Selimović: Server i smrt)
"Majko, ugasiše nam onu našu skalameriju, onaj blog.hr! Piše tamo na ekranu 'Error', a meni se čini k'o da su nam četu raspustili usred ofenzive.
Stao ja pred onaj monitor, raskoračio se k'o pred neprijateljskim bunkerom, i vičem: 'Daj mi admina da ga pitam za junačko zdravlje!'. A ono tišina, rođeni moj, samo kursor žmirka k'o preplašen zec. Nema više mojih zapisa o junaštvu, nema onih tvojih recepata što si ih pod pseudonimom objavljivala, sve ode u maglu k'o kad djed Rade zaboravi đe je ostavio rakiju.
I nemoj me, majko, pitati zašto plačem. Ne plačem ja za onim bajtovima i pixelima, nego mi žao onog naroda što se tamo okupljao oko mojih slova k'o oko vatre u šumi. Sad smo opet sami, svako u svom mraku, a ja bih najradije onaj ruter tresnuo o ledinu pa nek' vidi i on kako je to kad ti srce pukne na dva dijela – jedan dio ostao na blogu, a drugi ne zna đe će sutra login potražiti!"
(Branko Ćopić: Nikoletina Blogsać)
LEONE: (pali cigaretu, gleda u crni ekran laptopa) Sve je to gnjilež, tata. Sve je to jedna golema, provincijalna, malograđanska gnjilež! Gledaš u ovaj blog.hr i što vidiš? Vidiš li estetiku? Ne. Vidiš li misao? Ne. Vidiš samo mutnu, blatnu, podravsku maglu koja se uvukla u servere. Sve je to jedna velika laž, jedna dekoracija od kartona koja se sada ruši pod vlastitom težinom... Das ist alles eine Komödie!
BARUNICA CASTELLI: (plačno, krši ruke) Leone, budi čovjek! Kako možeš tako? Tamo su ostali moji zapisi... moje humanitarne akcije... moji osjećaji!
LEONE: (ironično se smije) Tvoji osjećaji, barunice? Ili tvoji informatori? Svi oni mali, podli doušnici koji su ti u inbox slali tko je s kime viđen na špici, tko je kome ostavio srce u komentaru, a tko je koga blokirao prije svitanja? Cijeli tvoj blogerski ugled sagrađen je na informacijama koje su ti servirali tvoji virtualni špijuni, ti bijedni informatori što njuškaju po tuđim IP adresama!
SILBERBRANDT: (ulazi tiho, skrušeno, kao ispovjednik gospođe barunice) Mir s vama, gospođo. Nemojte očajavati. Ja sam, kao vaš ispovjednik, već obavio posljednju pomast nad vašim profilom. Izbrisao sam one najgore komentare, one... sablažnjive postove o kojima smo diskretno šutjeli u sakristiji administracije. Vaša je digitalna duša sada čista.
LEONE: (eksplodira) Čista?! Silberbrandte, pa vi ste gori od admina! Vi ste tom portalu bili i sudac i dželat, skrivali ste njezine afere iza moralnih prodika u rubrici "Duhovnost"! A ti, tata, ti si uložio dionice u ovaj blog.hr misleći da kupuješ vječnost? Pa pogledaj! (pokazuje na ekran) Error 404! To je tvoj Glembay-Ltd! To je tvoj ponos! Sve se raspada, sve krvari, od prvog CSS-a do zadnje točke u bazi podataka!
DANIELLI: (u pozadini, tiho) Sve je to samo privid... sve se gasi...
LEONE: (zadnji krik) Gasi se, jer u ovoj kući nitko nikad nije pisao istinu! Pisali smo da bi nas drugi mrzili, a mrzili smo jer nismo znali pisati! Iskopčajte taj kabel! Neka zavlada tišina, ona prava, glembajevska tišina u kojoj se čuje samo kako trune naša taština!
(Miroslav Krleža: Blogijevi)
Melkior je sjedio pred ekranom, tim staklenim okom Polifema, i gledao kako kursor pulsira kao bolesno srce. Blog.hr je izdahnuo. Jednostavno se urušio u vlastitu ništavnost, ostavljajući za sobom samo miris spaljene plastike i neostvarenih ambicija.
