Scena: Zekoslav i Dodo stoje na rubu potpuno bijelog, praznog prostora koji izgleda kao vrh planine, ali zapravo je rub neobrađenog blog predloška.
Patak Dodo: (Širi krila dramatično, gledajući u bijelo prostranstvo) „Ah, dobri stari Dubrovnik, jadranski dragulj, ljepotica našeg bloga...! Napokon mjesto za objavu mojih putopisnih postova koji vrište za naslovnicom!”
Zekoslav Mrkva: (Gricka mrkvu, gleda u ponor ispod njih gdje trepere čudni znakovi) „Eh, mrzim što ti moram srušiti parti, doktore, ali ovo nije Stradun. Kako stvari stoje, mi se sada nalazimo na samom vrhu praznog HTML coda!”
Patak Dodo: (Pokušava kliknuti na nepostojeći gumb, sav se trese) „HTML? Pa nije ni čudo da su mi se smrznuli linkovi s YouTubea! Cijeli moj video-esej o mojoj genijalnosti je postao samo prazan sivi prozor! To je zavjera! Admini me sabotiraju jer se boje moje popularnosti!”
Snježni čovjek: (Izranja iz pozadinskog koda i zgrabi ih obojicu) „Oooo, mali pingvinčići koji pišu! Mazit ću vas, i paziti, i zvat ću vas 'mali moji slatki blogići'!”
Scena: Sumrak blogosfere. Pozadina se polako briše u bijelo, ostaju samo srušeni linkovi i prazni arhivi.
Mirko S. Zlikowski (Kojot): (Umirovljeni genijalac, kuca Zecu na vrata koja su zapravo ikona za 'Settings') „Da se predstavim, Mirko S. Zlikowski – genijalac, vizionar i jedini koji je shvatio da je ovaj dizajn neodrživ. A ti, bijedo? Ti imaš tri minute škole, veliki odmor i jedan jedini post u kojem objašnjavaš kako se kuha kupus!”
Zekoslav Mrkva: (Izlazi iz rupe, popravlja uši i gleda u Kojota kao u statističku pogrešku) „Kaj te muči, Njofra? Zar su ti opet isključili struju u ACME uredu ili ti je 'pukao' server pa si malo nervozan?”
Kojot: „Ti, zec! Ti si zadnji aktivni sadržaj na ovoj domeni i ja ću te večerati! Evo, donio sam ti oporuku, pa potpiši! Bolje da te ja konzumiram nego da te proguta 404 Error!”
Zekoslav Mrkva: (Lagano odmahuje rukom, gledajući u obzor koji nestaje) „Žao mi je, doktore. Gazdarica (Administracija) nije kod kuće, a iskreno, ona mi nije nikakav rod. Ja sam ti ovdje samo podstanar koji odbija iseliti dok ne pojede zadnju mrkvu iz keša.”
Kojot: (Histerično maše nacrtima i oporukom) „Što se ovdje toliko komplicira?! Pa ovo je kraj! Gasi se svjetlo, brišu se baze podataka, a ti glumiš flegmatičnog blogera na godišnjem!”
SIN: „Tajo, mene je sram. Kako ću reći mami da je tatu istukao običan miš?!”
SILVESTAR: „Što sad, sine? Vidiš da se Blog.hr gasi, u depresiji sam.”
SIN: „Ali Tajo, pa svi mi se smiju. Kažu: 'Vidi onog malog, tati mu miš lupio šamar a po blogu daje savjete o lovu na miševe'.”
SILVESTAR: „Slušaj, sine, to je bila taktička provokacija. Ja sam top bloger, a on je običan miš sa fresh liste.”
SIN: „Tajo, istukao te miš od deset deka. Mene je sram što si mi tata. (Pokriva glavu škartocom). Dok se portal gasi, s ti ideš sa njega kao zadnja pička.”
SILVESTAR: „Neka, sine. Svi će se sjećati taje Silvestra. Pa makar i po batinama.”
Bio je na tom blogu jednom jedan kojot.
Nije to bio običan kojot.
Ne.
On vam je zapravo bio Kojotica.
Bila je to jedna čudna životinja.
Cijeli život lovila je neku glupu pticu.
Pticu trkačicu.
Svaki put kad je taman pomislila da joj je konačno stavila soli na rep nešto ju je poklopilo.
Klavir.
Uteg od 500 tona.
Eksploziv od ACME.
