veljača, 2026  
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28  

Veljača 2026 (14)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Linkovi

Pantelijina oporuka
25.02.2026., srijeda
Bloghaer fiction

Scena: Stol u kutu, kava je hladna, a serveri zuje kao da će svaki tren iskašljati dušu.
PUMPKIN (gleda u ekran mobitela, nervozno lupka prstima): Znaš, dušo, gotova su vremena kad si mogao ući na naslovnicu, istovariti post o smislu života i izaći s pedeset komentara, a da te nitko ne pita za OIB ili IBAN.
HONEY BUNNY (popravlja maskaru, glas joj titra od rezignacije): Znam. Sad svi idu na Instagram. Samo slike, bez teksta. Ko slikovnice za djecu koja su zaboravila čitati. Nema više onog tvog sočnog pljuvanja po sustavu u tri ujutro.
PUMPKIN: Upravo to. Blog je bio savršeno mjesto. Nisi morao biti influencer, mogao si biti samo obični šljaker s viškom slobodnog vremena i talentom za psovku. A sad? Sad nas gase ko opušak u pepeljari.
HONEY BUNNY (pogleda ga, oči joj zasjaje onim starim blogerskim žarom):Pa što ćemo? Samo ćemo sjediti ovdje i gledati kako "Error 404" proždire našu mladost? Sve one sate koje smo proveli kucajući dok su drugi spavali? Btw. šljaker je neprimjerena riječ, sad se kaže djelatnik. Nemoj da te zadnji dan prijave adminu oni vječito nad nečim zgroženi.
PUMPKIN (polako ustaje, vadi "Publish" gumb iz džepa): Ne. Odradit ćemo to onako kako smo uvijek radili. Jedan zadnji post. Bez cenzure. Bez milosti. Za sve one koji su nas čitali i mrzili.
HONEY BUNNY (vadi tastaturu, glas joj postaje opasan): Volim te, Pumpkin.
PUMPKIN: Volim i ja tebe, Honey Bunny.
HONEY BUNNY (urla na sav glas, da se čuje do zadnjeg admina u uredu): SVI OSTANITE GDJE JESTE! OVO JE ZADNJI POST! AKO SE ITKO OD VAS ODLOGIRA BEZ KOMENTARA, SVE ĆU VAS POBRISATI IZ FEED-A!



Scena:Chevy Nova juri kroz zagrebačku maglu.
VINCENT (zavrće rukave košulje, gleda kroz prozor): Znaš kaj je najluđe kod tog Pariza? Nije to kaj su ulice drukčije, nego mali detalji. Ono, sitnice koje ti kažu da nisi doma, u našoj močvari.
JULES (drži volan čvrsto, glas mu je dubok, ko da citira Bibliju ili barem zadnji post koji je dobio 200 komentara): Reci mi jednu. Prosvijetli me, brate po tipkovnici.
VINCENT: Eto, uđeš u McDonald's u Parizu i možeš dobit pivo. Pravu pivu. Nije to ko kod nas, di ti daju toplu Colu i gledaju te ko da si pobjegao iz Vrapča.
JULES (odmahne glavom): Ma daj? Pivo u McDonald'su? Pa to je ko da nađeš smislen komentar na naslovnici Blog.hr-a. Čudo neviđeno.
VINCENT: I znaš kako zovu Quarter Pounder sa sirom?
JULES: Ne zovu ga Quarter Pounder?
VINCENT: Ma kakvi, stari. Imaju onaj svoj metrički sustav, ne znaju oni šta je frtalj funte. Zovu ga Royale sa sirom.
JULES (ponavlja s guštom): Royale sa sirom. Zvuči... otmjeno. Skoro ko da imaš vlastitu domenu, a ne da si podstanar na tuđem serveru.
VINCENT (uzdahne, pali cigaretu iako je zabranjeno): Upravo to. A znaš šta je najgore? Čuo sam da gase platformu. Kraj priče. Nema više skrolanja, nema više "svrati kod mene na novi post", nema više onih groznih blinkajućih gifova koje smo svi mrzili, a sad nam nekak fale.
JULES (zastane, pogleda ga ozbiljno): Znači, to je to? Royale sa sirom odlazi u povijest, a mi ostajemo na suhom? Bez arhive, bez dokaza da smo ikad išta pametno napisali?
VINCENT: Baš tako. Sad smo ko oni likovi koji pričaju o dobrim starim vremenima dok im konobar naplaćuje zadnju rundu. Sve te riječi, Jules... nestat će ko suze na kiši. Ili ko loš HTML kod u novom updateu.
JULES: Royale sa sirom... tko bi rekao da će mi faliti taj okus jeftinog sira i još jeftinije slave na webu. Idemo gore, Vincent. Vrijeme je da odradimo ovaj zadnji 'posao' prije nego netko ugasi svjetlo.