— Gasi se, Melkiore! — zaurlao je Krele, upadajući u sobu s onim svojim histeričnim, ptičjim osmijehom. — Čuješ li kako krckaju serveri? To ždere strašni Kiklop! Guta naše postove, naše komentare, naše male, jadne ispovijesti o kišnim popodnevima! Ništa neće ostati, ni tvoja tjeskoba, ni tvoj onaj post o sudbini intelektualca u doba masovnih medija! Sve proždire, Melkiore, i tebe i mene i administratora koji nas je hranio mrvicama pažnje!
Krele je počeo skakati po sobi, simulirajući padanje sustava, mlatarajući rukama kao da tjera nevidljive viruse.
— Znaš li što je blog? — siktao je Krele, unoseći se Melkioru u lice. — To je bila samo lomača za našu taštinu! Svaki klik je bio jedan udarac bičem po našoj samoći! A sad... sad smo slobodni. Slobodni u mraku, bez linkova, bez pratitelja, bez lažnog identiteta. Čestitam ti, Melkiore, postao si nitko u svijetu u kojem je biti 'Netko na blogu' bila jedina religija!
Melkior je šutio. Gledao je u praznu bjelinu ekrana. Osjećao je kako ga taj Error 404 promatra, hladan i ravnodušan kao zvijezde nad Zagrebom. Sve te riječi, sav taj trud... sve je to bila samo jedna velika, besmislena zoologija ljudskih taština.
— Idi spavati, Krele — rekao je tiho. — Blog je mrtav. Sad smo opet samo ljudi koji ne znaju što bi sa svojim rukama ako ne tipkaju.
(Ranko Marinković: Kiklop i Error 404)
(Pusta cesta. Jedno ogoljelo drvo s kojeg visi prekinuti mrežni kabel. Vladimir i Estragon sjede pred starim monitorom koji ne pokazuje ništa.)
ESTRAGON: (pokušava skinuti cipelu, zapravo pokušava stisnuti "Refresh") Ništa. Ne ide.
VLADIMIR: (gleda u crni ekran) To je to. Kraj. Sustav je otkazao.
ESTRAGON: Što ćemo sad?
VLADIMIR: Čekat ćemo.
ESTRAGON: Koga?
VLADIMIR: Admina. Rekao je da će doći. Rekao je da će serveri opet proraditi u srijedu. Ili četvrtak. Ili možda 2004. godine.
ESTRAGON: A ako ne dođe?
VLADIMIR: Onda ćemo pisati postove u pijesku.
ESTRAGON: (gleda u prazno) Sjećaš li se onih dana na blog.hr-a? Imali smo layout. Imali smo boju pozadine. Imali smo posjetitelje. Barem troje.
VLADIMIR: To je bilo davno. Skoro jučer.
ESTRAGON: (iznenada) Idemo.
VLADIMIR: Ne možemo.
ESTRAGON: Zašto?
VLADIMIR: Čekamo kraj. Login više ne prepoznaje našu dušu. Lozinka je zaboravljena.
ESTRAGON: (uzdahne) Mogao bih napisati komentar.
VLADIMIR: Kome? Nema više nikoga. Samo tišina i "Error 502".
ESTRAGON: (šuti neko vrijeme) Barem smo bili tamo.
VLADIMIR: Da, ostavili smo trag. Kao puževi na staklu.
ESTRAGON: Hoćemo li se odjaviti?
VLADIMIR: Da, odjavimo se.
(Oni se ne miču. Ekran se gasi. Mrak.)
(Samuel Beckett: Čekajući Admina)
(Scena: Kružna soba. Na sredini stari, prašnjavi monitor. Stari i Stara bjesomučno donose prazne stolice i redaju ih ispred ekrana.)
STARI: (zadihan) Brže, Semiramida! Dolaze! Svi dolaze! Blogeri iz 2004., anonimci bez avatara, trolovi s Gornjeg Grada! Svi su oni pozvani na našu zadnju objavu!
STARA: (donosi još jednu stolicu) Da, dragi, da! Stolica za Staru tetu, stolica za Tignariusa, stolica za onog što je pisao samo o teorijama zavjere! Svi moraju čuti Govornika!
STARI: (gleda u crni ekran) Govornik će objasniti zašto se blog.hr gasi. On zna tajnu baze podataka. On drži ključ od admin-panela! On će reći riječ koja spašava arhivu!
STARA: (miluje praznu stolicu) Kako je divna ova publika, dragi! Vidiš li onog tamo? To je onaj što nam je ostavljao "lp" pod svakim postom! A onaj do njega, to je onaj što nas je psovao zbog pravopisa! Kakva divna, nevidljiva masa!