Ponor i ona na dnu kanjona.
Ali svaki put se digla.
Pobrisala prašinu i krenula dalje.
Plan B.
Pa C.
Stigla je tako daleko da je za imena planova potrošila najprije svs slova slovenske abecede.
Onda je krenula na ć, đ, lj i nj planove.
Pa na one sa x, y i w.
Danas je na formularu V0100.
I još uvijek ta glupača nije odustala.
Zašto Kojotica?
Zbog onog crtića o kojotu genijalcu (i na kraju senilcu).
Gledala je taj crtić davnih dana skupa sa pokojnim Tajom i Mirkom.
Tajo je dobio ime po onom crtiću o Silvestru i sinu.
Mirko je bila mama.
Naš Mirko, kako su mamu zvali, naslijedio je smisao za humor od svog oca, Kojotičinog djeda a ovaj od nekog Pantelije kojeg nikada nisu upoznali.
Znao je Mirkec provaliti takve pizdarije da su ti zubi ispadali od smijeha.
Znao se Mirkec praviti blesav, kao nešto ne razumije ili je zaboravio, samo da nas sve skupa zabavi.
Znao je nekada reagirati bez razmišljanja i napraviti totalnu pizdariju ali i imati sreće da sve izadje na dobro.
Kao kad je jednom zapaljeno kabel gasila (i ugasila) mokrom krpom.
Tajo je nakon te scene godinama držao predavanje o struji i vodičima.
Ali jebat ga, da smo njega čekali da složi detaljan plan sjedili bi na zgarištu uz onaj kabel i filozofirali gdje smo pogriješili.
Mirkec je svuda i u svakoj prilici nalazio neki smiješni detalj.
I uz nju je sve, pa i umrline nakon uvijek novih sprovoda završavalo uz šaku suza i veliku vriću smija na anegdote o pokojnima.
A opet postoji jedno pravilo koje se i u Mirkovom slučaju dokazalo bez iznimke.
Oboljela je od depresije, kao skoro svi humoristi i komičari koji su ikada hodali po ovoj planeti.
Nije lako nasmijavati ljude.
Pokušajte pa ćete vidjeti.
Humor je uvijek (molim ne računati kojekakve stand up likove koji ponavljaju iste točke na drugim mjestima - izmisli ti prika uvijek novu bazu iz glave i on d fejs of d plejs - e, to) pokušaj mahanja srednjih prstom onome gore koji vrti sve konce.
U pokušaju da nasmiju druge, komičari sebi ne mogu pomoći.
I tako je Mirka je bilo sve manje i manje dok se jednog dana i ta štorija nije završila kao i ona Tajina par godina prije.
Jednom je Kojotica razmišljajući o svemu zaključila da novi planovi nemaju više smisla kad nema više ni Mirka ni Taje.
A onu jebenu pticu ionako nikada neće uloviti.
Tada je nastala Fleksa.
A glupa Fleksa jednog se dana posklizala usred dnevnog.
Izvrnula koljeno.
Prerezala arteriju.
Pokidala sve tetive i ligamente koje se je moglo osim onog jednog unutarnjeg.
I sad šepa.
Doktori su najprije spašavali Fleksu.
Pa nogu.
Onda se pitali kako je netko padom usred stana ozlijedjen kao da je pao sa vrha kanjona a u svemu skupa taj srednji (ligament ili koji već kurac Innenband trebao značiti) ostane čitav.
Jedino je Fleksa znala u čemu je stvar.
Taj je ligament ostao od Kojotice.
Kojotica je mogla pasti sa vrha kanjona da joj ne bude ništa.
Kakve jebene slomljene noge, kakva ukočena koljena, koji strahovi od novog pada i kirurške pile?
Iš-iš-odjeb je lansiran!
Jedno su vrijeme pisale jedna i druga.
A onda je došla vijest o kraju bloga.
Kojotica se logirala u editor pa izbrisala obje.
Krepat ma ne molat!
Nećemo dat gušta dušmanima da nas brišu kako njima paše.
Nećemo moliti nikoga da nas vozi za Švicarsku dok ima delete.
I što reći na kraju?
A ništa.
Zašto se gasi bloghaer?
Stvar je jednostavna.
Nema više ptice trkačice.
Ulovilo ju i pojelo.
Koji glupi kraj.
P.S. voli vas vaša zvijer, baj, baj, baj!
Post je objavljen 27.02.2026. u 10:19 sati.