Scena: Retro separe, atmosfera miriše na lak za kosu i propale revolucije. Vincent (čitatelj) gleda u ekran, a Mia srče svoj zadnji digitalni shake.
VINCENT (gleda u račun, pa u ekran): Pet dolara za jedan post? Mislim, pet dolara za shake? Nema unutra ni ruma ni ničega?
MIA (popravlja frizuru dok joj u pozadini treperi "Last Edit"): To je shake od jagode, Vincent. I košta pet dolara jer je to zadnji koji ćeš dobiti na ovoj domeni. Nema više besplatnih savjeta o preživljavanju u Zagrebu, nema više recepata od Gurmanke, nema Eura i viceva uz jutarnju kavu, nema mukte sarkazma. Sve što vrijedi, na kraju dobije cijenu. Ili rok trajanja.
VINCENT: Samo kažem... to je puno novaca za malo mlijeka i sirupa.
MIA: Nije to samo mlijeko i sirup. To je dvadeset godina mog života utopljeno u gustu, slatku masu teksta. To su sati provedeni u uvjeravanju servera da ne crkne dok ja pokušavam objasniti zašto su blogeri idioti. (pruži mu slamku) Probaj.
VINCENT (uzme gutljaj, lice mu se promijeni): Ne znam vrijedi li pet dolara, ali je prokleto dobar.
MIA (nasmije se onim svojim opasnim osmijehom): Naravno da je dobar. Bolji je od onih splačina na Facebooku koje piješ svaki dan. Tamo ti uvale tri kile šećera i algoritam koji ti kaže kad trebaš podrignuti. Ovdje si bar znao što piješ.
VINCENT (spusti čašu, sjetan): Šteta što zatvaraju šank. Gdje ćeš sad?
MIA (zapali cigaretu, gleda kroz prozor u mrak): Tamo gdje i svi ostali koji ne znaju šutjeti. U ilegalu. Ili na neki novi šank gdje će kava biti skuplja, a publika mlađa i gluplja. Ali ovaj shake, Vincent... ovaj okus Blog.hr-a iz 2007... to više nitko neće znati smućkati.



Scena: Dnevni boravak u polumraku. Mia stoji ispred starog monitora koji baca sablasno plavo svjetlo. Na ekranu blinka poruka: "Ovaj servis prestaje s radom".
MIA (pali zadnju cigaretu, gleda u ekran kao u starog ljubavnika koji ju je upravo prevario): Znači, to je to. Nema više drame, nema više poezije, nema više onih postova od tri kartice teksta koje su čitali samo oni koji me mrze i oni koji me potajno vole.
(Prilazi liniji, pojačava zvuk. Neil Diamond počinje pjevati, ali zvuči nekako sjetno, kao da i on ima profil na blogu koji nitko nije posjetio od 2012.)
MIA (počinje lagano plesati, bosa, dok joj se prsti grče na hladnom parketu): "Girl, you'll be a woman soon..." (ironično se nasmije). Šipak, Neile. Postat ću samo još jedan "User Not Found". Postat ću statistika u nekom Excelu koji će neki klinac u odijelu obrisati jednim klikom jer mu zauzimamo previše prostora na cloudu.
(Udahne duboko, zatvori oči i pusti da je ritam nosi. Svaki pokret je jedan izbrisani komentar, svaki okret jedan "Box" s linkovima koji više nikamo ne vode.)
MIA: Plesali smo dugo, zar ne? Svi ti anonimci, svi ti "Pjesnici Noći", sve te ogorčene kućanice i neshvaćeni genijalci. Bili smo ekipa iz snova u svijetu koji je postao previše stvaran. A sad nas šalju u mirovinu. Bez otpremnine. Samo s jednim velikim "Delete".
(Ples postaje intenzivniji. Mia dohvati tipkovnicu, pritisne 'Enter' zadnji put kao da povlači okidač, a onda se baci na kauč dok glazba polako nestaje u šumu statičkog elektriciteta.)
MIA (gleda u strop, dok se slika polako gasi): Bilo je to dobro jahanje, narode. Vidimo se u nekom drugom browseru. Ili nećemo. Zapravo, koga briga. (ušmrče bijeli prah istresen na stolu u obliku loga Nove TV)