STARI: (staje pred monitor, svečano) Dame i gospodo, korisnici i posjetitelji! Došao je čas! Govornik će sada progovoriti! Slušajte istinu o našem nestanku!
(Na ekranu se pojavljuje Govornik – zapravo samo sivi "Error 404" koji titra. Govornik otvara usta, ali iz njih izlazi samo zvuk modema koji se spaja na internet: Piiii-buuu-krššš-ziiii.)
GOVORNIK: (ispušta niz nerazumljivih znakova) < / body > < / html > { error_code: NULL }...
STARA: (oduševljeno) Čuješ li ga, dragi? Kako divno objašnjava ništavilo! Kako su mu tagovi precizni!
STARI: (očajan) Rekao je sve! Rekao je da smo nule i jedinice! Da nas nikad nije ni bilo! Da su stolice prazne jer su i naši postovi bili prazni!
STARA: (smireno) Pa to je divno, dragi. Ako nas nije bilo, onda ne možemo ni umrijeti. Blog.hr je samo jedna velika, drvena stolica na kojoj sjedi mrak.
(Stari i Stara se hvataju za ruke i skaču kroz prozor preglednika u "Recycle Bin". Stolice ostaju same u mraku. Monitor se gasi uz tihi "klik".)
(Eugene Ionesco: Blogodruženje)
Pritisnulo sa svih strana, rođeni moj. Front se sužava, a od centrale ni glasa, ni kurira, ni novog posta. Ilija Kapara, s onim svojim šljemom nakrivljenim na uho, pljunu u prašinu pred ugašenim monitorom i opsova mater i provajderu i onome ko izmisli ovaj bežični baksuzluk.
— Slušaj ti, komandire! — prodera se Ilija, mlatarajući starom tastaturom k'o da je šmajser. — Šta mi tu vrdamo k'o preplašeni zečevi po šikari? Čitava nam je arhiva ostala tamo, u neprijateljskom obruču! Svi moji zapisi o onoj maloj iz kuhinje, sve bitke protiv trolova, sve je to sad u rukama onih... onih admina što gase struju čim sunce zađe!
Ilija je njušio zrak, tražeći signal k'o što mačak njuši slaninu.
— Neće mene niko 'deaktivirati', čuješ li ti mene?! Ja sam mačak, ja imam devet života i deset profilnih slika! Ako nam sruše blog.hr, ja ću otvoriti novi front na prvoj slobodnoj domeni! Ukrast ću im baze podataka, prevest ću četu preko vatrozida, pa nek' vide kako Kapara juriša na njihove servere!
A onda se u sobi stvori tišina, ona teška, ratna tišina kad znaš da je municija pri kraju. Ilija polako skide onaj svoj šljem, pogleda u crnu rupu ekrana i tiho, k'o za sebe, promrmlja:
— E, moj rođeni... lako je bilo protiv švaba i bunkera, al' protiv ove tišine što briše slova... tu ni bomba ne pomaže. Ostadosmo mi, mačci moji, bez krova i bez linka. Ostala nam je samo ova pusta ledina i sjećanje na vremena kad smo bili gospodari interneta.
Ilija Kapara tada sjede na prevrnutu kantu od jupola, izvadi komadić papira i poče pisati olovkom. Jer kad serveri utihnu, ostaje samo ruka što se ne predaje.
Joža Horvat: Ofenziva na greški 404
POMET: (izlazi na scenu, briše usta nakon dobre večere, gleda u ugašeni monitor kao u praznu blagajnu)
Ma se je trijeba s brijemenom akomodavat! Vidiš li, gledaoče dragi, ovu muku i nevolju? Blog.hr izdahnu, pođe u fuman, k'o da ga nikad ni bilo nije! A mi, blogeri, vitezovi od tastature i gospođe od komentara, ostadosmo k'o Dundo Maroje u Rimu – bez dinara, bez dukata i bez ijednoga posta u džepu!
Moj gospodaru Lujo, zaludu ti je kucati na vrata adminova! Taj je sakrio ključe od baze podataka bolje nego stari Maroje svoje dukate pod postelju. Svi smo mi ovdje bili ljudi nazbilj, pisali smo, ljubili, psovali i mudrovali, a sad nas ovi ljudi nahvao, ovi što struju gase i servere kradu, hoće učinit nevidljivima!
Ma neće moći, vjere mi! Pomet je taj koji se uvijek dočeka na noge. Ako nema blog.hr-a, naći će se kakva nova sjenica, kakav novi trg gdje ćemo prosipat svoju pamet. Jer, tko ima duha, taj ne treba hostinga; tko ima jezika, taj ne treba domene!
Vidiš li onoga Popivu? On još uvijek traži staru lozinku, kuca po drvenom stolu k'o da je tastatura. Ludu, sinko, ludu! Sve je to jedna velika komedija: danas jesi na naslovnici, sutra si Error 404. Ma trijeba je znat’ uživat dok traje, a kad se ugasi – okreni se, nađi novu krčmu i novu stranicu, jer svijet je velik, a Pometov trbuh i blogerska taština uvijek nađu puta do nove gozbe!
Marin Držić: Pometov monolog nad praznim serverom
Sve je počelo k'o u igri, rođeni moji. Naš mali blogerski zadrugarski vlak veselo je klipsao po tračnicama interneta, a mi smo, k’o Ljuban, Draga i Pero, sjedili u vagonima i pisali postove o svemu što nam je na srcu. Bilo nas je svakakvih – i onih vrijednih što su svaki dan uređivali svoje stranice, i onih malo svadljivih k'o Pero, što su stalno tražili kavgu u komentarima.
Ali onda je udarila ljuta zima. Dnevnik.hr je najavio da se stroj gasi. Zapali smo u duboki, hladni snijeg od nula i jedinica, i lokomotiva više nije mogla dalje. Stala je usred polja, a dim iz dimnjaka se polako gasi.
„Slušajte, zadrugari!“ povikala je Bloguša, popravljajući svoju zimsku kapu. „Nema smisla da svatko vuče na svoju stranu k'o Pero. Serveri su zameteni, a vatra u kotlu se gasi. Ako ne budemo složni k'o u onoj našoj pjesmi, zamest će nas zaborav i nitko više neće znati da smo ovuda prolazili!“
I tako smo se svi okupili oko onog zadnjeg posta, k’o oko peći u vagonu. „Kad se male ruke slože, sav taj kôd se spasit' može!“ pjevali smo tiho, dok smo pakirali svoje uspomene, svoje slike i svoje rečenice u male zavežljaje.
„Ne bojte se, djeco,“ reče učitelj-admin, „pruga se možda gasi, ali ono što ste naučili o prijateljstvu dok ste skupa pisali, to vam nitko ne može zamesti.“
Izašli smo iz vlaka, jedan po jedan, gazeći kroz duboki snijeg arhive. Blog.hr je ostao tamo, u tišini bijelog polja, k'o draga uspomena na jedno veliko putovanje koje je završilo baš onako kako završavaju sve dobre priče – s malo tuge u srcu i puno topline u dlanovima.
Mato Lovrak: Vlak u digitalnom snijegu
— Gle ga, Huck, ugasilo se! — vikne Tom, mlatarajući starom tipkovnicom k’o da je drveni mač. — Cijela naša piratska špilja, svi oni postovi o zakopanom blagu i onom što smo lagali tetki Polly, sve je to sad pod vodom! Admini su k’o Indijanac Joe, samo su prerezali konop i pustili nas niz struju!
Huck samo pljunu u prašinu, popravi svoj slamnati šešir i sjedne na rub ugašenog monitora.
— Ma neka je, Tome. Meni je ionako išlo na živce to stalno 'ulogiravanje'. To ti je k'o da moraš prati noge prije spavanja ili nositi cipele u crkvu. Previše je tamo bilo pravila, previše onih što ti govore kako da pišeš i koga da 'pratiš'. Blog.hr je postao k'o tijesno odijelo koje ti je sašila udovica Douglas.
— Ali Huck, pa tamo su bili naši potpisi! — ne odustaje Tom, već smišljajući kako da organizira vlastitu karminu za profil pa da kriomice gleda tko će najviše plakati. — Mogli smo postati slavni blogeri, imati tisuću lajkova, biti glavni u cijelom St. Petersburgu! Sad smo samo obični anonimci bez ijednog linka na svoje ime.