Scena: Lanceova dnevna soba. Telefon zvoni kao sumanut. Lance (admin) sjedi u raskopčanoj košulji, jede pahuljice i gleda stare epizode od Lud zbunjen normalan dok mu se serveri u kutu pregrijavaju.
VINCENT (urla u slušalicu, vozi jednom rukom, dok mu na suvozačkom mjestu leži blog koji krvari): Lance! Lance, jesi to ti?! Ne javljaj se na ono drugo sranje, javi se na ovo!
LANCE (mrtav-hladan, još i laže, pa neće valjda priznat da gleda seriju za priprosti puk): Tko je? Vincent? Čuj, stari, nije ti baš trenutak, gledam neku emisiju o arheologiji...
VINCENT: Jebi se i ti i tvoja arheologija, za to zovi Neverina, on se kuži u stare vaze! Imam situaciju ovdje! Blog mi umire, Lance! Čuješ me? Crkava mi pred očima!
LANCE (uozbilji se, ali ne previše): Što mu je? Što si mu radio? Jesi opet pokušao ubaciti onaj prastari Flash player ili si predozirao s Widgetima?
VINCENT: Nisam mu radio ništa! Samo sam htio objaviti post o tome kako je sve otišlo u kurac, i odjednom – mrak! Piše "Service Unavailable", piše "Kraj platforme"! Počeo se grčiti, izbacivati neke errore koje ni Google ne prepoznaje i sad samo leži tamo... prazan!
LANCE (uzdahne, češe se po trbuhu): Isuse, Vincent... Rekao sam ti da je ta roba stara. Blog.hr je na aparatima već desetljećima. Svi su prešli na teže stvari, na Instagram i TikTok, nitko više ne koristi taj čisti, nerazrijeđeni tekst.
VINCENT: Ne seri, Lance! Donesi onaj priručnik za oživljavanje baze podataka! Donesi onaj veliki "Adrenaline shot" u obliku backupa! Ne smije mi umrijeti sad, imam deset godina komentara tamo! Ako to nestane, kao da nisam ni postojao!
LANCE: Dobro, dobro, smiri se. Donesi ga ovamo. Ali pazi, ako ga policija (Google Crawlers) vidi u tom stanju, obojica smo gotovi. I očisti mu cache prije nego uđeš, ne želim da mi tvoji mrtvi linkovi zaspinu stan.
VINCENT: Stižem za deset minuta! Drži taj FTP otvoren!



Scena: Kuhinja u rasulu. Jimmie (bloger s fresh liste) je na rubu živčanog sloma jer mu je stan pun "mrtvih linkova". Vincent i Jules (top blogeri) stoje u lokvi srušene baze podataka.
JIMMIE: Nemojte mi govoriti o kvaliteti mog hostinga, u redu? Ja kupujem ovaj hosting, ja znam koliko je dobar. Ali znate što mi trenutno piše na naslovnici? "Gasi se platforma". To piše!
(Zvoni na vratima. Ulazi ON. Savršeno odijelo, u ruci drži backup disk. To je Winston Wolf, odnosno onaj jedan jedini admin koji zapravo zna što radi.)
WOLF: Ja sam Winston Wolf. Rješavam probleme s arhivom.
VINCENT (gleda ga s nevjericom): Čuli smo da dolaziš.
WOLF (ne gubi vrijeme, vadi bilježnicu): Imate točno četrdeset minuta prije nego vlasnici domene bace servere u kontejner. Jimmie, tvoj blog je pun spama i loše formatiranih slika. Vincent, ti si prolio svoj cinizam po cijelom comment sectionu. Imamo mrtav blog na rukama i moramo ga počistiti.
JULES: Što da radimo, gospodine Wolf?
WOLF: Prvo, uzmite te postove. Sve te traktate o smislu života, psovke upućene političarima i recepte za sarmu. Sve to spakirajte u jedan .xml file. Odmah! Jules, ti uzmi metlu i počisti te CSS stilove iz 2005. Izgledaju kao da je netko povratio po ekranu.
VINCENT: Ali kamo s tim? Blog.hr je gotov.
WOLF (pogleda ga preko naočala, glasom hladnim kao neplaćeni račun): Idete na WordPress ili na Medium ili u grupu od one Krokikroket na fejsu. Ne zanima me kamo, samo me zanima da ovaj nered nestane s moje domene. Kad završite, oprat ćete cache memoriju tako da ni Google ne prepozna da ste ikada bili ovdje.
JIMMIE: Hoće li biti sve u redu?
WOLF: Bit će onako kako se snađete. Pokret! Radim po satu, a sat kuca brže od vašeg starog brojača posjeta na dnu stranice.