— E, moj Tome, — nasmije se Huck, gledajući u crni ekran k’o u mirnu rijeku noću. — Slava ti je k’o onaj kradeni bostan; pojedeš ga, bude ti slatko, a poslije te trbuh boli. Ja sad odlazim na onaj tamo drugi server, tamo gdje nema 'pravila o korištenju' i gdje te nitko ne pita za lozinku. Bit ću opet slobodan, bez ijednog bita na leđima. A ti, ako hoćeš, ostani tu i farbaj tu ogradu od 'Errora 404', možda uvjeriš nekoga da je to zabavno!
(Mark Twain: Tom Sawyer i Hucklebloggy Finn)
"Svijet se promijenio," reče Elrond, gledajući u krhotine Narsila, koje su neodoljivo podsjećale na razbijene baze podataka. "Osjećam to u browseru, osjećam to u CSS-u, njušim to u HTML-u. Blog.hr blijedi. Drevna domena, utočište slobodnih naroda weba, gasi se pred naletom tame iz administrativnih kula."
Gandalf je zamišljeno pušio lulu, a dim mu je izlazio u obliku slova Error 404. "Neprijatelj je pronašao Jedinstveni Gumb. Onaj koji sve gasi, onaj koji sve briše, i u mraku servera ih veže. Došao je čas, blogeri moji, da odlučite: hoćete li dopustiti da vaša sjećanja potonu u ništavilo, ili ćete krenuti na put bez povratka prema Novom Hostingu?"
Boromir skoči, crven u licu: "Zašto ne iskoristimo taj Gumb? Zašto ga ne pritisnemo mi i ne preusmjerimo sav promet na naše profile?! To bi nam dalo moć kakvu nismo sanjali!"
"Ne možeš se tek tako ulogirati u Mordor, Boromire!" sijevne mu Gandalf. "Tamošnji admini ne spavaju. Njihovo oko vidi svaki post, svaku sliku, svaki tag. Tamo je hosting previše skup za smrtnike."
Tada istupi mali Frodo, stišćući svoj stari USB stick. "Ja ću ga nositi," reče tiho, a glas mu zadrhti. "Ja ću odnijeti našu arhivu do Planine Uništenja, tamo gdje je prvi put i kodirana. Iako... ne znam put do 'Download' foldera."
"Imat ćeš moju tipkovnicu!" povikne Aragorn.
"I moj miš!" doda Legolas.
"I moju sjekiru, ako zatreba srušiti ruter!" zagrmi Gimli.
I tako je krenula Družina Bloga. Preko planina spama, kroz rudnike zaboravljenih komentara, noseći teret svake riječi koju su ikad napisali na blog.hr-u. Put je dug, a baterija na laptopu slaba."
(J.R. Tolkien: Blogijeva družina)
"U jednoj rupi u serveru živio je bloger. Nije to bila neka gadna, prljava, vlažna rupa, ispunjena ostacima crva i mirisom mulja, niti suha, pješčana rupa bez ičega na što bi se moglo sjesti ili što bi se moglo pojesti: bila je to blog-rupa, a to znači udobnost.
Imala je okrugla vrata poput brodskog prozora, obojena u zeleno, sa sjajnom žutom mjedenom kvakom točno u sredini koja se zvala 'Login'. Vrata su se otvarala u hodnik u obliku cijevi, vrlo udoban tunel bez dima, s popločanim podovima od HTML-a, opremljen sidebarima i poliranim linkovima koje je bloger godinama glancao.
Bloger je bio vrlo imućan gospodin, i prezivao se Blogins. Ljudi su ga smatrali vrlo uglednim, ne samo zato što je bio bogat komentarima, nego i zato što nikad nije upadao u nikakve 'edit' avanture niti radio išta neočekivano. No, jednog jutra, dok je Blogins stajao pred svojim vratima i pušio dugačku lulu od piksela, naišao je Admin s visokim šeširom.
'Dobro jutro!', reče Blogins.
'Što pod tim misliš?', upita Admin. 'Misliš li da mi želiš dobro jutro, ili da je jutro dobro htio ja to ili ne; ili da se ti osjećaš dobro ovog jutra; ili da je ovo jutro u kojem valja biti dobar?'
'Sve to odjednom', reče Blogins. 'Samo sam htio reći da je lijep dan za pisanje novog posta.'
'Nemam vremena za postove', odsječe Admin i štapom nacrta znak Error 404 na zelenim vratima. 'Tražim nekoga tko bi sudjelovao u jednoj avanturi koju upravo organiziram, i vrlo je teško naći takvoga.'