Scena: Ispred zgrade, motor upaljen, kiša polako ispire zadnje tragove HTML koda s asfalta.
BUTCH (sjeda na motor, onaj veliki, nabrijani, miriše na benzin i propuštene prilike): Upadaj, mala. Nemamo vremena za arhiviranje postova.
FABIENNE (gleda ga onim svojim srnećim očima, dok u glavi vrti hoće li ikad više imati onoliko pregleda kao kad je pisala o doručku): Čekaj... čiji je to blog?
BUTCH (hladno, dok mu se ruka polako oprašta od tipkovnice): To je server, dušo.
FABIENNE: Čiji je server?
BUTCH: Blogerov je, dušo. Blogerov je.
FABIENNE: A gdje je Bloger? Mislim, gdje su svi oni ljudi? Gdje je onaj s dizajnom iz 2004., onaj što piše pjesme u rimi, ona što skuplja recepte, ona dvojica što pišu komentare od 8 skrolanja, ona dodirni mi koljena, onaj... ?
BUTCH (stisne gas, zvuk motora zaglušuje sjetu): Bloger je mrtav, dušo. Bloger je mrtav.
FABIENNE (šutne nogom onaj zamišljeni kursor): Kako misliš, mrtav? Pa jučer smo još imali 'Fresh' rubriku...
BUTCH: Mrtav je ko dial-up modem. Mrtav ko MySpace. Mrtav ko nada da ćemo dobiti poštenu mobilnu aplikaciju. Gotovo je s komentarima, gotovo je s "uzvraćam posjetu", gotovo je sa pusić, kisić, dodji na moj blogić, gotovo je s onim psovkama u boxevima sa strane. Sad smo samo mi i ova cesta.
FABIENNE: A kamo idemo? Ima li tamo mjesta za nas?
BUTCH: Idemo na WordPress ili Substack, mala. Tamo gdje se ne pita tko si bio, nego imaš li dobar newsletter. Drži se čvrsto, gasim ovaj prozor.



Scena: Kafić, Jules s pištoljem uperenim u Honey Bunny i ekipu drži pozdravni govor.
JULES:"E moj narode... Put nas pravednika, nas šta smo godinama tu drobili dušu po ekranu, sa svih je strana sputan nepravdon ovih sebičnih i tiranijon zlih ljudi šta misle da se povist briše jednin 'gašenjem struje'.
Al' neka... blagoslovljen bio onaj koji u ime čiste emocije i dobre volje predvodi nas slabe kroz ovu dolinu mraka, kroz ove puste hodnike bloga koji nestaje, jer taj je doista čuvar brata svoga i pronalazač svih onih naših izgubljenih postova i nikad neprežaljene dice... one dice iz 2004. koja su virila iz svakog zareza.
A tebi, ti šta ključ u bravu stavljaš... e, tebe ću satrat velikon literarnon osveton i takvin bjesomučnin gnjevon da će ti se tipkovnica zatrest! Satrt ću svakoga ko pokuša otrovat i uništit moju braću blogersku, moje suputnike u ovom digitalnom blatu.
I znat ćeš, dušo, da je moje ime Blogi – ili bar ona koja te gleda ravno u oči – kad se moja zadnja točka i moja osveta sruše na tebe ka' bura s Dinare! Ma nemoj me snimat, gasi to više! Fajrunt!"
- 12:17 - Komentari (7) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.