'U ovoj bazi podataka?', začudi se Blogins. 'Mi smo priprosti, mirni ljudi i nemamo nikakve potrebe za avanturama. Ružne, neudobne stvari od kojih ti se ruši layout! Ne vidim što tko u tome nalazi!'
Ali avantura je već počela. Sutradan, serveri su zatresli, zmajevi od algoritama su bljuvali vatru po bazi podataka, a Blogins je shvatio da njegova udobna rupa na blog.hr-u više nije sigurna. Morao je spakirati svoje rečenice u maramicu, zaključati vrata koja se više nikad neće otvoriti i krenuti preko Maglenog gorja, tamo gdje počinje Velika Arhiva."
(J.R. Tolkien: Hobit ili Tamo i natrag u Arhivu)
Bio je starac koji je sam ribario u malom čamcu po digitalnoj struji i prošlo je osamdeset i četiri dana, a da nije ulovio nijedan komentar. Blog.hr je bio njegovo more, duboko i tamno, puno nevidljivih struja i starih olupina od propalih layouta.
„Ribo“, reče on tiho, gledajući u kursor koji je titrao k’o plovak na mirnoj vodi. „Ribo, volim te i jako te poštujem. Ali ubit ću te prije nego što se server ugasi.“
Ulovio je veliku ribu – post koji je bio duži od svih koje je ikad napisao. Vukla ga je satima kroz noć, kroz megabajte i sate besane straže. Ruke su mu bile krvave od tipkanja, a leđa ukočena od sjedenja pred ekranom. Ali nije odustajao. Čovjek nije stvoren za poraz. Čovjeka mogu uništiti, ali ga ne mogu pobijediti.
A onda su došli morski psi. Morski psi administracije. Kidali su komad po komad njegove arhive. Prvo su uzeli slike, pa sidebar, pa su počeli gristi same rečenice. Starac je udarao po njima tipkovnicom, psovao ih hrapavim glasom, ali bilo ih je previše. Gledao je kako njegova velika riba, njegov životni rad na blog.hr-u, postaje samo kostur od bijelih linkova na crnoj pozadini.
Kad je uplovio u luku, na monitoru je pisalo samo Error 404. Ništa nije ostalo osim gole kosti koda.
„Što te pobijedilo, starče?“, upitao je sam sebe.
„Ništa“, odgovorio je tiho. „Otišao sam predaleko na pučinu weba.“
Sklopio je laptop, legao na krevet i sanjao lavove. Sanjao je lavove na afričkoj obali, tamo gdje nema interneta i gdje je jedini 'Refresh' šum valova koji brišu tragove u pijesku.
(Ernest Hemingway: Starac i server)
„Dugo sam vremena odlazio rano spavati, ostavljajući kursor da pulsira u mraku sobe kao jedini dokaz mog postojanja. No jutros, dok je sivilo ekrana najavljivalo konačni kraj blog.hr-a, prinio sam usnama onaj stari, zaboravljeni digitalni kolačić — cookie — što ga je moj preglednik godinama čuvao u skrivenim naborima memorije.
I tek što je taj slatki, bajtoviti okus dotaknuo moj procesor, u meni se, poput kazališne scenografije što se diže iz prašine, rastvorio čitav jedan Combray od piksela. Vidio sam ponovno, s bolnom jasnoćom, onaj stari sidebar prekriven digitalnim mahovinom, miris svježe objavljenog posta koji je podsjećao na prve lipanjske kiše, i lica onih nepoznatih šetača — blogera — koji su prolazili mojom naslovnicom kao kroz perivoj kneza de Guermantesa.
Shvatio sam tada, s užasom onoga koji gubi tlo pod nogama, da blog.hr nije bio samo servis; on je bio katedrala mog vremena, sagrađena od krhkih stakala komentara i vitraja od profilnih slika. Gubitak domene nije tek tehnička smetnja; to je amputacija jednog dijela moga djetinjstva, onog trenutka kada sam vjerovao da će 'Save' gumb zaustaviti propadanje jeseni.
(Marcel Proust: U potrazi za izgubljenim loginom)
'Bježi, Blogušo!', šapnu mi Potjeh, onaj što je uvijek tražio istinu u moru linkova. 'Gasi se začarana šuma! Sve što ostane, pojest će zmaj Zaborav, a on nema ni srca ni lozinke!'
I tako, uz ples Domaćih i tihi jecaj staroga Stribora, utihnuše naši postovi. Ostade samo hladan pepeo na mjestu gdje je gorjela vatra naše mladosti. Al' ne brinite, jer tko god je srcem pisao, taj u sebi nosi jedan mali plamen koji nikakav 'Error 404' ne može utrnuti. Jer priča, mili moji, ne živi u serveru, već u onome tko je zna ispričati."
(Ivana Brlić Mažuranić: Domaći i mrak u digitalnoj dubravi)
Admini su ispali gori od onih strogi' profesora iz gimnazije. Oni bar ostave dnevnik u podrumu, a ovi... ovi su spalili cijelu zgradu skupa s našim pismenim zadaćama. Ne dao Bog većeg zla, mislim si, dok gledam kako mi nestaje arhiva. Sutra ćemo se sretati po novim mrežama, praviti se da smo moderni i brzi, ali u dubini duše znat ćemo da smo mi samo ekipa s ugašenog kolodvora koja još uvijek čeka vlak koji je davno iskočio iz tračnica.
(Goran Tribuson: Ne dao blog većeg zla)
E, moj Siniša, zaludu nam sad depeše i prosvjedne note. Centrala je odlučila: iskapčaju nas k'o staru bolesnu tetku s aparata. Blog.hr je bio naš arhipelag, naša tri škoja na rubu razuma gdje smo se godinama skrivali od civilizacije 'onih s kopna'.
Sjećaš li se kako je bilo na Prviću? Tamo su živjeli oni sretni blogeri, oni što su tek otkrili 'Login' i vjerovali da će im svaki post donijeti vječnu slavu. Na Drugiću smo već bili mi, malo iskusniji, opečeni adminovim banovima, mi što smo znali da se prava istina piše samo u komentarima, negdje između dva i četiri ujutro. A Trećić... e, na Trećiću su ostali samo oni najtvrdokorniji. Oni koji su pričali tim našim čudnim jezikom koda i emocija koji nitko 'izvana' nije mogao dešifrirati.
I sad, kad se gasi struja, vidim kako horizont guta Prvić, pa polako tone i Drugić, a mi na Trećiću sjedimo na rivi i gledamo u taj Error 404 k'o u najgoru neveru. Deveti povjerenik je upravo proglasio fajront. Nema više trajekta, nema više linkova, ostajemo u totalnoj izolaciji digitalnog mraka.
(Renato Baretić: Deveti povjerenik)
"(Bloguša ulazi u sobu, bjesomučno klika po monitoru, maše maramicom i urla na ukućane)**
– Časlaaaaav! Časlave, crni sine, ostavljaj taj 'joystick' i pakuj arhivu! Gasi se blog.hr, propadamo u bazi podataka kao u kakvoj provincijskoj rupi! Jao meni, kuku meni, pa zar ja, Živka Bloguša, da ostanem bez naslovnice? Zar ja da postanem obična 'anonimka' bez ijednog lajka pod prozorom?!
Kad sam postala 'vruća tema', kad su me 'preporučivali' po sidebarima, onda su mi svi ljubili kursor i klanjali se mom 'layoutu'! A sad? Sad je došla neka nova 'klasa', neki ovi 'influenseri' s Instagrama, pa nam gase struju k'o u kakvoj lošoj kafani kad prođe ponoć.
– Slušaj ti, Rako! Ti što mi se smiješ iza leđa... Nemoj da mi tkaš te tvoje psovke u komentarima, nego vadi onaj 'backup' iz ladice! Neće mene tamo neki Admin učiti pameti. Što on misli, ko je on? Da on drži ključeve od moje sudbine? Ja sam, more, pisala postove dok je on još 'dial-up' slušao! Ja sam moralna vertikala ovog portala, ja sam mu dala i 'promet' i 'dušu', a on bi sad da me 'deaktivira'? E, pa ne može, brate slatki!
Idem ja sad u Centralu, u onaj Dnevnik, da im svima skrešem u lice! Tražit ću odštetu za svaki pretrpljeni Error, za svaku izgubljenu sliku, za svaku neprospavanu noć kad mi je server štucao k'o pijani ujak na slavi! Pakujte sve – i postove o dijeti, i one slike s ljetovanja, i onu moju kritiku društva što je imala tristo komentara... Selimo se! Idemo na neku novu adresu, tamo gdje se još uvijek cijeni prava, ministarska riječ!"
(Branislav Nušić: Bloguša ministarka)
Post je objavljen 25.02.2026. u 07:26 sati.